LONDON- Još početkom 2007. godine, Ben Bernanke, tada šef Federalnih rezervi, odbacio je svaku pomisao na mogućnost slabljenja i usporavanja američkog tržišta nekretnina, iako su postojali određeni dokazi za to. Čovjek, koji se tada nalazio na čelu najmoćnije centralne banke na svijetu, izjavio je da je to samo lokalni problem, koji ne može da utiče na ostatak ekonomije.

Od tada, svi znamo šta se dalje dešavalo. U roku od 18 mjeseci, taj lokalni problem je narastao na najveću globalnu finansijsku krizu još od 1930. godina. Ove sedmice se navršava tačno 10 godina od bankrota Lehman Brothers, a koji je bio katalizator onoga što će se pretvoriti u globalnu krizu. Ovo je bio samo dokaz da nijedna finansijska institucija nije sigurna.

Neizbježno je da se tokom svakog septembra spekuliše o tome da li se ovakva finansijska kriza može desiti opet, i ako se desi, šta će biti uzrok.

Posmatrajući globalnu ekonomiju, dolazimo do toga da je ovih godina bilo dosta potencijalnih kandidata:

Kriza do koje je došlo 2008. godine bila je uzrokovana izuzetno velikim dugom, uz nisku kamatnu stopu. Istovremeno, finanijske institucije su i same pozajmljivale kako bi špekulisale. Ipak, mora se priznati da je apetit za pozajmljivanjem dosta opao tokom duboke recesije koja je uslijedila nakon kolapsa Lehman Brothers. Ipak, nije se uspjelo izboriti sa suštinskim uzrokom krize, a to je dug koji je od tada još i porastao i koji je veći nego ikada.

Postojali su neki pokušaji da se velike, multinacionalne banke učine bezbjednijim i sigurnijim te manje ranjivim, u odnosu na stanje 2008. godine. Danas, banke imaju daleko više kapitala kako bi odbili eventualne gubitke i kako ne bi došlo do krize kao 2008. godine. Ipak, i dalje postoje određeni problemi: banke su, mahom, odbacile strukturalne reforme koje su, recimo, sprovedene nakon kraha Wall Streeta 1929. godine. Bankarstvo je postalo daleko skoncentrisanije, a sada su uglavnom pod rizikom neki drugi dijelovi finansijskog sistema kao što su hedge fondovi.

U međuvremenu, došlo je do globalnog dizanja kamatnih stopa, pa je tako pozajmljivanje postalo skuplje. Ipak, došlo je i do kriza poput onih u Turskoj i Argentini i, nažalost, one neće biti posljednje.

S druge strane, banke u evrozoni su načinile daleko manje napretka nego američke banke, što znači da će te banke biti ugroženije u slučaju smanjenja aktivnosti. Posebni su ugrožene italijanske banke. Jens Hagendof, profesor finansija na Univerzitetu Edinburg, kaže da italijanske banke otkupljuju sve vladine obveznice i čak i mali gubitak na obveznicama može dovesti do nesolventnosti banaka:

“Ukoliko bi došlo do kraha, to bi ušlo u udžbenike, baš poput Lehman Brothers”, kaže profesor Hagendof.

Gledajući šire, globalna ekonomija još uvijek uspjeva da izbalansira uticaj Trampovih protekcionističkih mjera, mada se prave posljedice mogu očekivati krajem 2019. i početkom 2020. godine,

Podsjećanja radi, 15. septembra, 2008. godine bankrotirala je jedna od najvećih, ali i najstarijih banaka sa Wall Streeta. “Lehman Brothers”, investicioni grmalj američkih finansija, osnovan davne 1844. godine od njemačkih useljenika, sunovratio se pod teretom duga od 613 milijardi dolara.

U modernim i kompleksnim finansijskim radnjama, koje se uobičajeno nazivaju derivati, ova banka je zakazala  na poslovima tzv. kolateralnih dugovnih obaveza.

Filozofija koja podržava poslovanje derivatima zasniva se na ideji da rizik, koji je veoma blizak današnjim finansijama i berzanskim manipulacijama, može biti, uz određeni procenat, prenijet na druge aktere. U pitanju je, međutim, vrlo sumnjiva teorija koju je prije nekoliko godina prilično razobličio jedan od najlegendarnijih berzanskih poznavalaca – Amerikanac Voren Bafet. (GUARDIAN)