„Trgovci nemaju domovinu“, napisao je Thomas Jefferson 1814. godine. „Za komadić tla na kom stoje nisu vezani ni blizu tako čvrsim sponama kao za onaj iz kog izvlače dobit.“ Nekadašnji predsednik bio je ogorčen na trgovce i brodovlasnike Nove Engleske zato što 1812. godine, iz straha od gubitka isplative transatlantske trgovine, nisu pomogli svojoj zemlji u ratu.

Danas, kad su se mesta na kojima „trgovci“ izvlače dobit proširila na celu planetu, još je manje verovatno da će korporacije osećati lojalnost prema bilo kojoj zemlji. Neke od njih se sele u prekomorske poreske rajeve. Džinovske multinacionalne kompanije, čija je godišnja zarada ponekad veća od bruto domaćeg proizvoda nekoliko desetina siromašnijih zemalja u svetu, često su moćnije od nacionalnih vlada, a njihovi direktori često imaju politički uticaj kakav mnogi ministri i predsednici mogu samo da priželjkuju.

Među korporacijama koje same kuju svoju stranu politiku najagresivnije su velike naftne kompanije. S poslovnim operacijama širom sveta, uglavnom one – a ne vlade koje slabašno pokušavaju da ih oporezuju ili kontrolišu – odlučuju s kim i kako će poslovati. Po novinaru Steveu Collu, u traganju za naftom u anarhičnoj delti reke Niger, ExxonMobil je, na primer, davao brodove nigerijskoj mornarici, regrutovao i snabdevao deo nigerijske vojske, dok je lokalna policija paradirala u uniformi s logom kompanije – crvenim krilatim konjem.

U svojoj novoj knjizi Mračni novac (Dark Money), Jane Mayer govori o tome kako su braća i naftni magnati Charles i David Koch potrošili stotine miliona dolara kupujući Republikansku stranku i američku demokratsku politiku, i na živ i zanimljiv način opisuje kako je njihov otac Fred započeo naftni biznis koji će oni naslediti.

To je još jedan klasičan primer odbacivanja svih „privrženosti“ koje bi se mogle isprečiti na putu dobiti. Fred je sa zadovoljstvom postavljao naftna postrojenja za sovjetskog diktatora Josifa Staljina pre 1933, dakle pre nego što su Sjedinjene Države priznale Sovjetski Savez, a zatim je pomogao Adolfu Hitleru da izgradi jednu od najvećih rafinerija nafte u nacističkoj Nemačkoj koja će kasnije snabdevati gorivom Luftwaffe, Hitlerovo ratno vazduhoplovstvo.

Zahvaljujući Jane Mayer, ružna priča o njemu sada je deo pisane istorije. Priča o drugom američkom naftnom tajkunu iz tridesetih godina XX veka, koji je velikodušno pomagao drugom mračnom diktatoru, prošla je, međutim, gotovo nezapaženo. U svetu u kom su veliki naftni koncerni postali moćne sile i u kom je njegova kompanija Texaco postala deo naftnog giganta Chevron, ta priča je vrlo poučna. Taj čovek je uticao na tok rata koji će oblikovati naš svet u narednim decenijama.

Zastava s lobanjom i ukrštenim kostima kao oznaka naftne imperije

Od svog početka 1936. do kraja u prvim mesecima 1939. godine, Španski građanski rat, u kom je izgubljeno 400.000 života, prikivao je pažnju sveta. Za one koji se ne sećaju evo kratkog prikaza događaja. Grupa oficira na desnici koji su sebe nazivali nacionalistima, sa surovim mladim generalom Franciscom Francom na čelu, pobunila se protiv legalno izabrane vlade Španske Republike.

Borili su se s brutalnošću koja će uskoro postati uobičajenija i globalnija. Širom sveta novine su izveštavale o smrtonosnoj pomoći koju Franco dobija od nacističke Nemačke i fašističke Italije. Vazdušni eksadroni pozajmljeni od Adolfa Hitlera sramno su pretvorili u ruševine Gerniku i sravnili sa zemljom čitave četvrti Madrida i Barselone ubivši na hiljade civila, što je tada bila šokantna novina.

Do kraja rata italijanski fašistički diktator Benito Mussolini je poslao ukupno 80.000 italijanskih vojnika da se bore za nacionaliste. Hitler i Mussolini snabdevaće ih oružjem: od najnovijih tenkova i artiljerije do podmornica. Svetska štampa, međutim, neće pominjati jednog od Francovih ključnih saveznika, čoveka koji nije živeo ni u Berlinu ni u Rimu. S globusom na radnom stolu i mapama na zidu svoje elegantno nameštene kancelarije, taj čovek je sedeo na visokom spratu kultne Chryslerove zgrade u srcu Njujorka.

Nijedan od više stotina stranih dopisnika koji su redovno izveštavali o bombardovanju Madrida nije se zapitao dok je gledao zlokobne formacije Hitlerovih bombardera u obliku slova V: čije gorivo napaja te avione? Pokazalo se da je naftaš koji je obezbeđivao to gorivo bio najbolji američki prijatelj kog je fašistički diktator mogao imati. On je snabdevao nacionaliste ne samo naftom već i skrivenim novčanim subvencijama, velikodušnim i fleksibilnim kreditima i informacijama od strateškog značaja.

Četvrtaste vilice i isturenog grudnog koša, Torkild Rieber je dominirao u svakoj prilici. Na elegantnim društvenim skupovima u njujorškom klubu „21“, gde je hamburger s jajetom u meniju nazvan po njemu, držao je pažnju slušalaca pričama o svojoj burnoj prošlosti. Rođen u Norveškoj, s petnaest godina se zaposlio na brodu kom je trebalo šest meseci da pređe put od Evrope, preko Rta dobre nade, do San Franciska.

Sledeće dve godine radio je na brodovima koji su prevozili radnike iz Kalkute, u Indiji, na plantaže šećera na Britanskim Antilima. Dubokim, hrapavm glasom Rieber će celog života pričati o tome kako se peo na jarbol, visoko iznad zaljuljane palube, da uveže jedra i kako je prkosio atlantskim uraganima s tovarom indijskih radnika koje je žestoko mučila morska bolest. Godinama kasnije, na kopnu, njegova omiljena odeća nije bila mornarska. Kad je večeravao u klubu „21“ i drugde, nosio je smoking jer, kao što je govorio, „na taj način Britanci upravljaju kolonijom u Kalkuti“.

U dvadesetdrugoj godini, pošto je preživeo napad nožem od pijanog člana posade, postao je američki građanin i kapetan naftnog tankera. Otad će ga njegovi prijatelji zvati Kap. Tanker kojim je upravljao kasnije je kupila Teksaška kompanija, poznatija po imenu brenda svojih benzinskih pumpi – Texaco. Tada je shvatio da se u naftnom biznisu najveći novac pravi na kopnu. Dok se kompanija širila i njena crvena zvezda sa zelenim „T“ osvajala svet, oženiće se sekretaricom svog šefa, započeti uspon uz korporativnu lestvicu i 1935. postati generalni direktor.

„On ne može da sedi za radnim stolom“, napisao je zadivljeni reporter magazina Life nakon posete Rieberu u njegovom njujorškom sedištu. „Ustaje i seda, vrpolji se, skače i šeta po kancelariji kao po palubi. Stalno je u pokretu, na planetarnom nivou. Ne može da ostane dugo u jednoj kancelariji, u jednom gradu ili na jednom kontinentu.“ Sestrinski magazin Life-a, Time, koji je bio manje osetljiv na tajkunov šarm nebrušenog dijamanta, nazvao ga je „tvrdoglavim, neumoljivo odlučnim“ korporativnim poglavicom koji raspolaže „zdravim razumom, sposobnošću zapovedanja ljudima i energijom parne mašine s trostrukom ekspanzijom“.

U to vreme Texaco je uživao ugled najsmelije i najagresivnije među velikim naftnim kompanijama; njegov osnivač, koji je zaposlio Riebera, postavio je zastavu s lobanjom i ukrštenim kostima na vrh svoje poslovne zgrade. „Kad bih umirao na benzijskoj pumpi Texacoa“, rekao je jednom izvršni direktor Shella, „tražio bih da me odvuku preko puta.“

Rieber je za svoju kompaniju krčio put ka naftnim poljima širom sveta pogađajući se s lokalnim moćnicima. U Kolumbiji je novi grad po imenu Petrolea nikao usred zemljišta veličine Rod Ajlenda, gde se Texaco izborio za pravo da buši. Da bi se nafta otpremala do luke u kojoj će je preuzeti tankeri, trebalo je izgraditi naftovod od 423 kilometra kroz Ande, kroz Prolaz kapetana Riebera.

Iza širokih ramena, čeličnog stiska ruke i mornarskih psovki osobe koja se s donje uzdigla na gornju palubu, krilo se, međutim, nešto mnogo mračnije. Iako po merilima tog vremena nije bio veliki antisemita – „Pa neki od mojih najboljih prijatelja, recimo Bernie Gimbel i Solomon Guggenheim su prokleti Jevreji“ – Rieber se divio Adolfu Hitleru.

“Uvek je govorio da je bolje poslovati sa autokratima nego sa demokratijama“, priseća se jedan njegov prijatelj. „Autokratu podmitiš samo jednom. U demokratiji moraš neprestano da podmićuješ.“

Francov bankar

Godine 1935. Španska republika potpisala je ugovor s Rieberovim Texacom i kompanija je postala njen glavni snabdevač naftom. Sledeće godine, pošto su Franco i njegovi saveznici nasrnuli na vlast, Rieber je najednom promenio kurs i stavio ulog na njih. Pošto je znao da vojnim kamionima, tenkovima i avionima nije potrebno samo gorivo već i ceo niz mašinskih ulja i drugih lubrikanata, direktor Texaca brzo je naredio da se zalihe iz francuske luke Bordo tankerom prebace nacionalistima, kojima su bile preko potrebne. Taj gest mu Franco nikad neće zaboraviti.

Od nacionalističkih zvaničnika stigla je poruka da im je Texacova nafta, doduše, neophodna za vojsku, ali da nemaju gotovog novca. Rieber je odmah odgovorio telegramom – „Ne brinite za plaćanje“ – koji je stekao legendarnu slavu u krugovima bliskim diktatoru. Nije neobično što je ubrzo posle toga Rieber pozvan u Burgos, sedište nacionalističke pobune, gde je brzo pristao da prekine isporuku nafte Republici i garantovao Francu da će imati onoliko nafte koliko mu je potrebno.

Malo je onih koji su se pitali odakle dolaze Francove velike zalihe nafte. To pitanje nije postavljeno ni u jednom velikom američkom listu u vreme kad je španski rat gotovo svakog dana bio na naslovnoj strani. A ono se prosto nametalo jer je Francva vojska trošila više od 60 odsto nafte koja je odlazila na obe strane u sukobu, a Nemačka i Italija nisu mogle da ponude Francu nimalo nafte pošto su je i same uvozile.

Tadašnji američki zakon o neutralnosti otežavao je američkim korporacijama da prodaju čak i civilnu robu zaraćenim zemljama, što je Francovim nacionalistima postavljalo dve najveće teškoće. Prvo, zakon je zabranjivao prevoženje takvog tereta američkim brodovima – a nacionalisti nisu imali tankere. Drugo, bilo je zabranjeno davati kredite zemlji u ratu – a nacionalisti su imali malo novca. Španske zlatne rezerve su bile u rukama Republike.

Američki carinici brzo su otkrili da tankeri Texaca krše zakon. Oni su napuštali terminal naftovoda u Port Arturu s carinskim listom na kom su kao odredište bili upisani Antverp, Roterdam ili Amsterdam. Na moru su njihovi kapetani otvarali zapečaćenu naredbu i skretali ka lukama nacionalista u Španiji. Rieber je na još jedan način kršio zakon – davao je kredit jednoj vladi u ratu.

Nominalno je to bio kredit na 90 dana, što su neverovatno povoljni uslovi za tadašnji naftni biznis. Ali stvarni uslovi bili su još mnogo velikodušniji. Kao što je nacionalistički zvaničnik zadužen za naftu kasnije rekao: „Plaćali smo koliko smo mogli i kad smo mogli.“ Tako je direktor jedne američke kompanije postao Francov bankar. Američke vlasti nisu znale ni to da Texaco za nacionaliste kupuje druge naftne derivate, one koje sam ne proizvodi.

Doduše, agenti FBI-ja su ispitivali Riebera o tim tankerima, ali predsednik Franklin D. Roosevelt nije želeo da bude ni na koji način uvučen u Španski građanski rat, čak ni gonjenjem očiglednih prekršilaca američkog zakona. Zato je Texaco dobio samo laku pljusku po šaci i na kraju bio kažnjem da plati 22.000 dolara za kreditiranje vlade u ratu. Godinama kasnije, kad su naftne kompanije počele da izdaju potrošačima kreditne kartice, među upućenima je počela da kruži šala: Kome je Texaco dao prvu kreditnu karticu? Francisku Francu.

Kako potopiti Republiku

Predsednik Roosevelt nastavio je da održava neutralnost u odnosu na Španski građanski rat, zbog čega će se kasnije kajati. A Texaco je krenuo u rat.

U novije vreme, španski profesor Guillem Martínez Molinos otkrio je nešto važno u arhivama nacionalističkog naftnog monopola. Ne samo što je Texaco ilegalno prevozio brodovima naftu za Franca, već je prevoz bio izuzet iz cene: kao da su naftu prevozili sami nacionalisti a ne Texacova flota tankera.

Ali ni tu nije kraj Rieberovim poklonima. Mussolini je podmornicama u Sredozemnom moru napadao brodove koji su nosili gorivo republikanskoj Španiji. Franco je planirao da koristi svoje podmornice na isti način. Komandanti njegovih podmornica, bombardera i brodova uvek su bili neobično dobro informisani o putanjama tankera koji su plovili ka Španskoj Republici.

Oni su, naravno, bili meta od prvorazrednog značaja za nacionaliste, a tokom rata najmanje 29 ih je bilo oštećeno, potopljeno ili zarobljeno. Opasnost je postala tako velika da su se u leto 1937. cene osiguranja za tankere u Sredozemnom moru naglo učetvorostručile. Jedan od razloga što su te vode postale tako opasne je to što su nacionalisti imali pristup Texacovoj međunarodnoj pomorskoj obaveštajnoj službi.

Kompanija je imala kancelarije i agente prodaje širom sveta. Zahvaljujući Rieberu, njena pariska kancelarija počela je da sakuplja informacije iz lučkih gradova o tankerima koji su se zaputili u Špansku Republiku. Njegov pariski saradnik William M. Brewster koordinirao je protok informacija i prenosio nacionalistima podatke koje je dobijao iz Londona, Istanbula, Marseja i sa drugih strana. Brewsterove poruke često su sadržale podatke o količini, vrsti i ceni goriva u tankeru, što je nacionalistima omogućavalo da procene republikanske zalihe i finansije. Međutim, kad god je to mogao, on je prenosio i informacije korisne pilotima bombardera ili kapetanima podmornica koji su tražili metu.

Na primer, 2. jula 1937. godine poslao je telegram šefu nacionalističkog naftnog monopola o republikanskom tankeru S.S. Campoamor, koji je agent Texacoa video u Verdonu, francuskoj luci u blizini Bordoa. Ime, telo i levak tankera koji se spremao da isplovi pod britanskom zastavom bili su premazani slojem crne boje.

Već dvaput je dizao sidro i vraćao se zbog izveštaja o nacionalističkim brodovima koji vrebaju u zasedi kod Santanadera, republikanske luke u koju je trebalo da isporuči svoj teret od 10.000 tona avionskog goriva. Informacije o promeni boje i zastave bile su i te kako korisne zapovednicima nacionalističkih brodova. Ali Brewsterova poruka sadržala je jednu još vredniju informaciju: većina posade napuštala je brod „gotovo svake večeri“. Četiri dana kasnije, dok je veći deo posade bio na igranci, na Campoamor se oko ponoći ukrcala naoružana diverzantska grupa nacionalista, otela plovilo i odvezla ga u luku koju je držao Franco.

Tokom rata Rieber je dva puta putovao u nacionalističku Španiju, a jednom je nagrađen VIP obilaskom linija fronta u blizini Madrida. U aprilu 1939, kad je dobio rat, Franco je Rieberu stavio do znanja da će mu se strana koju je izabrao dobro odužiti. Škrinje kompanije Texaco najzad će dobiti novac za gorivo koje je gotovo tri godine davala na kredit.

Sve u svemu, Texaco je tokom rata isporučio nacionalistima naftu u vrednosti od najmanje 20 miliona dolara, što je više od 325 miliona današnjih dolara. Tankeri Texaca putovali su do Španije 225 puta, a brodovi kompanije 156 puta. Franco je kasnije proizveo Riebera u Viteza velikog krsta Izabele Katoličke, što je jedno od najviših španskih odlikovanja.

Po završetku Španskog građanskog rata, Texaco je nastavio da vodi sopstvenu spoljnu politiku. Čak i kad je Nemačka objavila rat Britaniji i Francuskoj 1939. godine, Rieber nije krio oduševljenje Hitlerom. Ponekad se šalio s prijateljima da je Führerov antisemitizam možda malo preteran, ali Hitler je bio baš onakav čvrst, antikomunistički vođa s kakvima se sklapaju dobri poslovi.

To je Rieber i radio, sa zadovoljstvom: prodavao je naftu Texaca nacistima, naručivao izgradnju tankera u hamburškim brodogradilištima i putovao u Nemačku posle poljskog blitzkriega, pa ga je Hermann Goring vodio avionom u obilazak najvažnijih industrijskih mesta. Tokom tog putovanja proveo je vikend na seoskom imanju zapovednika Luftwaffe Carinhallu, koje će uskoro biti ekstravagantno ukrašeno umetničkim blagom opljačkanim širom Evrope.

Na kraju je ljubav prema diktatorima dovela Riebera u nevolju. Godine 1940. otkriveno je, između ostalog, da su neki Nemci koje je on zaposlio nacistički špijuni, i da su koristili Texacova interna sredstva komunikacije za prenošenje obaveštajnih podataka u Berlin. Rieber je izgubio posao, ali zahvalni Franco je omogućio tajkunu da se dočeka na noge: diktator ga je zaposlio kao glavnog američkog kupca za naftnu kompaniju španske vlade. Sledio je niz drugih dobro plaćenih položaja i direktorskih mesta u naftnoj industriji i brodogradnji. Rieber je umro kao bogat čovek 1968, u 87. godini.

Rieber je odavno zaboravljen ali još živimo u svetu čijem je oblikovanju on doprineo. Texaco je pomogao Francu da pobedi u Španskom građanskom ratu i tako mu omogućio da pomaže nacistima u mnogo većem ratu koji je usledio. Mnogi američki mornari poginuli su od 21 nemačke podmornice čija je baza bila na španskoj atlantskoj obali.

Četrdeset pet hiljada Španaca je dobrovoljno pristupilo Hitlerovoj vojsci i vazdušnim snagama. Španija je snabdevala nemačku ratnu industriju strateškim mineralima. U Sjedinjenim Državama, tri četvrtine stoleća kasnije, izdašno finansirani negatori klimatske promene i politička mreža koju podržavaju braća Koch svedoče o istrajnoj moći naftne industrije.

Priređeno na osnovu nove knjige Adama Hochschilda Spain in Our Hearts: Americans in the Spanish Civil War, 1936-1939 / Španija u našim srcima: Amerikanci u Španskom građanskom ratu 1936-1939.
(Izvor: TomDispatch/Peščanik.net)