Vođe Europske unije nastavljaju s igrom politike visokog rizika s grčkom vladom. Grčka je udovoljila daleko više od polovice zahtjeva svojih vjerovnika. Međutim, Njemačka i ostali grčki vjerovnici i dalje nastavljaju sa zahtjevom da se ta zemlja obveže na program koji se pokazao neuspješnim i za koji je malo ekonomista ikad mislilo da bi mogao ili da bi trebao biti proveden.
Piše: Jozef Stiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor na Univerzitetu Kolumbija u SAD
Preokret u fiskalnoj poziciji Grčke s velikog primarnog deficita na suficit bio je gotovo bez presedana, ali zahtjev da zemlja postigne primarni suficit od 4,5% BDP-a bio je nesavjestan. Nažalost, u vrijeme kad je Trojka – Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond – prvi put uključila taj nerazumni zahtjev u međunarodni financijski program za Grčku, grčka nadležna tijela nisu imala drugog izbora nego da pristanu na to.
Ludost nastavljanja provedbe tog programa osobito je aktualna u ovom trenutku, obzirom na 25% pada BDP-a koji Grčka podnosi još od početka krize. Trojka je potpuno pogrešno procijenila makroekonomske učinke programa koji je nametnula. Prema njihovim objavljenim prognozama, bili su uvjereni da će rezanjem plaća i prihvaćanjem drugih mjera stroge štednje, grčki izvoz porasti i gospodarstvo brzo opet doživjeti rast. Također su vjerovali da će prvo restrukturiranje duga dovesti do njegove održivosti.
Promjena smjera
Trojkine prognoze bile su netočne i to opetovano. I to ne samo zamalo, već u ogromnim razmjerima. Grčki birači s pravom su zahtijevali promjenu smjera i njihova vlada s pravom ne prihvaća duboko manjkavi program.
Međutim, postoji prostor za nagodbu: Grčka je jasno pokazala svoju spremnost na sudjelovanje u kontinuiranim reformama i pozdravila je europsku pomoć u provedbi nekih od njih. Doza realnosti od strane grčkih vjerovnika – vezano uz ono što se može postići i uz makroekonomske učinke različitih fiskalnih i strukturnih reformi – mogla bi biti temeljem sporazuma koji bi bio dobar ne samo za Grčku, već i za cijelu Europu.
Neki u Europi, osobito u Njemačkoj, čine se nonšalantnim vezano uz izlazak Grčke iz eurozone. Oni tvrde da je tržište već “uračunalo” takav razdor. Neki čak nagovještaju da bi to bilo dobro za monetarnu uniju. Vjerujem da takva stajališta znatno podcjenjuju kako tekuće tako i buduće rizike koje taj izlazak implicira.
Slična razina spokoja postojala je u SAD-u prije propasti Lehman Brothersa 2008. Krhkost američkih banaka poznata je već dulje vrijeme – barem od bankrota Bear Stearnsa koji je tome prethodio. Ipak, obzirom na nedostatak transparentnosti (djelomično uslijed loše regulative), kako tržišta, tako i kreatori politika nisu u potpunosti poštovali povezanost između financijskih institucija.
Doista, globalni financijski sustav još uvijek osjeća posljedice propasti Lehmana. A banke i dalje ostaju netransparentne, te samim time rizične. Još uvijek nismo u potpunosti upoznati s cijelim rasponom povezanosti između financijskih institucija, uključujući i one koje proizlaze iz netransparentnih derivatnih instrumenata i osiguranja naplate potraživanja obveznica.
U Europi su već vidljive neke od posljedica neprimjerene regulative i pogrešnog idejnog rješenja same eurozone. Poznato je da struktura eurozone potiče raznosmjernost, a ne stapanje: dok kapital i talentirani ljudi napuštaju gospodarstva zahvaćena krizom, te zemlje postaju sve manje sposobne za otplatu svojih dugova. Dok tržišta shvate da je opaka silazna spirala strukturno usađena u euro, doći će do značajnih posljedica vezano uz sljedeću krizu. A sljedeća kriza je neizbježna: to je u samoj prirodi kapitalizma.
Drahhijev trik povjerenja
Trik povjerenja koji je odigrao Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke, putem svoje deklaracije 2012. u kojoj je naveo da će monetarne vlasti učiniti “što god je potrebno” za očuvanje eura, do sad je bio učinkovit. Ali spoznaja da euro nije obvezujuća stvar među njenim članicama daleko će umanjiti vjerojatnost za njenu učinkovitost sljedećom prilikom.
Prinosi na obveznice mogli bi porasti i nikakva količina umirivanja od strane Europske središnje banke i europskih vođa neće biti dovoljna da ih spusti sa stratosferskih razina, jer svijet sada zna da oni neće učiniti “što god bude trebalo”. Kao što je to pokazao primjer Grčke, oni će samo učiniti ono što zatijeva kratkovidna izborna politika.
Bojim se da je najvažnija posljedica toga slabljenje europske solidarnosti. Euro ju je trebao osnažiti, ali je imao upravo suprotan učinak. Nije u interesu Europi – niti svijetu – imati zemlju na europskoj periferiji otuđenu od svojih susjeda, osobito u ovom trenutku, kad je geopolitička nestabilnost već toliko uočljiva.
Smatrali su se vizionarima
Europski vođe smatrali su se vizionarima kad su stvorili euro. Mislili su da nadilaze kratkoročne zahtjeve koji obično zaokupljaju političke vođe.
Nažalost njihovo razumijevanje ekonomije podbacilo je pred njihovim ambicijama; i politika trenutka nije dopustila stvaranje institucionalnog okvira koji bi bio mogao omogućiti funkcioniranje eura kako je bilo planirano. Iako je jedinstvena valuta trebala donijeti prosperitet bez presedana, teško je uočiti značajan pozitivan učinak na eurozonu u cjelini tijekom razdoblja koje je prethodilo krizi. U razdoblju od početka krize do danas, nepovoljne posljedice su ogromne.
Budućnost Europe i eura trenutno ovisi o tome hoće li politički vođe eurozone moći kombinirati imalo razumijevanja ekonomije sa smislom za interese vezano uz europsku solidarnost, kao i s vizijom same europske solidarnosti. Izgleda da je moguće da ćemo tijekom sljedećih nekoliko tjedana početi dobivati odgovore na to egzistencijalno pitanje. (Project Syndicate/Poslovni.hr)
