Švedska središnja banka Riksbank pridružila se dugačkom nizu središnjih banaka koje su izrazile paranoju od deflacije tako što je sredinom mjeseca smanjila repo stopu s 0 posto na -0,1 posto i najavila program „kvantitativnog popuštanja“ (QE) u vrijednosti od 10 milijardi SEK.
Piše: Marko Bjegović, analitičar u Hrvatskoj agenciji za malu privredu i investicije (HAMAG invest)
Početkom veljače je kineska središnja banka PBOC smanjila stopu obvezne rezeve poslovnih banaka (RRR – Reserve Rrequirements Rate) za 50 baznih bodova što je još jedna u nizu "iznenadnih" promjena u monetarnoj politici globalnih središnjih banaka.
S iznimkom švicarske središnje banke SNB, koja je napustila politiku fiksiranja tečaja švicarskog franka za euro, sve ostale najave (Riksbank, PBOC, ECB, australski RBA, kanadski BOC, indijski RBI, ruski CBR) bile su u znaku monetarne ekspanzije.
U većini slučajeva, iznenađenje je igralo relativno manju ulogu (vrijeme više nego smjer) zbog čega bi bilo racionalno očekivati da svi nadolazeći monetarni potezi središnjih banaka koje prate globalne poteze imaju smanjeni efekt iznenađenja. Tako i jest.
Iznenađenje iz trenutne perspektive prije bi bila monetarna restrikcija nego ekspanzija. Najveće iznenađenje bio bi Fed koji, prema očekivanju tržišta, priprema dizanje kamatnih stopa sredinom ove godine.
Takva divergencija između Fed-a, koji je pred vratima podizanja kamatnih stopa, i primjerice središnje japanske banke koja je snažno predana politici kvantitativnog popuštanja, predstavlja značajne rizike za financijska tržišta što čini buduće poteze ostalih središnjih banaka poprilično neizvjesnim.
SAD ili Japan?
Glavno pitanje ostalih središnjih banaka u svijetu jest hoće li one pratiti monetarnu politiku Feda ili Japanske banke. Prvi put vodi ka postupnom smanjenju monetarne ekspanzije, dok drugi pretpostavlja daljnju ekspanziju, poglavito tečaj domaće valute. Sličan izbor imale su na raspolaganju prije otprilike 11 godina.
Kako se američka ekonomija oporavljala od recesije 2001., Fed je krenuo dizati kamatne stope u lipnju 2004. te je u razdoblju od dvije godine dizao kamatnu stopu u regularnim intervalima za 25 baznih bodova s jedan posto na 5,25 posto.
Samo godinu dana nakon toga Fed je bio primoran ponovno snižavati kamatne stope zbog izbijanja najveće financijske krize nakon Velike depresije. U isto vrijeme dok je Fed kamatne stope dizao, Japanska banka nastavila je sa svojom politikom kvantitativnog popuštanj što je nakon određenog vremena stvorilo veliku razliku u kamatnim stopama koja se odrazila na tečaj jena prema američkom dolaru – u 2005. jen je pao otprilike 15 posto u odnosu na dolar.
Ovakav razvoj situacije u periodu od 2003. do 2006. mogao bi se ponoviti i u bliskoj budućnosti,nakon što Fed krene dizati kamatne stope.
Ostale svjetske središnje banke uglavnom su odlučile pratiti Fed u razdoblju njegovog zadnjeg dizanja kamatnih stopa (slika 2). Iako njihovo dizanje kamatnih stopa nije bilo takvog intenziteta kao u SAD-u (s iznimkom Hong Konga), mnoge središnje banke (primjer ECB-a) su nastavile s postupnim dizanjem ključnih kamatnih stopa i nakon 2006. kao sporijom reakcijom na poteze Feda.
Ipak, valja naglasiti da su u promatranom razdoblju ključne kamatne stope odabranih središnjih banaka narasle prosječno 1,3 postotna boda, što predstavlja značajan iznos poglavito ukoliko se uzme u obzir da je Fed generalno najfleksibilniji u provođenju monetarne politike što mu daje mogućnost najbržeg reagiranja na promijenjene ekonomske i financijske uvjete.
U promatranom razdoblju odabrane valutesu uglavnom aprecirale prema američkom dolaru, dok je hongkonški dolar ostao praktički nepromijenjen (prisjetimo se da je u promatranom razdoblju Hongkonška središnja banka podigla ključnu kamatnu stopu za isti iznos kao i Fed).
Također je zamjetno da je Kineska narodna banka, koja je, u promatranom razdoblju povisio stopu obvezne rezerve poslovnih banaka manje od prosjeka ostalih središnjih banaka i značajno manje od Feda, utjecala na značajnu deprecijaciju renminbija prema američkom dolaru u promatranom razdoblju.
Dezinflacija
Današnja monetarna ekspanzija i trend smanjenja ključnih kamatnih stopa jest dobrim dijelom posljedica neočekivano brzog pada cijena nafte. Iako se cijene većine roba postepeno smanjuju od njihovih najviših razina 2010., cijena nafte se više nego prepolovila u drugoj polovici 2014.
U istom razdoblju postojala je (i još uvijek je prisutna) zabrinutost vezana uz ekonomski rast pojedinih regija, poglavito Eurozone i Kine, ali bez obzira na to najveći dio pada cijena nafte uzrokovan je na strani ponude.
Pad cijene nafte utjecao je na smanjeni rast, odnosno pad cijena ostalih roba što je smanjilo stope inflacije u većini odabranih zemalja s iznimkom Hong Konga i stvorilo potrebu za dodatnom monetarnom ekspanzijom s ciljem oživljavanja stope inflacije.
Financijska stabilnost
Fokus središnjih banaka prilikom kreiranja monetarne politike nije samo na inflaciji i ekonomskom rastu. Čak i u slučajevima kad je primarni cilj inflacija ili kad nemaju eksplicitnu ulogu u nadzoru financijskog sektora, financijska stabilnost jedan je od važnih problema koji se uzima u obzir prilikom kreiranja monetarne politike.
Laeven i Valencia (“Systemic Banking Crises Database: An Update”, IMF Working Paper, 2012.) su pokazali kako povijest ukazuje na razlog za značajan oprez prilikom dizanja kamatnih stopa od strane Feda s obzirom na korelaciju između dizanja kamatnih stopa i izbijanja financijskih kriza u svijetu. Iako se zaključci navedenog članka ne mogu iskoristiti za predviđanje optimalnog smjera kamatnih stopa, oni ukazuju na nužnost značajnog opreza središnjih bankara prilikom dizanja kamatnih stopa Feda zbog povišenih sistematskih rizika.
Radi se o povećanju cijene zaduživanja države i privatnog sektora što bi u određenim dijelovima svijeta, poglavito Europi, moglo stvoriti probleme čime se stvaraju uvjeti za potencijalno izbijanje novih kriza vanjskog duga. Olakotna okolnost za Europu jest da će ECB i nakon što Fed započne s dizanjem kamatnih stopa, barem još neko vrijeme držati neuobičajeno niske kamatne stope s ciljem poticanja zdrave inflacije za ostvarivanje ekonomskog rasta.
Potezi drugih globalnih središnjih banaka
Središnja banka tipično zadovoljava ciljeve inflacije, ekonomskog rasta i financijske stabilnosti, ali važnost pojedinih ciljeva u određenom trenutku može varirati po zemljama. Problemi inflacije i ekonomskog rasta o kojima se govorilo u tekstu imat će utjecaj na odluke pojedinih središnjih bankara, ali pritom treba imati na umu i implikacije odluka monetarne politike u financijskom sektoru pojedine zemlje.
Izbor između praćenja Feda u uvođenju restriktivnije monetarne politike i nastavljanja monetarne ekspanzije u stilu Japanske banke, poglavito u slučaju manjih ekonomija, mogao bi se pokazati kao nepostojeći.
Ako investitori očekuju slabljenje tečaja domaće valute u odnosu na američki dolar (primjer Japana) zbog povećane razlike između kamatnih stopa u SAD-u i domaćoj ekonomiji, mogli bi povući svoje investicije. Takvi tokovi mogu biti dovoljno jaki da ne ostave drugu mogućnost izbora središnjoj banci osim dizanja kamatnih stopa kako bi obranili domaću valutu od značajnije deprecijacije.
Prema tome, od velikog dijela globalnih središnjih banaka vjerojatno možemo očekivati dizanje kamatnih stopa nakon što Fed započne trend značajnije monetarne restrikcije kao što se dogodilo i prije desetak godina. (Banka.hr)
