Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove sa kojima se svet suočio na početku 21. stoleća, a koji su vezani sa aktuelnu globalnu ekonomsku krizu, neophodno je razumevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli kako bi se mogle preduzeti adekvatne mere za njeno eliminisanje. U suprotnom, kriza će se vratiti, verovatno sa još razornijim posledicama. Aktuelnu globalnu ekonomsku krizu mnogi porede sa krizom iz tridesetih godina prošlog veka, tvrdeći da je sadašnja kriza samo savremena verzija krize od pre skoro jednog stoleća.

Autor: Jovan B. Dušanić    

 Posledice krize iz tridesetih godina prošlog veka bile su katastrofalne. Došlo je do ogromnog pada BDP-a, nezaposlenost je dostigla neverovatne razmere, depresija je trajala sve do Drugog svetskog rata, berzanski indeksi su se veoma sporo oporavljali i maksimalni nivo iz 1929. godine bio je dostignut nakon više od četvrt stoleća – na samom kraju 1954. godine. Ona je raspršila iluziju liberalnog kapitalizma o funkcionisanju „nevidljive ruke“ tržišta.[1]

Dolarska alhemija

Nažalost, velika većina autora kako u Srbiji, tako i u svetu aktuelnu krizu tretira kao posledicu zakonitih kolebanja privrednih ciklusa (takozvani Kondratjevi ciklusi)[2] koji su svojstveni kapitalizmu „kao što su zemljotresi svojstveni geologiji Zemlje“, odnosno „kao prehlada ili grip u organizmu“, a da se osnovni uzroci menjaju od jedne do druge krize. Tako se i aktuelna svetska kriza tretira kao posledica sloma tržišta stambenih kredita u SAD koji je izazvan deregulacijom finansijskih tržišta i bankarskog sistema.

Smatram da se ovde ne radi o konjukturnoj nego sistemskoj krizi, odnosno ne prisustvujemo samo jednom u nizu zakonitih privrednih ciklusa koji će proći bez nekih većih posledica kao „prehlada ili grip u organizmu“, nego da je ovde reč o mnogo ozbiljnijoj sistemskoj krizi, koja označava početak završnice jednog istorijski značajnog hegemonističkog ciklusa SAD[3] koji je svoj uspon započeo u drugoj polovini 19. veka, a vrhunac dostigao sa završetkom dva svetska rata u 20. stoleću (koji nisu vođeni na teritoriji SAD i u kojima su njeni konkurenti doživeli ogromna ratna razaranja). Iz Drugog svetskog rata SAD su izašle kao hegemonistička sila na vojnom, političkom i ekonomskom polju i bile u stanju da odlučujuće utiču na kreiranje svetskog ustrojstva prema sopstvenim interesima.

Takvu hegemonističku poziciju SAD su odmah upotrebile za izgradnju posleratne arhitekture novog ekonomskog poretka (koji će odgovarati njenim hegemonističkim interesima), a u čije temelje je ugrađena „konstrukciona“ greška čije posledice su danas očigledne. Drugi svetski rat je još trajao, a pod dominantnim uticajem SAD stvoreni su temelji posleratnog uređenja međunarodnih ekonomskih odnosa. Na konferenciji u američkom mestu Breton Vudsu (BrettonWoods) 1944. godine doneta je odluka o osnivanju Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Međunarodne banke za obnovu i razvoj (sadašnje Svetske banke). Američka nacionalna novčana jedinica – dolar postao je svetski novac. Kvote zemalja članica MMF-a iskazivane su u dolarima i uplaćivane u dolarima ili zlatu. U isto vreme pariteti nacionalnih valuta iskazivani su u zlatu ili dolarima.[4] Američka centralna banka, odnosno Sistem federalnih rezervi (FederalReserveSystem),[5] garantovala je konvertibilnost dolara u zlato (35 dolara za jednu uncu – oko 31 grama – zlata).

 Problem se ne bi pojavio da su SAD emitovale dolar u obimu za koje su imali pokriće u zlatu. Ali oni nisu mogli da odole iskušenju da (zlo)upotrebe mogućnost koja im se pružila, te da uvoz realnih resursa (materijalnih dobara) iz drugih zemalja pokrivaju dolarima emitovanim bez adekvatnog pokrića. Kada francuski predsednik De Gol pokušava, krajem šezdesetih godina prošlog veka, da francuske državne rezerve iz dolara konvertuje u zlato, ispostavlja se da je samo oko 5 odsto emitovanih dolara pokriveno zlatnim rezervama. Ubrzo nakon toga SAD (1971. godine) jednostrano ukidaju konvertibilnost dolara za zlato. Papir je zamenio zlato, odnosno dolar odštampan na papiru (bez realnog pokrića) i dalje je opstao kao svetski novac, jer su to SAD, zbog svoje ekonomske, političke i vojne moći, mogle da nametnu ostalima.

Tako smo došli u situaciju u kojoj se činilo da su SAD napokon uspele da pronađu čarobnu formulu za viševekovne bezuspešne pokušaje alhemičara da stvore bogatstvo iz ničega. Amerikanci su sada mogli jednostavnim „štampanjem“ dolara da dolaze do ogromnih realnih materijalnih dobara iz celoga sveta.

Neposredno posle Drugog svetskog rata SAD su ovu mogućnost koristile u manjoj meri, ali kako „apetit dolazi u toku jela“, nije se moglo odoleti iskušenju da se ostvaruju ogromni profiti „iz ničega“. Da bi povećavani apetiti mogli biti zadovoljeni, SAD su (koristeći svoju političku, vojnu i ekonomsku silu) preduzimale aktivne mere kako bi širile zonu korišćenja američkog dolara, bilo (1) preko novih teritorije ili (2) preko novih aktiva trgovanja. Takvo širenje jeste i jedan od glavnih razloga procesa koji nazivamo globalizacija.

Širenje dolarske imperije na nove teritorije

Kroz proces globalizacije dolazi do uništavanja nacionalnih ekonomskih struktura (nacionalni proizvođači sa svim njihovim specifičnostima se ili uništavaju ili kupuju, a zatim unificiraju pod „međunarodne standarde“) i potčinjavanja svetske privrede interesima svetske oligarhije i transnacionalnog kapitala (po sferi delovanja, a po poreklu u osnovi američkog). Po pravilu, protivrečnosti između interesa transnacionalnog i nacionalnog kapitala rešavaju se uvlačenjem poslednjeg u službu međunarodnih korporacija i stvaranjem domaće kompradorske elite[6] koja biva uključena u periferni sloj svetske oligarhije.

U cilju realizacije sopstvenih interesa svetska oligarhija nastoji da oslabi nacionalne sisteme bezbednosti i institucije državne vlasti i nacionalnog suvereniteta (zamenjujući ih međunarodnim pravom i institucijama), te uništi nacionalne ekonomske strukture (potčinjavajući ih interesima transnacionalnog kapitala). To se ostvaruje na različite načine: uvlačenjem zemlje u veliku dužničku zavisnost, podsticanjem političke nestabilnosti i haotičnog stanja u društvu (stalni pritisci i ucenjivanja), podrivanjem autoriteta države i njenih temeljnih institucija (vlade, parlamenta, sudstva, armije…), brisanjem nacionalnog identiteta (potiskivanjem nacionalne svesti) destruktivnim delovanjem anacionalnih stranih ideologija, relativizacijom ustaljenog sistema vrednosti i osporavanjem ključnih nacionalnih institucija (crkve, akademije nauka, univerziteta…), kao i pozitivnog nasleđa nacionalne istorije, korumpiranjem i demoralisanjem domaće elite, formiranjem velikog broja nevladinih organizacija (od kojih se najveći broj, dobrim delom, obučava, finansira i podržava iz inostranstva i ima anacionalnu usmerenost), oblikovanjem javnog mnjenja kroz sredstva masovnog informisanja koja se stavljaju pod kontrolu faktora van zemlje (i koji predstavljaju svojevrsnu medijsku mašinu za promociju kompradora i satanizaciju istinske nacionalne elite) itd.

Na ekonomskom planu širom sveta se propoveda i na silu natura doktrina neoliberalnog tržišnog fundamentalizma,[7] koja se bazira na pogrešnoj pretpostavci da slobodno tržište, kao samoregulirajući sistem, snagom svoje „nevidljive ruke“ efikasno raspodeljuje resurse i osigurava narodima sveta stabilnost, mir i blagostanje. Drugim rečima ova doktrina se svodila na glorifikaciju tržišta i eliminisanje nacionalne države i njenog nadzora nad ekonomijom. Na ekonomskim fakultetima širom sveta se uniformišu udžbenici iz kojih studenti (uz pomoć teško matematiziranih i nerazumljivih teorija)[8] uče kako vlade nacionalnih država ekonomskom politikom ne mogu ništa dobro učiniti jer je tržište superiorno. U nerazvijenim državama sveta upravljačka i medijski eksponirana akademska ekonomska „elita“ horski propoveda doktrinu neoliberalnog tržišnog fundamentalizma. Neki akademski ekonomisti to čine jer se stvarno nalaze u zabludi, a većina (pre svih, medijski najeksponiraniji estradni ekonomisti) zbog toga što su za to dobro nagrađeni od strane svetske oligarhije.[9]

Ove teorijske postavke su uobličene u jedan univerzalni priručnik (Vašingtonski dogovor)[10] kojeg je trebalo da se pridržavaju vlade ekonomski nedovoljno razvijenih zemalja širom sveta. Reč je naime o neoliberalnom programu radikalnih ekonomskih reformi (razrađenom od strane MMF-a, Svetske banke i administracije SAD – Ministarstva finansija i USAID-a) čiji su osnovni elementi stabilizacija, liberalizacija i privatizacija. On nije imao karakter samo preporuka nego je naturan svim zemljama koje su ulazile u aranžman sa MMF-om.[11]

Međutim, najrazvijenije zemlje na čelu sa SAD jedno propovedaju, a rade suprotno.[12] Potpuna liberalizacija bila je namenjena samo za druge zemlje koje su bile potpuno otvorene za stranu robu i kapital[13], a tržišta najrazvijenijih teško su dostupna za robu iz nerazvijenog sveta kojima na putu stoje skoro nesavladive administrativne prepreke (desetine raznih papira – sertifikata, dozvola, potvrda, standardizacije i slično), a da ne govorimo o čestom sprečavanju da se kapitalom iz neke od zemalja BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina – koje se poslednjih godina brzo razvijaju) kupi neka kompanija u SAD. Isto tako, svedoci smo kako smo pre nekoliko godina, po savetima propovednika nove ideologije, po kratkom postupku likvidirali svoj bankarski sektor, a danas vidimo da najrazvijenije zemlje (kako SAD, tako i zemlje EU) ogromna sredstva ulažu za spasavanje svojih propalih banaka.

Kada se (krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka) urušio i blok socijalističkih zemalja, dolar se proširio i na ove teritorije, te nakon toga novih teritorija za dalje širenje skoro da više i ne postoji, a kako je ukupna količina materijalnih aktiva ograničena, nastupa period intenzivnog stvaranja novih aktiva sa kojima se trguje na finansijskim tržištima.

Širenje dolarske imperije na nove aktive trgovanja

Obim finansijskih aktiva u odnosu na materijalne aktive stalno raste i dostiže zabrinjavajuće razmere.[14] U poslednjoj četvrti prošlog stoleća pojavljuju se nove finansijske aktive – takozvani finansijski derivati ili izvedene hartije od vrednosti (kao što su forvordi, fjučersi, opcije), čija se vrednost izvodi (derivira) ne samo iz vrednosti materijalnih (na primer, sirovina – nafta, metali, žitarice i slično) nego i finansijskih aktiva. Ako finansijske aktive na tržištu kapitala (akcije, obveznice) i imaju neku vezu sa realnim kapitalom, aktive sa tržišta finansijskih derivata predstavljaju čistu virtuelnu nadgradnju nad realnom bazom.

 Za tradicionalne hartije od vrednosti (akcije, obveznice) često se kaže da predstavljaju papirni ili fiktivni kapital, a finansijski derivati fiktivni kapital drugog stepena[15] koji sa svoje strane ozbiljno deformiše formiranje cena materijalnih resursa. To odlično ilustruje ogromno kolebanje cena na tržištu sirovina. Njihove cene ne određuje ponuda i tražnja na promptnom tržištu sirovina, nego cene na tržištu derivata gde se trguje količinama koje nekoliko puta premašuju ukupnu količinu tih resursa u celom svetu. Stalno se povećava tražnja za resursima koji fizički i ne postoje u tom obimu, a niti za njima u tim količinama postoje potrebe u materijalnoj sferi. Sve više se gubi veza između realnih materijalnih aktiva i virtuelne trgovine na finansijskom tržištu koja spekulantima donosi ogromne profite (i to profite realno ni iz čega).[16] Finansijski derivati su postali idealan instrument uticaja na kretanje tržišnih cena kojima se povećavala profitabilnost spekulativnih operacija na finansijskom tržištu. Spekulanti svoj rastući kapital ponovo ulažu na finansijska tržišta (gde je profitabilnost znatno veća nego u realnom sektoru ekonomije). Na spekulativnim operacijama, praktično iz vazduha, stvorena je masa finansijskih aktiva, koja je po vrednosti nekoliko puta veća od ukupne vrednosti realnog sektora ekonomije. Ta razlika se stalno povećavala i sve više naduvavala „vazdušni balon“.

Visoka profitabilnost spekulacija na finansijskom tržištu dovela je do toga da je postalo nerentabilno investirati u realni sektor ekonomije, pogotovo u SAD gde su i najveće mogućnosti ulaganja na finansijskom tržištu, a investicije u realni sektor neatraktivne kako zbog skupe radne snage, tako i ogromnih ulaganja kako bi se ispoštovali visoki ekološki standardi. Ogromne količine novca odlivaju se iz proizvodnje i kapital se preusmerava iz realnog u finansijski sektora privrede ili se seli u druge zemlje sa jeftinom radnom snagom (malih ili bez bilo kakvih socijalnih prava) i gde se ne mora ulagati u zaštitu radne i životne sredine.

Zbog toga je u SAD poslednjih decenija veoma izražen proces deindustrijalizacije[17] i proizvodnja se prebacuje u druge države, pre svega, na Daleki istok (zemlje istočne i jugoistočne Azije) gde je cena radne snage i sada čak 35 puta manja nego u SAD. S vremenom su Amerikanci ovaj region pretvorili u svoju fabriku, a sebe u čudovišnog potrošača. Uvozeći ogromnu količinu robe, SAD stvara i veliki spoljnotrgovinski deficit[18] koji pokrivaju emisijom dolara i dolarskih hartija od vrednosti, koje sa svoje strane dobrim delom apsorbuju iste te zemlje koje zbog velikog izvoza robe u SAD ostvaruju suficit spoljnotrgovinskog bilansa, povećavajući sopstvene devizne rezerve koje opet drže, dobrim delom, u dolarima ili ih plasiraju u dolarske hartije od vrednosti.[19]

Međutim, postoji i druga strana deindustrijalizacije SAD. Sa ovim deindustrijalizacijom radna mesta su se takođe selila iz SAD i kod Amerikanaca više ne dolazi do značajnijeg rasta plata.[20] Prosečne plate u SAD već dugi niz godina stagniraju (tako su u periodu 2000–2007. godine plate rasle po godišnjoj stopi od samo 0,01 odsto), pa su ljudi prisiljeni da se zadužuju pogotovo što su mnogi izdaci osetno porasli (na primer troškovi zdravstvenih usluga u istom periodu porasli su za 68 odsto).

Ekonomija SAD je i postrojena na velikoj i brzo rastućoj potrošnji i bez velike potrošnje ona ne bi mogla da funkcioniše na način kako je to činila decenijama pre toga, te je bilo teško pretpostaviti da bi se Amerikanci jednostavno pomirili sa ograničavanjem svoje velike i stalno rastuće potrošnje.[21]

Podsticanje potrošnje i optimizma kao masovne šizofrenije

Zbog toga je bilo neophodno dodatno stimulisati potrošnju što je činjeno na razne načine, a pre svega preko jeftinih i lako dostupnih kredita koji su se nudili građanima SAD. Već tri decenije postoji tendencija stalnog sniženja kamatne stope od strane centralne banke SAD. Kamatna stopa centralne banke SAD pokazuje stalnu tendenciju smanjenja od početka osamdesetih godina prošlog veka (kada je iznosila skoro 20 odsto) da bi u junu 2003. godine postepeno došla do 1 odsto i na tom nivou se zadržala više od godinu dana). Osim jeftinim kreditima velika potrošnja stanovništva je u velikoj meri podsticana i veoma „liberalnim“ uslovima pod kojima su se krediti odobravali, a što se lepo može videti na primeru hipotekarnih kredita koji su i bili jedan od „okidača“ aktuelne krize.

U SAD je 1977. godine donet CRA zakon (CommunityReinvestmentAct) koji je imao za cilj sveobuhvatnije obezbeđenje kreditnih potreba građana. Ovaj zakon je doživeo mnoge promene i amandmane (1989, 1992, 1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju kredite građanima sa niskim i srednjim prihodima (low i middleincome) kako bi i ovi slojevi stanovništva obezbedili sebi „krov nad glavom“. Bila je to svojevrsna politika „svojinske demokratije“. Godine 1995. donet je možda i najznačajniji amandman na ovaj zakon kojim je omogućena takozvana sekjuritizacija stambenih kredita i prodaja hartija od vrednosti stvorenih po tom osnovu. Pored ovog zakona (pogotovo posle amandmana na njega donetim sredinom devedesetih godina prošlog stoleća) hipotekarnoj krizi u SAD doprinela je i odluka iz 1999. godina kojom je ukinut GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine čime je izbrisana razlika između poslovnih i investicionih banaka i uvedena potpuna liberalizacija koja je poslovnim bankama dozvolila da se bave berzanskim operacijama čime su omogućene dodatne nekontrolisane spekulacije. Time je stvorena klima za nastanak sofisticiranih finansijskih instrumenata, koji nisu ništa drugo nego opklada, odnosno kockanje u kazinu.[22]

Izmenjenom finansijskom regulativom u SAD omogućeno je bankama da odobravaju i građanima (koji ne ispunjavaju standardne bankarske kriterijume kreditne sposobnosti) takozvane sabprajm (subprime)[23] kredite uz „promenljive“ kamatne stope. Ovi krediti su često odobravani i bez bilo kakvog učešća zajmoprimca (pri uzimanju kredita) i sa značajnim grejs periodima vraćanja (odloženi početak otplate kredita). Te mere, kao i konstantno smanjenje kamatnih stopa, doveli su do ogromnog rasta hipotekarnih kredita koji u periodu posle 2000. godine beleže prosečan godišnji rast od 10 odsto. Broj vlasnika nekretnina u SAD konstantno je rastao i 2005. godine dostigao skoro 70 odsto ukupne populacije. Sve do sredine devedesetih godina prošlog veka cene nekretnina su rasle samo u visini stope inflacije, da bi one u periodu 1998–2006. godine porasle za oko 150 odsto,[24] što je na ovo tržište privuklo veliki broj spekulanata. To je bilo podstaknuto i poreskom regulativom kojom je u ovoj oblasti ukinut porez na kapitalnu dobit.

U uslovima stagnacije plata u SAD, te značajnog porasta cena na hranu i naftu 2007. godine dolazi do ozbiljnih poteškoća pri otplati izuzetno velikog broja hipotekarnih kredita. Pogotovo što su znatno porasle i kamate na hipotekarne kredite, koje su sa 4 odsto u 2005. godini narasle na 20 odsto krajem 2007. godine.[25] Ukupan iznos hipotekarnih kredita u SAD (prema martovskom izdanju TheWallStreetJournal) premašio je iznos od 10.000 milijardi dolara. Zbog nemogućnosti otplate kredita hipotekarni dužnici se iseljavaju iz kuća i stanova koji se nude na prodaju, te na tržištu dolazi do pada cena nekretnina. U isto vreme, spekulanti masovno napuštaju ovo tržište što dodatno obara cenu nekretnina. Samo za nekoliko meseci krajem 2007. godine cene nekretnina u SAD su pale za 17,5 odsto, a u nekim saveznim državama (Florida) čak i za 50 odsto.

Ali ovo je samo jedan (može se reći, manji) deo problema. Mnogo veći problem leži u činjenici da je vršena takozvana sekjuritizacija tih stambenih kredita i prodaja hartija od vrednosti stvorenih po tom osnovu. Tako su problematični stambeni krediti (odobravani građanima koji nisu kreditno sposobni) konvertovani, odnosno „prepakovani“ u hartije od vrednosti koje su bile plasirane na finansijskom tržištu. Kroz veoma složen proces sekjuritizacije (u koji je uključen veliki broj banaka, investitora, konsalting kuća, marketinško-reklamnih agencija, brokersko-dilerskih firmi, rejting agencija, osiguravajućih kuća itd.) vrši se i takozvano poboljšanje kvaliteta („oplemenjavanje“) kredita u odnosu na kvalitet bazične aktive na kojoj se on zasniva.

Ključnu ulogu u ovom procesu imale su dve federalne (savezne) kvazidržavne korporacije Fani Mej (FannieMae – FederalNationalMortgageAssociation) i Fredi Mek (FredieMac – FederalHomeLoanMortgageCorporation)[26] koje su kupovale kredite od banaka i vršile njihovo „prepakivanje“ u hartije od vrednosti koje se plasirale na finansijska tržišta. U isto vreme, prodajući te kredite, banke (umesto da čekaju priliv sredstava po osnovu otplate hipotekarnih kredita u skladu sa dugoročnim rokovima dospeća) odmah dobijaju novac za odobrene kredite i na bazi tog priliva mogu odmah da odobravaju nove kredite. To je otvaralo spiralu sve novih i novih kredita i dovelo do velike kreditne multiplikacije,[27] a sa druge strane otkup i „prepakivanje“ tih novih kredita brzo su uvećavali masu hartija od vrednosti emitovanih na bazi hipotekarnih kredita.

Pored toga, prodajom hipotekarnih kredita banke se oslobađaju kreditnog rizika (rizika naplate kredita), te i ne moraju da vode računa kome odobravaju hipotekarne kredite pošto će rizik naplate preneti na kupca tih kredita,[28] a to su uglavnom bili Fani Mej i Fredi Mek koji su činili preko 70 odsto sekundarnog tržišta nekretnina u SAD. Fani Mej i Fredi Mek su taj rizik („prepakivajući“ kredite u hartije od vrednosti) sa sebe brzo prenosili i disperzovali na kupce hartija od vrednosti emitovanim na bazi hipotekarnih kredita, pogotovu što ove hartije kroz proces „oplemenjavanja“ od najvećih rejting agencija (najčešće su to bili Moody's i Standard & Poor's) bivaju visoko ocenjene (najčešće AAA) i još od najvećih osiguravajućih kuća (obično je to bila najveća među njima AIG – American International Group, Inc.) osigurane od rizika. Prodajom hartija od vrednosti Fani Mej i Fredi Mek kupuju od banaka nove kredite, „prepakivaju“ ih u hartije od vrednosti i „oplemenjene“ ih prodaju po celom svetu i tako se spirala nastavlja[29] i ogromni hipotekarni „balon“ stvara iz vazduha, a rizik loših („toksičnih“) kredita prenet je širom sveta (na sve vlasnike hartija od vrednosti emitovanih na bazi ovih kredita).

Pošto su cene nekretnina konstantno rasle u dužem vremenskom periodu, a sam proces „prepakivanja“ i „oplemenjavanja“ odobrenih bankarskih kredita je bio veoma komplikovan za razumevanje i pošto su (kako originalne, tako i prepakovane) hartije od vrednosti od rejting agencija visoko ocenjivane, a od osiguravajućih kuća i osiguravane od rizika, stvoreno je uverenje da je reč o kvalitetnim nerizičnim hartijama od vrednosti koje nose visoke prinose. Visoki prinosi uz konstantan rast tržišne vrednosti ovih hartija imali su za posledicu da su svi imaoci ovih hartija od vrednosti u svojim bilansima stanja evidentirali rast aktive, a u bilansima uspeha velike profite.[30]

Knjiženje visokih nerealizovanih profita (krah hipotekarnog tržišta pokazao je da je rast aktiva bio u velikoj meri „naduvan“, te da iskazivani – i podeljeni – profiti nisu ni postojali) sa svoje strane predstavljalo je godinama ranije (sve do kraha hipotekarnog tržišta) osnovu za dalji rast cena akcija investitora koji poseduju takve hartije od vrednosti, ali i isplatu velikih menadžerskih bonusa, te povećanih dividendi.[31] U isto vreme i velikoj većini građana (koji su tradicionalno ulagali u razne vrste finansijskih aktiva) takođe se nominalno uvećavalo bogatstvo i ono je bilo sve više sklono ka povećanoj potrošnji. Na kraju i država je imala veće prihode od oporezivanja zbog stalnog povećanja imovine, prihoda i potrošnje. Tako je sve zahvatio optimizam kao masovna šizofrenija, koji je u potpunosti zamaglio sliku uspešnosti poslovanja svih subjekata u ovom krugu, gde je ogromni „balon“ napumpan realno „iz ničega“ davao prividnu sliku privrednog rasta.[32]

U uslovima jeftinih kredita i velikog rasta vrednosti finansijskih aktiva došlo je do brzog pada štednje i povećanja zaduživanja stanovništva, odnosno stanovništvo je više trošilo nego što su bila njegova ukupna primanja. Stvoren je takozvani „efekat bogatstva“ zbog stalnog rasta vrednosti finansijske aktive sa kojom su raspolagala domaćinstva, što je kod njih stvaralo lažan osećaj blagostanja i „tupilo“ stimulanse ka štednji. Već početkom ovog veka više od 50 odsto porodica u SAD imalo je svoj finansijski portfelj. Ukoliko cene hartija od vrednosti brzo rastu na finansijskom tržištu, onda se vi osećate materijalno bolje obezbeđenim, lako trošite svoja lična primanja i ne osećate potrebu da štedite (ostavljate za „crne“ dane) i, sa druge strane, lakše se zadužujete (pogotovo kada su vam lako dostupni jeftini krediti). [33]

 Pored toga, u uslovima jeftinih kredita i brzo rastuće vrednosti finansijske aktive podsticana je masovna spekulacija na finansijskom tržištu, što je sve više „pregrejavalo“ ovo tržište i dodatno „naduvavalo“ balon. Uzimajući jeftine kredite i ulažući ta sredstva u hartije od vrednosti na finansijskom tržištu, bilo je moguće ostvariti značajnu zaradu. Često je prinos sa finansijskih tržišta bio 2 do 3 puta veći od cene uzetih kredita.

Brz rast vrednosti finansijske aktive i visoki prinosi na ulaganja na finansijskom tržištu doveli su do toga da tradicionalni instrumenti štednje (štedni ulozi u bankama, konzervativni penzioni fondovi i slično) brzo gube na popularnosti i na finansijskom tržištu dolazi do masovnog priliva sredstava malih investitora.

Istorija ranijih berzanskih kriza pokazuje da upravo masovna pojava na finansijskom tržištu malih i nekvalifikovanih investitora označava poslednju fazu u rastu tržišta, te da se veliki i kvalifikovani investitori sa tog tržišta tada povlače.[34] Kada pregrejanost finansijskog tržišta postane očigledna svi pokušavaju da prodaju svoje finansijske aktive, što dovodi do brzog i velikog pada njihove vrednosti. Do toga momenta, po pravilu, pravi profesionalci su uglavnom uspeli da rasprodaju svoje finansijske aktive i sredstva su prebacili u bezopasnije plasmane.

Gde je izlaz iz ekonomske krize?

U traženju izlaza iz velike ekonomske krize sa kojom smo se danas suočili treba da pođemo od osnovnih uzročnika koji su do krize i doveli i koje je potrebno eliminisati. To znači, pre svega, da je neophodno napustiti dolar kao svetsku rezervnu valutu i onemogućiti emitovanje svetskog novca bez realnog pokrića. U isto vreme neophodno je da dođe do „izduvavanja“ balona, te da se onemogući njegovo ponovno „naduvavanje“ kako bismo umesto virtuelne imali ekonomiju realnih vrednosti. Zbog dubine ove ekonomske krize, ali i zbog otpora moćnih (u prvom redu SAD), koji su do sada imali privilegovanu poziciju i koje se ne žele odreći, nerealno je očekivati da će to biti urađeno u kratkom vremenskom roku i bez većih otpora.

Već nekoliko godina prisutna je tendencija da mnoge zemlje koje imaju značajnije rezerve u dolarima pokušavaju da ga se „reše“. To čine dosta oprezno i postupno jer ukoliko bi pokušale da se u kratkom roku „otarase“ dolara njegov kurs bi vrtoglavo pao i rezerve tih zemalja bi se u tom odnosu realno obezvredile. Kina (koja ima ogromne devizne rezerve od blizu 2.000 milijardi dolara) se već godinama postepeno oslobađa dolara, kupujući za njega sve što se kupiti može. Poslednjih godina ona u mnogim zemljama po svetu (naročito u Africi) kupuje velika nalazišta nafte i drugih prirodnih bogatstava. Pored toga, od razvijenih zemalja sve više zakupljuje moderne tehnologije i nabavlja savremenu tehniku. Tako na primer nedavno je Kina kupila veliki broj aviona u Evropi, pri čemu je koristila veoma interesantnu shemu. Avione je kupila na kredit, a kao sredstvo obezbeđenja plaćanja u zalog je dala dolarske hartije od vrednosti koje je imala u svom portfelju. Na taj način Kina je uspela za nekoliko godina da svoje rezerve (koje su bile skoro 100 odsto u dolarima) diversifikuje tako da sada skoro polovinu svojih rezervi drži u zlatu ili drugoj valuti (na primer, evru).

Šta će doći na smenu dolaru, ostaje da se vidi. Neki predlažu povratak zlatnom standardu, neki stvaranje sasvim nove međunarodne nadnacionalne valute (kako je to predlagao Kejns još u Breton Vudsu 1944, ukazujući na opasnost prihvatanja nacionalne valute SAD za svetsku rezervnu valutu), a neki istovremeno postojanje nekoliko jakih regionalnih valuta (evro, rublja, juan i slično).

Buduća ekonomija mora da bude ekonomija realnih vrednosti. Do nje se mora doći „izduvavanjem“ ogromnog balona virtuelne ekonomije, pri čemu će dobar deo finansijskih aktiva da „ispari“. Potrebno je otpisati sve „loše“ aktive i izbaciti iz bilansa „vrednosti“ koje u suštini to i nisu.[35] Međutim, to u isto vreme znači da će mnogi ostati sa mnogo manjim vrednostima aktiva od onih sa kojima su računali da raspolažu. Kolika je vrednost njihovih kuća kojima su cene strmoglavo pale, kolika je vrednost njihovih finansijskih portfelja kada su se berzanski indeksi „obrušili“, koliki su njihovi penzioni računi čija su sredstva penzioni fondovi plasirali na finansijska tržišta – samo su neka od bolnih pitanja koja sebi mnogi postavljaju i pokušavaju da izračunaju svoje naglo osiromašenje. Uz to mnogi su ostali i bez posla, a ostalim zaposlenim se smanjuju plate. Posle decenija kada se iz godine u godinu sve više i više trošilo, sada je potrebno smanjivati potrošnju. Sve to će imati velike dugoročne implikacije (i to ne samo ekonomske).

Prve ekonomske antikrizne mere – gašenje požara benzinom

Izložili smo, po našem mišljenju, osnovne uzroke aktuelne ekonomske krize i dali naznake mogućih mera kojima bi se oni eliminisali. Budući da je reč o globalnoj krizi, i preduzete mere bi takođe trebalo da budu globalne, odnosno na globalnom nivou bi se morale preduzeti mere koje bi dovele do prevazilaženja krize. Međutim, na nedavno održanom Samitu G-8, te Samitu G-20 (posvećenim globalnoj krizi) nije bilo moguće usaglasiti jedinstveni stav o tome kako savladati krizu, te su mere borbe sa krizom prepuštene pojedinačnim nacionalnim državama. To nisu uspele da učine ni države koje su regionalno integrisane, kao što je to slučaj sa EU. O pojedinačnim antikriznim merama vodećih evropskih država (V. Britanija, Francuska i Nemačka) pisao sam ranije,[36] a sada bih se kratko osvrnuo na antikrizne mere u SAD koja je i generator globalne ekonomske krize.

Još u toku predizborne kampanje Barak Obama je isticao da je osnovni uzrok krize velika deregulacija finansijske sfere i potpuno oslanjanje na tržište, te je nagovestio veće angažovanje države kako bi se kriza prevazišla. Mere koje se preduzimaju svode se na ogromno (do sada više od 1.000 milijardi dolara) „upumpavanje“ svežeg novca kako bi se spasle velike američke kompanije[37] iz (većim delom) finansijskog i (manjim delom) realnog sektora, te smanjenje kamatnih stopa kako bi se dodatno podstakla potrošnja. Pošto je aktuelna kriza prouzrokovana upravo viškom novca i niskim kamatnim stopama, teško da rešenje može da bude ono što je bio izvor problema. Zbog toga ove mere, posmatrane sa globalnog nivoa, izgledaju nelogične jer će imati učinak sličan onome koji se postiže gašenjem požara benzinom.

Međutim, sa stanovišta interesa SAD (bar što se tiče kratkoročnih, a videćemo kako će to izgledati u dugoročnoj perspektivi) ove mere su logične i imaju za cilj da se (dodatnim „upumpavanjima“) ne dozvoli značajnije „izduvavanja“ balona, jer bi to imalo ogromne posledice, pre svega po SAD i njene građane, mada nas svetska oligarhija i njeni kompradori širom sveta ubeđuju da je to u interesu svih jer je privreda SAD „lokomotiva“ svetske ekonomije, koja se mora spasavati po svaku cenu, te da će ona potom (brzo oporavljena) ceo svet povući putem prosperiteta.[38] Kao što sam ranije već naglasio, „izduvavanjem“ ogromnog balona najveći deo virtuelne ekonomije će da ispari. Usluge (pre svih finansijske) prve će da stradaju u vreme „izduvavanja“ balona, a u SAD je oko 80 odsto zaposlenih upravo u ovom sektoru. [39] Smatra se da će oko 50 odsto sektora usluga da „ispari“ kako zbog smanjenja obima posla, tako i značajnog pada cena koje su bile, u velikoj meri, naduvane. U uslovima velike ekonomske krize kome bi u doskorašnjem obimu mogle da budu dostupne fantastično skupe medicinske, advokatske, marketinške, konsalting, sportske i mnoge druge usluge, a da ne govorimo o ogromnoj superstrukturi usluga izgrađenoj na finansijskim spekulacijama.

Ove antikrizne mere imaju zadatak da što pre „zakrpe balon“ i da se, uz neke kozmetičke korekcije, ponovo radi po starom, dok se ne pronađe neko novo – alternativno rešenje za ekonomsku hegemoniju SAD, pošto je dolarskoj alhemiji došao kraj.[40]   Ukoliko se u tome uspe (što nije isključeno, a na to upućuju i naznake da je kriza zaustavljena – balon je uspeo da bude „zakrpljen“ pre nego što je do kraja „izduvan“), onda će „zakrpljeni balon“ ponovo početi da se naduvava i na njemu će se u skoroj budućnosti pojaviti nova „rupa“ ili, što je verovatnije, doći će do takvog pucanja koje će imati nesagledive posledice po ceo svet.

Da li je ova globalna kriza prevashodno ekonomska?

Kao što se iz prethodnog izlaganja vidi u ovom radu sam se bavio ekonomskim uzrocima aktuelne krize, a koju i velika većina autora u literaturi i tretira kao ekonomsku. Međutim, mislim da su uzroci krize mnogo dublji i sežu u oblast morala (zbog erozije kapitalističkog morala „veberovskog“ tipa)[41] i duhovnosti (religioznom istinskom pogledu na svet ponuđen je surogat u vidu ideologije, a onda se umesto ideologije nudi još primitivniji surogat u obliku masovne kulture), pa nije dovoljno izlaz iz ove krize tražiti samo u ekonomiji.[42]

Staru asketsku buržoaziju postepeno je zamenjivala nova buržoazija finansijskih spekulanata. Asketska buržoazija, odričući se od mnogih sopstvenih životnih radosti kako bi što više štedela i ulagala u poslovanje, mogla je da očekuje štedljivost i od drugih, te je imala šansu da bude shvaćena i uvažavana od celoga društva. Pohlepna nova buržoazija finansijskih spekulanata ne ograničava svoje hedonističke prohteve, ne odlaže ispunjenje svojih želja i živi u svome samoizolirajućem virtuelnom prostranstvu gde ne deluju pravila normalnog života, ona je izgubila svaku legitimnost i nema nikakvu osnovu da računa kako će biti shvaćena i uvažavana od celoga društva. Zbog toga se nova buržoazija (ljudi od struke – bez duha i ljudi od uživanja bez srca, kako to kaže Veber) sve više odstranjuje od društva u kome živi i zatvara (umrežava) u posebnu međunarodnu grupu (svetska oligarhija) koja više i ne računa na široku građansku podršku, nego na podršku globalnih – nadnacionalnih sila. Istrgnuti iz zajednice u kojoj žive oni prihvataju koncept individualnih postignuća u kome odsustvuje vera u bilo kakav vrednosni sistem i gde postoji osećanje da iznad individue i njenih performansi nema ničeg smislenog.

Erozija moralne dimenzije kapitalističkog sistema dovela je do toga da su pohlepa (da se ima više – da se svaka prilika zgrabi kako je ne bi ugrabio neko drugi) i strah (da se sve može brzo da izgubi – da niko nije više bezbedan) glavni pokretači sistema. Umesto na moral, veru i savest novi kapitalizam se oslanja na zakone, interes i profit. Formalno poštovanje zakonskih normi (koje često nisu u skladu za moralom)[43] i logika (sebičnih, ličnih) interesa i profita prevladali su nad moralom, verom i savešću koji pokušavaju da se proteraju u svojevrsni crkveni rezervat.[44]

Pre nešto više od dva veka kao pokušaj potiskivanja religioznog pogleda na svet pojavljuje se ideologija koja je bila svojevrsni surogat religije i neka vrsta sekularne pseudoreligije. Međutim, za razliku od religije ideologija ne obuhvata sve strane čovekove prirode. Tako na primer ideologija ne može istovremeno da obezbedi slobodu i moral. Kao što pokazuje istorijsko iskustvo, ideologija ograničava ili ljudske slobode (totalitarizam) ili relativizuje i ignoriše moralna načela (liberalni sekularizam)

Međutim, poslednjih decenija otišlo se još dalje i mi danas živimo u vremenu odsustva bilo kakve ideologije i jedinstvenog pogleda na svet. Ranije je postojala neka ideologija i ona je vodila konsolidaciji i objedinjavanju društva, a sada umesto ideologija imamo neke nove sile, kao na primer masovnu kulturu koja nameće određeni stil života, formira određene stereotipe i stvara iluziju nekog idealnog sveta u kome sve blista, sve je nadohvat ruke, gde nema patnji i gde se čak i smrt i sahrana pretvaraju u svojevrsnu zabavu – šou spektakl.[45] Ogromnu ulogu u tome što čovek lako potpada pod opijenost tim iluzornim svetom ima reklama, koja čoveka odvodi u virtuelnu pseudorealnost, u njemu podstiče potrošačka osećanja, koja sa svoje strane formiraju određeni odnos prema životu i neke standarde ponašanja. Oni po pravilu ne obogaćuje unutrašnji svet čoveka, nego najčešće u ljudima ostavljaju duhovnu pustoš.

Na kraju bih rekao da je aktuelna svetska kriza mnogo ozbiljnija nego što se na prvi pogled čini, te da ona nije samo velika ekonomska nego i duboka kriza duhovnosti, pa se i izlaz iz nje ne nalazi samo (možda čak i ne prevashodno) na strani ekonomije. O tome nešto više možda u nekom od sledećih tekstova, a ovaj rad bih završio rečima Aleksisa de Tokvila,[46] koji je sredinom 19. veka dao sledeći odgovor na pitanje: Kuda ide savremeni svet? „Govoreći iskreno ja ne znam i mislim da to prevazilazi umove svih nas. Jedno je poznato – da se stari svet završava! Kako će izgledati novi? Čak i najveći umovi današnjeg vremena nisu u stanju da to kažu, isto kao što umovi antičkih ljudi nisu mogli predvideti propast ropstva, dolazak hrišćanskog sveta, najezdu varvara – sve one velike događaje što su izmenili lice zemlje.“

Sažetak: Aktuelna globalna ekonomska kriza nije konjukturna nego ozbiljna sistemska kriza, čije korene treba tražiti u odluci iz Breton Vudsa (1944) da američka novčana jedinica – dolar postane svetska rezervna valuta, a da Američka centralna banka garantuje punu konvertibilnost dolara u zlato. SAD nisu mogle da odole iskušenju da (zlo)upotrebe mogućnost koja im se pružila, te da uvoz realnih resursa iz drugih zemalja pokrivaju dolarima emitovanim bez adekvatnog pokrića, da bi (1971) jednostrano odbacile preuzetu obavezu i ukinule konvertibilnost dolara za zlato. Tako smo došli u situaciju u kojoj se činilo da su SAD napokon uspele da pronađu čarobnu formulu za viševekovne bezuspešne pokušaje alhemičara da stvore bogatstvo „iz ničega“. Amerikanci su sada mogli (koristeći svoju političku, vojnu i ekonomsku silu) jednostavnim „štampanjem“ dolara da dolaze do ogromnih realnih materijalnih dobara iz celoga sveta. Da bi povećavani apetiti mogli biti zadovoljeni, SAD su preduzimale aktivne mere kako bi širile zonu korišćenja američkog dolara, bilo preko novih teritorija ili preko novih aktiva trgovanja. Kada se kroz proces globalizacije dolar proširio na ceo svet, a kako je ukupna količina materijalnih aktiva ograničena, nastupa period intenzivnog stvaranja novih „virtuelnih“ aktiva sa kojima se trguje na finansijskim tržištima. Na spekulativnim operacijama (praktično iz vazduha) s vremenom je naduvan veliki „balon“, odnosno stvorena je ogromna masa finansijskih aktiva koja višestruko premašuje tekuću vrednost realnog sektora ekonomije. Pucanjem tog „vazdušnog balona“ suočili smo se sa krizom iz koje se sada traži izlaz. Mere koje preduzimaju vodeće zemlje, pre svih, SAD (upumpavanje svežeg novca i sniženje kamatnih stopa), liče na gašenje požara benzinom. Teško da rešenje može da bude ono što je bio izvor problema.

Ključne reči: kriza, američki dolar, spekulacije, virtuelna ekonomija, vazdušni balon.

——————————————————————————–

[1] Mnogi autori u svetu smatraju da je fašizam direktan i nužan proizvod liberalnog kapitalizma na prelomu 19. i 20. veka. Takav sistem organizacije društva (u kojem profit, kapital i tržište postaju ciljevi sami za sebe) čoveka, sa svim njegovim dotadašnjim funkcijama, i tačno određenim mestom u društvu, svodi na rad kao robu, i nemilosrdno i brutalno ga izmešta iz dotadašnjeg položaja koji mu je pružao samopoštovanje, sigurnost i socijalni status. Isti autori smatraju da je slobodno tržište samo dovelo do monopola s jedne strane, te da je s druge strane, u rasturenom i atomiziranom društvu hronični strah od neizvesnosti uticao na psihičku nestabilnost ljudi, što je direktno gurnulo mase u naručje fašizma. (Videti na primer: Karl Polanji, Velika transformacija, Filip Višnjić, Beograd 2003.)

[2] Pre skoro jednog veka Rus Nikolaj D. Kondratjev je došao do zaključka da je privreda podložna poslovnim ciklusima, odnosno usponima i padovima. Privreda jedno vreme raste, dostiže vrhunac (polet) posle koga stopa rasta počinje da pada (kriza) i kada se dostigne najniža tačka (depresija), dolazi do oporavka i ponovnog rasta (oživljavanje) (N.D. Kondratieff, The long waves in economic life, Review of Economics and Statistics, 1925).

[3] U isto vreme, sa krizom i početkom završetka hegemonističkog ciklusa SAD, prisustvujemo i krizi američkog (neo)liberalizma (za koji DŽ. Gildberg, u knjizi Liberalni fašizam, tvrdi da je to jedna totalitarna politička religija koja ima sva obeležja fašizma, ali u nešto umerenijoj i mnogo perfidnijoj formi) i na njemu zasnovanog modela kapitalizma čiste tržišne privrede, te kraju ere dolara kao svetske rezervne valute.

[4] „Nametnut je dolar a sa njim i hegemonija SAD. Američki rukovodioci mogli su da čine šta su hteli, jer su to drugi plaćali. Kada situacija postane teška, oni jednostavno unilateralno promene pravila igre. Ovo stanje odlično ilustruje slavna izjava DŽona Konelija, američkog ministra finansija: Dolar je naša moneta, a vaš problem“.(Le Mond diplomatique, 37/08)

[5] Američka centralna banka je institucija koja je u privatnom vlasništvu desetak najbogatijih porodica (Rokfeler, Rotšild, Kenedi…).

[6] Portugalska imperija na Istoku počivala je na domaćim posrednicima zvanim comprados – „stručnjacima za varvarska pitanja“ koje su kao marionete koristili u svojim kolonijama.

[7] Tekst nobelovca DŽozefa Stiglica (iz jula 2008) pod naslovom Kraj neoliberalizma (http://www.project-syndicate.org) počinje sledećim rečima: „Svet nije bio milosrdan prema neoliberalizmu, tom bućkurišu ideja, baziranom na pretpostavci fundamentalista da tržište, kao samoregulirajući sistem, efikasno raspodeljuje resurse i odlično služi interesima društva. Upravo taj tržišni fundamentalizam leži u osnovi tečerizma, reganomike i takozvanog ‘Vašingtonskog dogovora’ i njegove orijentacije na privatizaciju, liberalizaciju i nezavisnost centralne banke koja koncentriše svoju pažnju isključivo na inflaciju. Četvrt veka zemlje u razvoju su se međusobno takmičile i neuspesi su očigledni: zemlje koje su se pridržavale politike neoliberalizma izgubile su trku…“ Na kraju DŽ. Stiglic zaključuje: „Neoliberalni tržišni fundamentalizam je uvek bio politička doktrina u službi određenih interesa. On nije nikada bio potvrđen u ekonomskoj teoriji. Sada je jasno da ga nije potvrdila ni istorijska praksa. Izvlačenje pouka iz toga može da bude zračak svetlosti među zgusnutim oblacima koji su se nadvili nad globalnom ekonomijom.“ U isto vreme drugi nobelovac Pol Samuelson (NIN, 12. mart 2009) ističe: „Sada vidimo koliko je Milton Fridman grešio tvrdeći da tržište može da se reguliše samo. Danas shvatamo koliko je Regan pogrešio kada je izjavio da vlada nije rešenje već problem. Danas se ideologija koja je bila dominantna poslednjih decenija pokazuje kao pogrešna.“

[8] „Ekonomija je postala najmatematiziranija nauka posle fizike. Umesto da se matematika prilagođava za rešavanje ekonomskih problema, mnogo je jednostavnije ekonomske pretpostavke veštački formulisati tako da omogućavaju matematičko rešenje. Tri najpopularnije takve pretpostavke su: homo oeconomicus, racionalno ponašanje i potpuna informisanost. Na tim i takvim pretpostavkama izgrađena je velika superstruktura koja se znatno razlikuje od ekonomske stvarnosti“ (prof. dr Branko Horvat:Kakvu državu imamo i kakvu državu trebamo, Prometej, Zagreb 2002)

[9] Za njih su namenjene stipendije, grantovi, putovanja na međunarodne skupove, ogromni honorari za izradu raznih studija i zakonskih predloga – najčešće su to samo prevodi sa engleskog već gotovih rešenja ispod kojih domaći autori treba samo da stave svoje potpise, obezbeđeno učešće u „stručnim“ emisijama na „reformskim i nezavisnim“ sredstvima javnog informisanja preko kojih se medijski promovišu u vodeće „eksperte“ i tako kandiduju za ključna ekonomska mesta u državi, a najrevnosniji među njima imaju šansu da budu uključeni i u svetsku elitu – istina njen periferni sloj…). Interesantan je ovaj fenomen ljudi za svako vreme – „eksperata“ koji tačno znaju kada, gde i šta treba da kažu, koliko i kada treba da budu kritični, a koliko i kada apologete. Mnogi od njih su u Srbiji bili visoki vladini činovnici i savetnici devedesetih godina 20. veka da bi ubrzo nakon 2000. godine postali savetnici premijera i ministara nove vlasti i sa njima putovali širom Srbije, vodeći medijsku kampanju (Srbija na dobrom putu i Ponosna Srbija), ubeđujući građane u ispravnost neoliberalnog tržišnog fundamentalizma.

[10] Videti detaljnije u knjizi: prof. dr Jovan B. Dušanić: Washington consensus – kodifikovani program ekonomskog neokolonijalizma, Beograd 2007.

[11] Za vreme posete Beogradu, neposredno po formiranju vlade premijera Zorana Đinđića, nobelovac DŽ. Stiglic dobronamerno je upozorio na opasnosti prihvatanja saveta MMF-a. „Postoje brojni slučajevi koji pokazuju da saveti MMF-a nisu u skladu sa interesima zemlje kojoj su upućeni. Zato se morate diplomatski suprotstaviti ’šok terapeutima’ i ’monetarnim fundamentalistima’ iz MMF-a, braneći vlastite interese. Jer ulog u tranziciji je mnogo veći od ekonomije; u pitanju je razvoj celokupnog društva.“ (DŽ. Stiglic, „Čuvajte se MMF“! Ekonomist magazin, 12. mart 2001)

[12] Nerazvijenim zemljama su naturale nesputano delovanje tržišta i povlačenje države iz privredne sfere, a kod sebe su radili drugačije. Tako smo došli do paradoksalne situacije. Dok bi Smitova „nevidljiva ruka“ tržišta mogla da bude, u velikoj meri, primenljiva za najrazvijenije (u kojima postoje izgrađene tržišne institucije), mi imamo situaciju da država u SAD na jedan dosta sofisticiran način (o čemu će kasnije biti više reči) ima ogroman upliv na privredne tokove (ne samo u SAD nego – zbog svoje hegemonističke pozicije – i u celom svetu). U isto vreme, u manje razvijenim zemljama kako zbog nedovoljne izgrađenosti tržišnih institucija, tako i potrebe da država svojom ekonomskom politikom zaštiti vitalne nacionalne interese od moćnih (često destruktivnih za nacionalne interese zemlje domaćina) ataka transnacionalnih kompanija, država se proteruje iz privredne sfere koja se u potpunosti prepušta tržištu.

[13] „Navode se ’teorijska’ obrazloženja kako potpuno slobodna trgovina maksimizira ekonomsko blagostanje. No još je pre dva veka Fridrih List znao da to vredi samo za partnere jednake ekonomske moći. Ostali, među njima i Hrvatska, biće eksploatisani. Zemlje su po svom privrednom, političkom i kulturnom razvoju veoma različite, a isto tako i po ekonomskoj moći. Zbog toga proklamacija o slobodnoj trgovini i slobodnom kretanju kapitala predstavlja reakcionarnu propagandu politički i ekonomski jakih koji žele eksploatisati slabije. To se vidi odmah po protivurečnim zahtevima kad neka bogata zemlja zahteva slobodu kretanja kapitala (’svoga’), a u isto vreme zabranjuje slobodu kretanja ljudi (’drugih’). Eksponenti kapitala lako pronalaze oportunističke naučne radnike koji objašnjavaju – od svojih brucoša pa do drugih država kao što je naša – da je slobodno kretanje robe i kapitala korisno za sve. To je tačno kad su uslovi privređivanja podjednaki. To je laž kad se oni ekstremno razlikuju. Danas nekih 200-tinjak transnacionalnih kompanija kontroliše trećinu svetske proizvodnje, 70 odsto međunarodne trgovine i 80 odsto međunarodnih investicija. Svaka od tih kompanija proizvodi nekoliko puta više nego cela Hrvatska i to proizvodi u nekoliko desetina različitih zemalja. Kad se takva kompanija i neko hrvatsko preduzeće sretnu na međunarodnom tržištu, prilično je jasno kako će ispasti ta ’slobodna’ trgovina. Ono malo velikih preduzeća koje smo imali i koja su se mogla donekle ravnopravno nositi na svetskom tržištu – sukcesivne su vlade razbile. Danas se govori samo o ’malim i srednjim preduzećima’ – kako i dolikuje jednoj polukolonijalnoj zemlji.“(Prof. dr Branko Horvat: Kakvu državu imamo i kakvu državu trebamo, Prometej, Zagreb 2002)

[14] Na spekulativnim operacijama (praktično iz vazduha) s vremenom je naduvan veliki „balon“, odnosno stvorena je ogromna masa finansijskih aktiva koja višestruko premašuje tekuću vrednost realnog sektora ekonomije. Ukoliko bi se sva ta finansijska aktiva pretvorila u gotov novac po tekućoj tržišnoj vrednosti, onda bi se videlo da postoji „totalni deficit“ materijalnih aktiva, koji bi izazvao ogromnu hiperinflaciju koja će za sobom povući značajno osiromašenje građana. Alternativa je da se finansijske aktive pretvore u gotov novac (ne po tekućoj tržišnoj vrednosti nego) po realnoj vrednosti (koja odgovara tekućoj vrednosti realnog sektora ekonomije), cene na finansijskom tržištu bi višestruko pale i za sobom takođe povukle značajno osiromašenje građana. Ali sve dok građani veruju da je finansijski „balon“ napunjen bilo čime sem vazduhom, on predstavlja ekonomsku realnost, pošto se ekonomija zasniva i na poverenju.

[15] Na finansijskom tržištu poslednjih godina dolazi do veoma sofisticiranih finansijskih inovacija i na tržištu se pojavljuje velika količina ne samo dvostepenih (derivati) nego i trostepenih (derivati derivata), četvorostepenih i višestepenih finansijskih aktiva.

[16] Zbog toga savremenu ekonomiju SAD i nazivamo „kazino ekonomijom“ u kojoj se spekulativnost s vremenom pretvorila od periferne u osnovnu karakteristiku finansijskog tržišta. Ulaganje u finansijske poslove može da stvori profit, ali ono ne stvara novu vrednost i takva ulaganja predstavljaju izvlačenje vrednosti iz već stvorene vrednosti nastale u realnom sektoru.

[17] Zemlja kojaje bila kolevka tehničkog napretka gubi svoju proizvodnju, industrijsku moć i stvaralačku kreativnost, zamenjujući je nesigurnim uslužnim delatnostima i destruktivnim spekulativnim operacijama. Početak 20. veka simbolizuju Tomas Edison i Henri Ford koji su bili veliki inovatori i stvarali materijalne vrednosti, razvijali SAD čemu se divio ceo svet, a kraj istog i početak ovog stoleća simbolizuju DŽordž Soroš i Bernard Mejdof – veliki berzanski spekulanti, koji nisu stvorili ništa korisno. Od zemlje marljivih i štedljivih radnika i inovatora, kako je ostatak sveta video SAD početkom 20. veka, ona se krajem veka pretvorila u zemlju spekulanata i pohlepnih potrošača.

[18] Veličina spoljnotrgovinskog deficita pokazuje da se upravo taj deo unutrašnje potrošnje SAD, u suštini, dotira od drugih država. Od 1982. godine (sa izuzetkom 1991) SAD imaju stalni deficit spoljnotrgovinskog bilansa, a samo u petogodišnjem periodu 2002–2007. godina on je iznosio 3.700 milijardi dolara. Pored toga, SAD imaju i ogroman budžetski deficit. Ministarstvo finansija SAD objavilo je 13. jula 2009. da je nakon prvih devet meseci fiskalne godine federalni deficit premašio 1.000 milijardi dolara, te da će do kraja ove godine deficit, prema prognozama kongresnog Biroa za budžet, premašiti 1.800 milijardi dolara.

[19] Tako je među SAD i ostalim delovima sveta stvorena svojevrsna „podela rada“. Pojednostavljeno bi se moglo reći da Amerika troši robu koja je proizvedena u drugim državama, a te iste države svojom štednjom finansiraju američku potrošnju. SAD ostaje jedino da štampaju novac i na bazi njega emituju sve sofisticiranije hartije od vrednosti.

[20] Poslednjih decenijama sve je očiglednije ogromno raslojavanje, ne samo između razvijenih i nerazvijenih zemalja i regiona, nego i između pojedinim slojevima stanovništva i kod najrazvijenijih zemalja sveta. Prosečne plate u SAD su godinama stagnirale, a primanja top menadžera brzo su rasla iz godine u godinu i dostigla su astronomske iznose. Ista pravila transnacionalne kompanije primenjuju na svoje zaposlene i u ostalom delu sveta na koji se šire. Štaviše, u mnogim zemljama se na taj način „instaliraju“ i održavaju marionetski režimi koji su u službi svetske oligarhije i transnacionalnog kapitala. Dovoljno je dobro platiti samo nekoliko hiljada kompradora (koju čini domaća politička, poslovna, medijska, pa i intelektualna kvazielita mondijalističke provijencije koja po svom mentalnom sklopu ima lukrativni pogled na svet i u skladu sa njim formiran sistem vrednosti) da bi se iz nerazvijenih zemalja izvlačili ogromni profiti, a ostala milionska većina domaćeg stanovništva držala u bedi i siromaštvu.

[21] Sadašnja situacija veoma je slična situaciji koja je postojala pri kraju britanske imperije. Tada je Indija još bila britanska kolonija, a Mahatma Gandi je tada rekao: kada bismo mi trošili kao V. Britanija, onda bi Indija, sa svojim ogromnim stanovništvom, pojela ceo svet brzo kao skakavci.

[22] „Vrednost transakcija nad finansijskim derivatima, kako se diskretno naziva moderna spekulacija, povećana je sa manje od hiljadu milijardi dolara početkom osamdesetih na milion i četiri stotine hiljada milijardi dolara, dvadeset i pet godina kasnije, što je porast u odnosu 1 prema 1.400.“ (Bone – Radović, „Žrtveni jarac sa Alpa“, NIN, 7. maj 2009)

[23] Sabprajm (drugorazredni) krediti se odobravaju klijentima sa lošim kreditnim rejtingom, odnosno onima koji imaju niska i neredovna primanja i lošu kreditnu istoriju (kašnjenje u otplati ranije uzetih kredita). Zbog toga su kamatne stope više nego u slučaju „prime“ klijenata koji imaju dobar kreditni rejting.

[24] Thomas Wood, Meltdown, Regnery Publishing, 2009.

[25] Rene Ricol, Rapport Sur la Crise financiere au president da la republique, semtembre 2008.

[26] Mada su privatizovane 1970. godine ostale su u bliskoj vezi sa administracijom SAD i, bivajući od države izdašno sponzorisane, realizovale su njenu politiku „svojinske demokratije“.

[27] Ovde se nalazi i odgovor na često postavljano pitanje: Otkuda američkim bankama toliki novac za masovno odobravanje jeftinih stambenih kredita ?

[28] A ovde nalazimo odgovor i na sledeće logično pitanje: Kako su američke banke mogle da neselektivno odobravaju stambene kredite i građanima koji ne ispunjavaju standardne bankarske kriterijume kreditne sposobnosti? Pored toga, rizik nije postojao sve dok je postojao brz rast cena nekretnina koji je omogućavao da se iz hipoteke naplati stambeni kredit ukoliko dužnik (iz bilo kojih razloga) uredno ne otplaćuje kredit.

[29] Izgledalo je da je pronađen fantastičan perpetuum mobile.

[30] To omogućava anglosaksonska računovodstvena regulativa koja vrši bilansiranje po konceptu takozvane fer vrednosti i po kome se u uslovima nerealnih („naduvenih“) cena iskazuju nerealizovani profiti, koji predstavljaju osnovu za isplatu dividendi i enormni rast bonusa menadžera. Pored toga, revizorske kuće klijentima (koji ih dobro plaćaju) često prema njihovim željama „kreiraju“ revizorske izveštaje (setimo se samo Andersena – bivši Artur Andersen – koji je za svoje usluge samo u 2000. godini od Enrona dobio više od 50 miliona dolara, ili – nama bližih – raznih izveštaja svetski poznatih revizorskih i konsultantskih kompanija oko vrednosti imovine i poslovnog rezultata NIS-a). Zbog toga se u literaturi već odomaćila duhovita sintagma „kreativno računovodstvo“.

[31] Stalna trka berzanskih indeksa i kapitalizacije dominirala je nad povećanjem realne efikasnosti poslovanja i orijentisala je menadžere na spekulativne aktivnosti i ostvarivanje što većih prihoda u kratkom roku (umesto da se orijentišu na sprovođenje dugoročne razvojne politike).   

[32] I zvanična statistika SAD, prikazujući inflaciju manjom od realne, nominalno povećava stopu rasta BDP-a, podstiče optimizam. Kao glavni indikator inflacije, koji se koristi i kao deflator BDP-a, koristi se indeks potrošačkih cena (Consumer Price Index – CPI). „Korpa proizvoda“ na bazi koga se on obračunava nije se praktično menjala već nekoliko decenija, a struktura američke privrede se korenito promenila. U sferi usluga danas radi oko 80 odsto zaposlenih i skoro sa tim procentom učestvuje u BDP-u. U strukturi potrošnje usluge zauzimaju, iz godine u godinu, sve veći procenat i njihove cene rastu brže od cena robe za potrošnju, a indeks potrošačkih cena još uvek se izračunava prvenstveno na bazi cene robe, a ne usluga. Pored toga, poslednjih godina kao deflator BDP-a koristi se bazni indeks potrošačkih cena (sore CPI), odnosno indeks iz koga je isključen rast cena na energiju i hranu, a koji su poslednjih godina imali izuzetno veliki rast. Ovakva „kreativna“ statistika je, potcenjujući realnu stopu inflacije, nominalno naduvavala BDP SAD.

[33] Do devedesetih godina prošlog veka zaduženost stanovništva bila je niža od 50 odsto, da bi već početkom ovog stoleća ona znatno premašila veličinu BDP-a SAD.

[34] Na ovu temu u literaturi se često navodi jedan poučan primer iz 1929. godine. Te godine je tada znameniti milijarder DŽon P. Morgan rasprodao sve svoje akcije koje je posedovao, neposredno pre pada njihovih cena na berzi. Zbog toga je pozvan na saslušanje pred komisiju Kongresa SAD. Članove komisije je interesovalo da li je DŽon P. Morgan raspolagao nekim insajderskim informacijama koje je mogao da iskoristi, te da sve svoje akcije proda neposredno pred veliki pad njihovih cena na berzi. DŽon P. Morgan je članovima komisije objasnio da se on na taj korak odlučio nakon jednog usputnog razgovora sa uličnim čistačem obuće čije usluge on godinama koristi. Jednoga jutra dok mu je čistio obuću ulični čistač ga je upitao za mišljenje kako će se kretati cena akcija neke kompanije, priznavši mu da je on nedavno kupio nešto njenih akcija. Odlazeći u kancelariju, DŽon P. Morgan je odlučio da istoga dana rasproda sve svoje akcije, jer je ubeđen da „kada na berzu dolazi ulični čistač obuće, profesionalac nema tu šta da traži i sa toga tržište treba odmah odlaziti“.

[35] Posle toga potrebno je temeljno reformisati regulativu finansijskih tržišta i računovodstvenih standarda u čiju osnovu će biti postavljen povratak fundamentalnoj vrednosti aktiva i onemogućeno ponovno „naduvavanje“ balona i iskazivanje i trošenje nepostojećih („virtuelnih“) vrednosti.

[36] Videti: http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/paketi-antikriznih-mera-najznacajnijih-drzava-eu.html

[37] Ove kompanije su godinama iskazivale ogromne profite na bazi kojih su isplaćivani ogromni bonusi i velike dividende, a sada kada ove kompanije imaju velike gubitke, država ih pokriva novcem poreskih obveznika (ali ne samo američkih, nego zbog dolarske dominacije novcem svih nas). Na taj način gubici se socijalizuju (na poreske obveznike celog sveta), a profiti su ranije privatizovani (od strane bogate ekonomske elite, pre svega veštih spekulanata).

[38] Ova argumentacija me podseća na jednu anegdotu koju sam slušao sedamdesetih godina prošlog veka. Učiteljica, slikovito na primeru železničke kompozicije, deci objašnjava avangardnu ulogu Saveza komunista. Lokomotiva je Savez komunista, putnički vagoni su radni narod, sem poslednjeg vagona u kome su neprijatelji naroda (disidenti, kritičari, ostaci poraženih snaga – jednom rečju kočničari društva) koji stalno postavljaju „klipove u točkove“. Na sledećem času mali Perica sve lepo ponovi, naglašavajući da Savez komunista, avangarda radničke klase, svom snagom (kao lokomotiva) vuče celo društvo u prosperitet i svetlu budućnost, lepo reče i ko se nalazi u poslednjem vagonu, ali na učiteljičino potpitanje (šta bi bilo da ne postoje kočničari?) on, umesto da kaže da bi mnogo brže stigli u svetlu budućnost, reče: Kako nas oni iz lokomotive bezglavo voze, da nema onih iz poslednjeg vagona koji koče svi bi brzo otišli u p(rovaliju) m(račnu).

[39] Šta raditi sa tako ogromnim brojem ljudi (40 odsto od sada zaposlenih) koji bi ostali bez posla i bilo kakvih sredstava za opstanak? Iz istorije znamo da postoje tri mogućnosti: 1) angažovati ih na javnim radovima i obezbediti im sredstva za preživljavanje – plan Ruzvelta, 2) angažovati ih za rat – plan Hitlera i 3) ograditi se od njih i dozvoliti da izumiru u siromaštvu – primer Afrike.

[40] Šta bi to novo moglo biti, teško je reći. Možda recimo, SAD ipak uspeju da nature celom svetu genetski modifikovane žitarice, kada bi samo nekoliko američkih kompanija imalo monopol na proizvodnju semena (pošto plod genetsko modifikovane žitarice nije moguće koristiti kao seme, odnosno on ne daje novi plod).

[41] „Odnos ekonomije i etike oduvek je bio važan za funkcionisanje ekonomskog sistema. Maks Veber, začetnik moderne sociologije, bavio se ovim problemom u svom čuvenom eseju s početka 20. veka, pod naslovom ’Protestantska etika i duh kapitalizma’. Razvoj kapitalizma Veber velikim delom vezuje za specifičnu etiku protestantskih denominacija nastalih na osnovama kalvinizma. Kapitalista ’protestantskog kova’ skroman je do asketizma, vredan, častan i socijalno odgovoran. Njegov moto bi se mogao svesti na stav da je ’poštenje najbolja politika’. U ovakvom kapitalističkom univerzumu etika nije samo stvar pojedinca, njegove vere i savesti. Nad ličnim moralom bde i verska zajednica kojoj preduzetnik pripada, a pripadnost zajednici je potvrda njegove čestitosti i garancija svima koji sa njim stupaju u poslovne odnose, dok je izopštenje iz zajednice verovatno i kraj poslovne karijere.“ (Nebojša Katić, „Kriza etike i etika krize“, Politika, 30. 12. 2008)

[42] Krajem 2008. godine sadašnji patrijarh Rusije g. Kiril izjavio je kako je svaka kriza sud Božji koji odvaja istinu od laži i razotkriva nepravdu, te kada svet danas preživljava ekonomsku krizu, taj sud otkriva neku globalnu ljudsku nepravdu. Potrebno je ne samo savladati iskušenja pred kojim se nalazimo, nego je potrebno da se iz krize izađe očišćenim i prosvetljenim, sa pravilnim shvatanjem kako treba živeti, između ostalog i u sferi ekonomije. Po mišljenju patrijarha Kirila ukoliko bogatstvo bude rezultat ljudskoga rada, a ne finansijskih shema i operacija, ukoliko se ekonomija zasniva na prostom principu da samo ljudski rad (intelektualni, fizički i čak duhovni) proizvodi realne vrednosti, do ovakvih kriza neće dolaziti. (http://paragon.blogmetro.ru/2009/01/07/vsyakij-krizis-v-zhizni-est-sud-bozhij)

[43] Sve je veći jaz između prava i morala, a što se naročito ogleda u normiranju novih ljudskih prava koja često protivreče moralu.

[44] Setimo se samo čuvene krilatice „Kome je do morala, neka ide u crkvu“ koju je pre nekoliko godina izgovorio prvi premijer „demokratske“ Srbije.

[45] Smrt i sahrana Majkla DŽeksona ovih dana to odlično ilustruju.

[46] Aleksis de Tokvil, O demokratiji u Americi, Sremski Karlovci 2002.

Izvor Nova srpska politička misao