Ovo, zapravo, nije načelo na kojem se zasnivaju finansijski odnosi, bankarstvo ili, imajući u vidu skorašnje rasprave, Evropska unija ili njena monetarna unija. Zašto?

Piše: Vladimir Gligorov, srpski ekonomista i politikolog, ekspert Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije

Iz praktičnih, ali i moralnih razloga. Uzeću jedan primer koji u poslednje vreme često navodi Stiglic. Naime, koliko je bilo besmisleno zatvoriti nekoga ko ne može da vrati dug? Jasno je da ako nema prihoda, a njih u zatvoru nema, nema ni iz čega da se vrati dug.

No, meni je bliska pretpostavka, za koju ne znam koliko bi mogla biti tačna, da je duboko uvreženo moralno načelo da nikako nije dobro biti nekome dužan, ne samo u novcu, koje je često veoma rašireno u siromašnijim i finansijski nerazvijenim društvima, da je to načelo zaštita od iskušenja da se padne u dužničku zavisnost ili ropstvo, koje je posebno bilo učvršćeno usled toga što sa za to išlo u zatvor.

Dakle, zatvorenik naravno ne može da vrati dug, ali će mnogi učiniti sve da se razduže kako ne bi otišli u zatvor. U teorijskom slučaju gde niko ne ide u zatvor, svi se zadužuju samo u onoj meri u kojoj mogu da taj dug i vrate. I nema moralnog hazarda, kako se to kaže, nema rizika da će se otpisom dugova jednima izazvati povećana nesklonost da se dugovi vraćaju.

I, zaista, ako se prate komentari o dužničkoj krizi i o tome kako bi trebalo regulisati finansijske odnose, pa i one između država, strah od povećanja moralnog hazarda se veoma često navodi kao razlog što se dugovi uteruju sa što je moguće većom strogošću.

Je li, međutim, moralni hazard, recimo u vidu slabljenja uvreženog moralnog načela da se dugovi moraju vraćati, da li je taj rizik moralne slabosti, da ga tako nazovem, zaista veliki i, uz to, nepovoljan po dužničko-poverilačke odnose ili, recimo, po banke? Odgovor je negativan. Iz dva razloga.

Prvi je važniji, mada je manje poznat. Uzmimo primer koji je zanimljiv zato što je opštiji, a manje je poznat. U anarhiji, gde svako snosi svoje troškove i svako vodi računa o naplati dugova, a i o svojoj bezbednosti, moralni hazard je jednak nuli. Ali je jasno da u tom sistemu nema mesta za banke, kao uostalom ni za države. Pojedinačni finansijski i, recimo, troškovi bezbednosti bi bili veći, pa bi bili veći i ukupni troškovi, mada bi bankarski i javni troškovi, naravno, bili jednaki nuli.

Uzmimo, međutim, da se uspostave finansijske ustanove, moralni bi se rizik povećao, jer bi se povećala mogućnost da se, recimo, dugovi ne vraćaju, a povećao bi se i ukupni rizik nedostatka bezbednosti, recimo zato što bi ljudi prestali da nose oružje kako bi zaštitili sebe i svoju imovinu, ali bi se smanjio prosečni, pojedinačni rizik da će ljudima bezbednost biti ugrožena. Kao što bi se smanjio i pojedinačni rizik da se dugovi neće moći naplatiti.

Posledica ovoga, ako ostavimo bezbednost i druge javne interese po strani, da će banke moći da povećaju obim kredita ili, drukčije rečeno, da će ljudi moći lakše da se zadužuju. Tako da veći moralni hazard omogućava veći obim kredita koji banke mogu da izdaju. Drukčije rečeno, ako nema moralnog hazarda, ako se dugovi moraju bespogovorno vraćati, onda nema ni banaka ili je njihovo poslovanje značajno ograničeno.

Da li to znači da je i dalje besmisleno zatvarati dužnike koji ne ispunjavaju svoje obaveze? Jednim delom da. Zatvor ima za cilj da se smanji moralni rizik, dakle da služi kao primer da se dugovi moraju vraćati. No, važniji je drugi razlog koji je u vezi sa takozvanom Kozovom teoremom. U moralnom smislu, ona bi mogla da glasi da “ono što se može postići prinudom, može se postići i nagradom”.

Naime, stabilan pristup finansijskim uslugama, uostalom kao i bilo kojem drugom recipročnom odnosu, bilo da je reč o trgovini ili o izmeni reči svejedno, ukoliko je od uzajamne koristi i nije jednokratan, podstiče ponašanje koje je u skladu sa ispunjavanjem obaveza zato što donosi očekivanu korist. U uslovima kada se kredit uzima jednom i nikada više, korist od otpisa duga je velika, jer se novi kredit neće ni tražiti. A velika je i privlačnost imitacije, jer su svi u sličnom položaju.

No, u okolnosti kada se postojano koriste finansijske usluge, nemogućnost da se sa time nastavi ako se obaveze ne izvršavaju uredno je dovoljan podsticaj da se dugovi vraćaju. Naravno, preostaju pojedinačni slučajevi kada je za dužnika, koji ne misli više da se zadužuje ili računa da će moći da se zaduži kod nekog drugog, bolje da ne vrati dug.

I taj moralni rizik, naravno, pokrivaju svi drugi. I ako ti troškovi nisu preterano veliki, a mogu da budu ako se ne vodi računa o takozvanom sistemskom riziku, što je zasebna tema, određeni nivo moralnog rizika i otpisa dugova je povoljan kako za dužnike, tako i za poverioce. Ili, kako se to kaže, povoljan je za banke ili za finansijske kapitaliste.

Usled toga, sav taj finansijski posao nije zasnovan na načelu da se dugovi moraju vraćati, a ni regulatori tog posla ne teže da eliminišu moralni rizik. Ovo je tako iz praktičnih razloga, ali i iz moralnih, utilitarnih a ne onih iz načela dužnosti.

I zajednički finansijski sistem u Evropskoj uniji i u njenoj monetarnoj uniji zasnovan je na istim načelima. Problem nastaje usled toga što nije jasno kako da se raspodele obaveze po otpisanim dugovima. Usled čega se Unija suočava gotovo sa stanjem anarhije kada je potrebno restrukturirati državni dug.

o, ukoliko se uoče prednosti preuzimanja ne naročito velikog moralnog rizika i uspostavi zajednički finansijski sistem i fiskalna međuzavisnost, na čemu se radi, mada uspeh nije zagarantovan, dugovi će se vraćati zato što je to korisno i dobro, a ne zato što se mora. (Izvor: Novi magazin)