Da Amerika umesto predsedničkog ima parlamentarni sistem, Donald Trump, koji je prvog dana na mestu predsednika doživeo napad besa zbog male posećenosti svojoj inauguraciji, već bi se suočio sa glasanjem o nepoverenju vladi. Ali mi nemamo parlamentarni sistem, tako da nekako moramo da preživimo naredne četiri godine. Ne smem ni da zamislim Trumpovu reakciju na loše rezultate o zaista važnim stvarima.

Piše: Pol Krugman, američki ekonomista, dobitnik Nobelove nagrade, profesor ekonomije na Univerzitetu Prinston, vatreni zagovornik i lobista američkog predsjedničkog kandidata Hilari Klinton

U svom morbidnom inauguracionom govoru gospodin Trump je opisao zemlju u velikim teškoćama i pomenuo „američku klanicu“. Amerika u stvarnosti nije takva; ona ima mnogo problema, ali moglo bi da bude i mnogo gore. U stvari, izgleda da će tako i biti. Kako će se sa time suočiti čovek koji ne može da podnese ni najmanji potres svoga ega?

Hajde da vidimo očekivano loše vesti.

Prvo ekonomija. Slušajući gospodina Trumpa pomislili biste da je Amerika u dubokoj depresiji, „sa zarđalim fabrikama rasutim kao nadgrobni spomenici širom naše zemlje“. Zaposlenost u industriji je zaista u padu od 2000, ali je opšta zaposlenost porasla, dok je stopa nezaposlenosti niska, čak i po istorijskim standardima.

Stopa nezaposlenosti nije jedini dobar znak, jer rast zarada i spremnost američkih radnika da napuštaju svoje poslove u potrazi za boljima pokazuju da smo blizu pune zaposlenosti.

Sve to nam govori da više nema prostora za pad nezaposlenosti, tako da će uz dobru ekonomsku politiku i dosta sreće otvaranje novih radnih mesta ići daleko sporije nego za vreme Obaminog mandata. A budući da se loše stvari dešavaju, postoji velika šansa da će nezaposlenost za četiri godine biti veća nego sada. I da, Trumpov budžetski deficit će verovatno povećati i spoljnotrgovinski deficit, tako da će zaposlenost u industriji opadati umesto da raste.

Druga oblast u kojoj će se stvari sigurno pogoršati je zdravstveno osiguranje. Obamaker je doveo do naglog pada broja Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja.

Ukidanje Obamakera bi obrnulo ovaj proces, jer bi već prve godine osiguranje izgubilo 18 miliona ljudi, dok bi prema procenama Kongresne budžetske kancelarije taj broj ubrzo dostigao 30 miliona. A republikanci koji 7 godina nisu predložili razumnu zamenu za Obamaker neće to uraditi ni u narednih nekoliko nedelja. U stvari, neće to uraditi nikada.

Treća oblast je stopa kriminala, čiji je razvoj teško predvideti. Trumpova vizija urbane Amerike opustošene „kriminalom, bandama i drogom“ je distopijska fantazija: broj krvnih delikata je u padu uprkos senzacionalističkom izveštavanju medija o porastu broja ubistava u pojedinim gradovima. Pretpostavljam da bi stopa kriminala mogla da nastavi da pada, ali bi mogla i da raste. Za sada je jedino sigurno da Trumpova administracija neće pacifikovati urbane ratne zone, jer one ne postoje.

Kako će se gospodin Trump suočiti sa vestima o rastu nezaposlenosti, gubitku zdravstvenog osiguranja miliona Amerikanaca i neznatnom ili nikakvom smanjenju stope kriminala? Poricanjem realnosti, kao i uvek kada je ugrožena njegova narcisoidnost. Ali da li će ga u tome pratiti njegove pristalice? Možda. Već su ingorisali sve dobre vesti iz Obamine ere.

Dve trećine Trumpovih glasača pogrešno veruje da je za vreme Obame nezaposlenost porasla. Tri četvrtine njih veruje da George Soros finansira proteste protiv Trumpa. Samo 17 odsto republikanaca je svesno da je broj ljudi bez zdravstvenog osiguranja na svom istorijskom minimumu. Većina veruje da je kriminal u porastu, iako opada. Tako da će možda ingorisati loše vesti tokom Trumpovog mandata.

Ali to neće ići tako lako. Ljudi su skloni da popravljanje lične situacije pripisuju sopstvenim naporima, tako da mnogi koji su našli zaposlenje u poslednjih 8 godina veruju da su to učinili uprkos Obaminoj ekonomskoj politici, a ne njenom zaslugom. Da li će isto tako kriviti sebe, a ne Donalda Trumpa, kada izgube posao i zdravstveno osiguranje? Teško. Gospodin Trump je tokom kampanje davao velika obećanja, tako da je verovatnoća razočarenja izuzetno velika.

Da li će Trump na loše vesti reagovati tako što će prihvatiti odgovornost i pokušati da popravi stvari? Da li će se odreći svog bogatstva i otići u manastir? To je takođe malo verovatno. Ne, nesigurni glavnokomandujući egomanijak će gotovo sigurno poricati neprijatne istine i osuđivati medije zato što o njima izveštavaju. I ovo me zaista brine, jer će verovatno pokušati da iskoristi svoju moć i obračuna se sa slobodom govora.

Procenite sami: kako će čovek koji je uporedio CIA sa nacistima reagovati kada Odbor za tržište rada izvesti o porastu nezaposlenosti i padu broja radnih mesta u industriji? Šta će uraditi kada Centar za kontrolu bolesti saopšti da sve više Amerikanaca gubi zdravstveno osiguranje? Možda mislite da su prošlonedeljni napadi besa bili nedopustivi. Najgore tek dolazi.

(Izvor: The New York Times/Peščanik.net)