SARAJEVO – Riječ lizing se odavno odomaćila na Balkanu, ali je prva asocijacija kupovina automobila na ovaj način, ili druge robe. Međutim, u posljednje vrijeme sve učestalije se pominje i zapošljavanje na lizing.

Riječ je o privremenom angažmanu radnika, uz posredovanje agencije za poslove, za koji su firme zainteresovane, ali za nižu platu u odnosu na stalno zaposleno osoblje.

Zdravstvenu knjižicu ovjeravaju u agenciji, ne mogu da dobiju kredit od banke i teško mogu da računaju na stalno zaposlenje, pa u sindikatima upozoravaju da postoji opasnost od modernog ropstva. Međutim, pošto u većini zemalja regije stopa nezaposlenosti prelazi 20 odsto, mnogi nemaju alternativu, pa umjesto da čekaju na biroima prinuđeni su da prihvate bilo kakav posao pod bilo kojim uslovima.

Poslodavci smatraju da ne čine ništa nelegalno jer je privremeno iznajmljivanje radnika rasprostranjena praksa i u svijetu i da je to pozitivno uticalo na funkcionisanje tržišta rada i konkurentnost. Naravno, njima je jeftinije da plate proviziju agenciji, nego da preuzmu na sebe obaveze, kao što su plaćeno bolovanje, odmor, otpremnine i druge benefite na koje mogu da računaju stalno zaposleni.

Za razliku od susjednih zemalja, u Bosni i Hercegovini, o "iznajmljivanju radnika na lizing" rijetko se govori, a i malo se zna. Iako je bilo slučajeva da agencije iznajmljuju radnike, najčešće u bankama, koje su u većini slučajeva strane u Bosni i Hercegovini, za takvo zapošljavanje nema zakonskog uporišta, ali ni javne polemike o radničkim pravima, koja su ugroženi takvom praksom.

Postojeće radno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini ne poznaje ovakvu praksu, a o primjerima iz prakse samo rijetki govore.

"Imamo takvih pojava na terenu. Kada sam razgovarala sa inspektorima rada, oni su rekli da imaju takvih slučajeva i to je naročito česta pojava u bankama. Dakle, banke tako iznajmljuju radnike, međutim upravo je to teško iskontrolirati. Da li takvi radnici, koji su zatečeni prilikom inspekcijskog nadzora, imaju uredan Ugovor o radu sa agencijom koja ih iznajmljuje? Da li se plaćaju doprinosi i ostale dadžbine koje idu uz radni odnos za njih?", kaže Džana Kadribegović, pomoćnica ministra za rad i socijalnu politiku Federacije BiH.

Do federalnih inspektora rada nismo uspjeli doći. A u Federalnom zavodu za zapošljavanje nemaju informacije da li je u ovom entitetu zaživjela praksa, kao u drugim zemljama regiona, da radnik stalni radni odnos dobije u agenciji, koja ga potom "iznajmljuje" firmi kojoj je potreban.

No, imaju informaciju da je postojala inicijativa za legalizacijom ovakvog oblika zapošljavanja.

"Ono što je evidentno je da je bilo određenih inicijativa od strane privatnih agencija za posredovanje u zapošljavanju, koje su tražile da se i ova mogućnost ugradi u domaće radno zakonodavstvo", ističe Haris Čuljević iz Zavoda za zapošljavanje FBiH.

No, za Ministarstvo rada i socijalne politike za sada nisu zadovoljeni uslovi za legalizacijom ovakve prakse.

"Zato što je vrlo teško pratiti tu pojavu, odnosno pratiti radnike koji su iznajmljeni i koji su u radnom odnosu u nekoj agencija za iznajmljivanje radne snage, a rade bez ugovora o radu, u nekoj drugoj firmi i kod nekog drugog poslodavca", navodi Kadribegović.

U Inspektoratu Republike Srpske nisu se do sada susretali sa agencijama, niti sa iznajmljenim radnicima, ali smatraju da će zbog trendova u svijetu, ta praksa vrlo brzo biti prisutna i u BiH. Stoga, kaže Dušanka Makivić, glasnogovornica Inspektorata RS-a, potrebno je takav radni angažman zakonom regulisati:

"Obzirom da je to jedna oblast koja je sve popularnija, kako u evropskim zemljama, tako i u zemljama okruženja, možemo očekivati da će se relativno brzo i kod nas javiti potreba za takvim pristupom. U cilju zaštite radnika, koji bi bili potencijalno angažovani na ovaj način, neophodno je da zakonodavac definiše i zakonom propiše brojne elemente, od forme Ugovora o radnom angažovanju ovih radnika, koje sve elemente treba taj ugovor da sadrži i u kojoj formi se donosi, zatim način utvrđivanja i obračuna primanja po tom osnovu, poreza i doprinosa na osnovu tih primanja, obaveze u pogledu zaštite na radu i drugih prava koja pripadaju radniku iz radnog odnosa", tvrdi Makivić.

Kako se u Bosni i Hercegovini malo zna o iznajmljivanju radnika, tako nema ni javne polemike o tome da li su na ovaj način ugrožena prava radnika, niti da li je to oblik "modernog ropstva". No, u Savezu samostalnih sindikata BiH imaju stav o ovakvoj praksi.

"To je samo još jedan dodatni način širenja lepeze već vrlo izraženih robovlasničkih odnosa, kada se gleda iz ugla radnika u BiH. Bezbroj je drugih načina, koji su već primjenjeni u praksi i kroz koje se može konstatovati da je dobar dio radnika u BiH u statusu robova. Idete na posao, a ne primate platu ili nemate plaćene doprinose, nemate mogućnost da se liječite, a svakodnevno obavljate svoje radne zadatke. Dakle, kada se to posmatra u kontekstu poređenja sa tim činjenicama, onda iznajmljivanje radnika na lizing, stvaranje tog nekog zakonskog ambijenta da je to legalno i legitimno, nije ništa drugo nego uvođenje dodatnog načina ropstva radnika u BiH", zaključuje Avad Bahto, potpredsjednik Saveza.

U Srbiji, pak, sindikati procjenjuju da ovakvih radnika ih ima bar 50.000, a iz dana u dan raste broj agencija koje posreduju u njihovom angažovanju. Zbog ušteda kompanije sve više iznajmljuju radnu snagu koja je u besposlici prinuđena na uslove koji su često na granici eksploatacije, piše Zoran Glavonjić u tekstu "Srbija: sve brojniji 'radnici na lizing'".

U Hrvatskoj je u posljednjih 10 godina registrovano više od 60 agencija za privremeno zapošljavanje i ustupanje radnika poslodavcima na određeno vrijeme. Prema Zakonu o radu trebalo bi da imaju ista prava kao i stalno zaposleni radnici, ali u praksi su rasprostranjene zloupotrebe i eksploatacija, tako da su ovi radnici, na čijim leđima se bogate i agencije i poslodavci, sami pretvaraju u "stvar" ili "broj", navodi Ankica Barbir Mladinović u priči "Hrvatska: prisutni i radnici 'drugog reda'".

Rad na lizing u Crnoj Gori ne postoji, ali samo terminološki, jer je u upotrebi izraz – ustupanje radnika, što ovaj vid radnog angažmana ne čini povoljnijim za radnike, čak i u okolnostima kada se ne može reći da je zakon na bilo koji način prekršen. Razlog za to je osjećaj nesigurnosti radnika, kojima su na ovaj način uskraćena prava koja bi imali da su stalno zaposleni, navodi Esad Krcić u priči "Crna Gora: teško do stalnog zaposlenja". (Radio Slobodna Evropa)