Iako slika o kapitalnoj otpornosti banaka nakon stres‑testa izgleda dobro, nameću se ključna pitanja; kako i koliko dugo banke mogu biti stabilne ako se gospodarstvo ne oporavlja i kada će početi oporavak kredita

Piše: Velimir Šonje, hrvatski ekonomski analitičar, predavač na katedri za finansije Zagrebačke škole ekonomije i manadžmenta, te osnivač i direktor firme za poslovno savjetovanje "ArhivAnalitika"

U prošlih je godinu dana nebrojeno puta rečeno da objavljivanje rezultata stres-testa vodećih europskih banaka predstavlja prekretnicu. Međutim, različiti su komentatori pod time razumjeli različite stvari. Za jedne je prijelaz nadzora nad bankama u eurozoni pod okrilje Europske središnje banke (ECB) velika prekretnica.

Za druge prekretnica znači prestanak neizvjesnosti u pogledu kapitalne snage najvećih banaka i početak novog kreditnog ciklusa. Prvi su sigurno bili u pravu, no drugi bi mogli biti u krivu; problem kvadrature kreditnoga kruga – pokretanja kreditnog ciklusa, mogao bi imati puno dublje korijene od objave rezultata stres-testa.

Razmimoilaženja supervizora i bankara počinju upravo na pitanjima kako i koliko dugo banke mogu biti stabilne ako se gospodarstvo ne oporavlja i kada će početi oporavak kredita?

U povodu objave rezultata jedan od čelnika talijanskog UniCredita, Jean Pierre Mustier, izjavio je za Financial Times: “Želimo kreditirati, ali nema potražnje, u tome je problem. Krediti su indikator koji zaostaje jer ljudi posuđuju novac nakon što u ekonomiji dođe do preokreta.”

S druge strane, potpredsjednik ECB-a zadužen za nadzor nad provedbom stres-testa Vitor Constancio izjavio je da rezultati predstavljaju “…garanciju da predstojeći gospodarski oporavak neće biti ugušen ograničenjima na strani ponude kredita.”

Benevolentna interpretacija njegova stava glasila bi da su banke do sada autonomno ograničavale ponudu kredita, ali to više neće činiti nakon objave rezultata stres-testa. Mustier relativizira Constancijev stav, naglašavajući da likvidnosna i kapitalna situacija vodećih banaka ni do sada nije predstavljala ograničenje za nove kredite. Problemi su dublji, fundamentalni, povezani s potražnjom i gospodarskim rastom, tvrdi bankar.

Sukobi mišljena i u Hrvatskoj

Rasprava podsjeća na sukobe mišljenja koji su se čuli i u nas. “Banke ne daju kredite”, fraza je koja se mnogo puta čula od nekih klijenata, komentatora-analitičara i političara. Iz banaka je istodobno dolazio vapaj “nema dobrih projekata”. Politika je postojanje problema na strani ponude uzela zdravo za gotovo i pokušavala pronaći rješenja.

Podsjetimo se HBOR-ovih kredita i shema podjele rizika te HNB-ove prošlogodišnje akcije spuštanja stope obvezne rezerve za banke koje povećaju portfelj kredita poduzećima. Ništa se bitno nije dogodilo. Iako kamatne stope ne odstupaju bitno od gornjeg intervala kamatnih stopa u zemljama članicama eurozone.

Doduše, moguće je da bi dobre potražnje za kreditima bilo više kada bi kamatne stope bile kao u Njemačkoj ili Austriji. No pitanje je kako ostvariti takve kamatne stope u zemlji čija Vlada – gladna novca za financiranje deficita – na svoje obveznice plaća oko dva postotna boda više nego vlade u Njemačkoj ili Austriji?

Domaća je rasprava nastavljena kada je bivši guverner Rohatinski ponudio rješenje kvadrature kreditnoga kruga kroz HNB-ov otkup dugoročnih državnih obveznica. No, Rohatinski je pri tome isključio bilo kakav utjecaj na deprecijaciju tečaja. Stoga je teško zamisliti operaciju koja bi bitno promijenila stanje na tržištu kredita kada bi iznos takve operacije bio ograničen nužnošću da ona ne utječe na prodaju međunarodnih pričuva HNB-a i/ili tečaj. Možda problem kvadrature kreditnoga kruga uistinu nema mogućih rješenja uz dana ograničenja?

Argumenti za i protiv

Da je uistinu riječ o kvadraturi kruga vidi se kada se tempo kreditiranja promatra odvojeno po zemljama članicama EU-a. Uočavaju se neke anomalije i otvaraju zanimljiva pitanja jer brojke jasno pokazuju koliko je EU heterogen. Krediti poduzećima bilježe primjetan rast u Estoniji, Poljskoj, Slovačkoj i Velikoj Britaniji (zanimljivo, dvije su članice eurozone, a dvije nisu), a najjače padaju u Sloveniji, Irskoj, Španjolskoj i Portugalu. Potječe li ta razlika od različitih kreditnih ograničenja banaka ili banke samo odgovaraju na potražnju (ako postoji)? Na to pitanje nije lako odgovoriti.

Četiri zemlje s najbržim rastom kredita ujedno su zemlje s najbržim oporavkom u posljednje vrijeme pa taj podatak govori u prilog bankarovu stavu da sve ovisi o potražnji za kreditima. Međutim, četiri zemlje u desnom dijelu grafikona doista već nekoliko godina imaju ozbiljne probleme s bankama pa ta činjenica govori u prilog stavu centralnog bankara – supervizora, koji sumnja da su problemi u slabo kapitaliziranim bankama glavno ograničenje na strani ponude kredita.

Ali, blizu su i Mađarska, Češka, Hrvatska, Rumunjska i Nizozemska, koje nemaju ozbiljnih problema s bankama, a krediti svejedno bilježe pad. Opet voda na mlin talijanskog bankara? I kako to da krediti u Grčkoj gotovo stagniraju, što je uspjeh, s obzirom na to da vodeće banke nisu uspjele proći stres-test?

Slična se pitanja nameću i kada se promatra rast kredita stanovništvu. Zanimljivo je da je Belgija, s dvije pale velike banke, na vrhu liste. Prema tome, niti EU postoji kao ekonomski homogena cjelina za koju vrijede iste ocjene i pravila, niti je tempo kreditiranja lako objasniti razlikama u rezultatima vodećih banaka na stres-testu. Letimičan pogled na problem pokazuje da bi bankar Mustier mogao biti u pravu, dok supervizor Constancio možda nenamjerno preuveličava sistemsku važnost nadzorne operacije za koju je odgovoran.

Ključ je u poslovanju poduzeća

Opisani pogled na stope rasta kredita ne može riješiti dvojbu “ne daju li banke kredite” ili “nema dobrih projekata”. Prikazane sličice nemaju veliku metodološku moć. Za istraživanje problema odnosa ponude i potražnje na tržištu kredita potrebno je zaći puno dublje u poslovanje i rizike pojedinih poduzeća, njihovu objektivnu kapitalizaciju i kvalitetu kolaterala kojima raspolažu, te u njihova stvarna iskustva s bankama i iskustva banaka s njima.

Takvih istraživanja do sada nije bilo u Hrvatskoj, no prva su u pripremi i u sljedećim se mjesecima može očekivati početak informiranije rasprave o tim pitanjima. Do tada preostaje zaključiti da glavno pitanje o učinku supervizorskih operacija na kreditiranje ostaje otvoreno. Vijest o kojoj postoji visok stupanj suglasnosti glasi: rezultat stres-testa pokazao je da povijesni projekt bankovne unije u eurozoni počinje s korektno kapitaliziranim bankama, unatoč nepovoljnom gospodarskom ambijentu. (Banka.hr)