Proračun Hrvatske za 2016. godinu bit će lakmus test za uspostavu povjerenja, piše Hrvoje Stojić u kolumni za portal Forbes i navodi što sve podrazumijeva pod reformama. Uz dozvolu Forbesa, portal Banka.hr kolumnu prenosi u cijelosti.

Piše: Hrvoje Stojić, direktor Ekonomskih istraživanja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (mišljenja iznesena u članku ne odražavaju neophodno stavove te institucije)

Hrvatska premija na rizik još od proljeća 2014. godine otkad svjedočimo usporavanju reformi, odnosno razvodnjavanju fiskalne konsolidacije bilježi divergentna kretanja u odnosu na premiju usporedivih istočnoeuropskih država. Financijska tržišta inicijalno su pozitivno reagirala na otklon političke neizvjesnosti glede formiranja nove Vlade, kao i donekle optimističnije ekonomske izglede, pa petogodišnji CDS spread u otprilike zadnjih mjesec dana bilježi relativno najveće sužavanje.

Pitanje je može li Hrvatska u narednom razdoblju povratiti povjerenje investitora usko povezano sa pretpostavljenim ubrzanjem fiskalne konsolidacije pa završetku parlamentarnih izbora…?

Integritet u provođenju reformi

Proračun za 2016. godinu bit će lakmus test za uspostavu povjerenja poslovne zajednice te investitora općenito. Reformski sadržaj na rashodnoj strani te integritet u provođenju reformi temeljne su komponente u upravljanju (realnim) očekivanjima ekonomskih agenata. Shodno tome se kao vjerojatno ključno pitanje nameće kako napraviti proračunski zaokret, a ne ugroziti ekonomski rast. To je u biti pogrešna dilema jer postojeći trend rasta javnog duga (iznad 90 posto BDP-a) već neko vrijeme djeluje kao ograničavajući faktor po rast BDP-a.

Stoga će se problemu neodrživosti javnog duga, zaustavljanju dinamike njegovog akumuliranja te financiranju deficita na nezadužujućim osnovama u narednom razdoblju treba pokloniti kritična pažnja. Jer smo se, naime, doveli u situaciju kad više nemamo vremenski luksuz za postepenu fiskalnu konsolidaciju, već moramo pribjegavati tvrđim rezovima, uključujući područja poput mase plaća u javnom sektoru te razine socijalnih prava.

Kad kažem vremenski luksuz, onda prvenstveno mislim na vremenski koridor od godinu, dvije dana za implementaciju ključnih reformi uoči više-manje sinhronizirane normalizacije monetarnih politika (čitaj: kamatnih stopa) s obje strane Atlantika. U suprotnom, objektivna je bojazan da kreditori pojačaju diskriminaciju fiskalno neodgovornih izdavatelja obveznica sa tržišta sa, štoviše, ispodprosječnom ili nedovoljnom stopom potencijalnog rasta.

Rast javnog duga je srž problema

Glavnim ekonomskim agentima stoga nije zgorega još jednom pojednostavljeno ukazati na učinak 'grude snijega' kada je javni dug u pitanju – uz potencijalnu stopu rasta BDP-a od oko jedan posto, inflaciju od jedan do dva posto, 10-godišnju kamatu od oko četiri posto te samo postepeno padajući deficit proračuna, javni dug neodrživo raste uz tendenciju da se za dvije, tri godine izjednači sa BDP-om.

Tu je srž problema koji čim prije moramo staviti pod kontrolu, kako bismo i sutra osigurali nesmetan, priuštiv pristup svjetskim tržištima, a smanjenje mase plaća u javnom sektoru bio bi jedan od načina pokazivanja do sada preslabog osjećaja za hitnost.Pritom, rashodno orijentirano smanjenje deficita ne mora nužno biti 'pro-cikličko' ukoliko glavni akteri operacije uvjere investitore u hrvatske obveznice u sposobnost otklanjanja srednjoročnih rizika u sferi javnih financija.

Ustrajanjem na politikama s ciljem povećanja konkurentnosti prvenstveno privatnih tvrtki (umjesto 'štićenja' kupovne moći stanovništva), pa i 'samo' kroz unutarnju devalvaciju fokusiranu na porezno rasterećenje privatnih tvrtki, ekonomski rast ne mora ni kratkoročno stradati.

Štoviše, ako Vlada aktivnije te na realnijim osnovama upravlja očekivanjima te vjerodostojno predstavi glavne politike građanima i investitorima, umjesto utopijskog traženja širokog konsenzusa, lakše će i na dulji rok zadobiti povjerenje ključnih dionika. To bi značajno otklonilo neizvjesnost te pridonijelo stabilizaciji srednjoročnih (dohodovnih) očekivanja.

Vjerodostojne politike su ključne

Racionalnijim ponašanjem ekonomskih agenata tada bi se izbjegla deflacijska spirala te u konačnici eventualno privremeno usporio ekonomski rast prije ponovnog ubrzanja u srednjem roku na zdravijim osnovama.

Ako je promjena paradigme ekonomskog rasta diljem EU u korist (neto) izvoza (indirektno) rezultirala porastom udjela izvoza u hrvatskom BDP-u za 10 postotnih bodova od 2008. godine naovamo, a izvoz jedini i dalje značajno raste, zašto onda jedna Vlada ne bi mogla uvjeriti svoje biračko tijelo koliko je bitno sve podrediti međunarodnoj konkurentnosti kao funkcije održivosti rasta, kreiranja radnih mjesta te u konačnici standarda građana (uključujući i osobnu potrošnju).

Ekonomskom logikom gledano, u malim otvorenim ekonomijama kao što je Hrvatska, tek nakon dobrih izvoznih rezultata, raste poticaji za investicije, novo zapošljavanje, a što u kasnijoj fazi ciklusa potiče osobnu potrošnju.

Stoga bi se moglo reći kako su pokušaji jačanja osobne potrošnje u proteklom razdoblju kratkoročnog dometa jer je potrošnja i dan danas prilično uvozno intenzivna i lani se temeljila na nizu jednokratnih potisnih faktora poput pada cijena nafte, poreznog rasterećenja dohotka, neponovljivog rasta prihoda od turizma te niza (neponovljivih) mjera za olakšanje servisiranja duga stanovništva.

Dakle, ključno je donijeti vjerodostojne politike pa njihove učinke kvalitetno komunicirati javnosti. Pritom, Europska komisija više cijeni provođenje strukturnih reformi od rigidnih fiskalnih ograničenja.

Koje reforme?

Pod reformama podrazumijevam unutarnju devalvaciju putem smanjivanja mase plaća u javnom sektoru, smanjenje poreza na prihode od kapitala, rada i smanjivanje parafiskalnih nameta. No da bi se izbjegao gubitak kredibiliteta ili nepovoljna reakcija tržišta, svako takvo ciljano porezno rasterećenje obavezno je upotpuniti kompenzacijskim smanjenjem ne-diskrecijskih oblika potrošnje na trajnoj osnovi.

Nadalje, drugi dio paketa reformi se odnosi na tzv. mjere za jačanje ponudbene strane gospodarstva kroz daljnju fleksibilizaciju tržišta rada, te tržišta proizvoda i usluga posebno u kontekstu visoke reguliranosti, da ne kažem zatvorenosti određenih profesija.

Glede reforme tržišta rada, preostaje još puno rada na smanjenju dualnosti tržišta, povećanju mobilnosti, reviziji sustava socijalnih transfera da proizvodi naknade veće od minimalne plaće, subvencioniranja zapošljavanja mladih.

Također, moramo nastaviti sa restrukturiranjem javnih tvrtki, započeti dugoročnu reformu javne uprave, primjerice racionalizacijom broja teritorijalnih jedinica, promjenom politike plaća i karijere temeljem sustava upravljanja učinkom, rješavanjem 'uskog grla' na razini lokalne uprave kroz centralizaciju funkcija za praćenje investicija.

Treći paket reformi se odnosi na porezni okvir vezan za sređivanje situacije sa lošim kreditima, tako da se bankama i poduzećima daju određeni porezni poticaji za rješavanje loših kredita, odnosno čišćenje bilanci. Simultano je potrebno donijeti i pravosudna rješenja koja bi sudove te općenito pravničku branšu destimulirala u odgađanju rješavanju predmeta vezanih za te, ali i druge sporove.

Konačno, četvrti paket reformi odnosi se na stimuliranje malog i srednjeg gospodarstva, i to po pitanju širenja mogućnosti pristupa kapitalu (uključujući i ne-bankarski) te involviranosti tog preznačajnog segmenta u ukupnu ekonomsku aktivnost, primjerice poticanjem njihovog sudjelovanja u javnoj nabavi. Radi se ujedno o segmentu gospodarstva koji je proteklih godina zabilježio relativno snažnije pozitivne pomake po pitanju izvoza te zapošljavanja.

Operacija 'javni dug' je prioritet

Za kvalitetniju, odnosno dugoročniju stabilizaciju javnog duga vjerojatno neće biti dovoljno 'samo' postepeno smanjivati deficit proračuna, već poduzeti i određene akcije njegovog nominalnog smanjenja putem, primjerice, privatizacije (vrijedne do milijardu eura godišnje) i/ili određenim modelima zamjene državnih obveznica u posjedu dugoročnih investitora mirovinskih fondova državnom imovinom.

Operacija 'javni dug' apsolutni je prioritet ukoliko se želi izbjeći neka vrsta aranžmana s Troikom (Europska komisija, europska centralna banka, Međunarodni monetarni fond) uključujući restrukturiranje javnog duga u narednim godinama. (Izvor: Forbes/Banka.hr)