Kina ne prestaje izazivati američku hegemoniju u ključnim svjetskim regijama. Nakon odlučnog širenja svoje interesne zone u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, Kina je krenula u sve odlučnije pozicioniranje i u Latinskoj Americi. Niz bilateralnih sporazuma između kineskih i latinoameričkih dužnosnika koji su posljednjih godina unaprijedili njihove gospodarske, političke i vojne veze dao je Kini dodatni poticaj da krene u ambiciozan projekt za koji se nada da će joj zagarantirati dugogodišnje prisustvo u neposrednoj blizini sjevernoameričkog kontinenta. Kina će taj cilj pokušati ostvariti izgradnjom Nikaragvanskog kanala, svojevrsne konkurencije postojećem Panamskom kanalu koji već stotinu godina povezuje Pacifički ocean s Atlantikom.

Piše: Dario Kuntić, doktorand na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, analitičar u području međunarodnih odnosa, bezbjednosti i diplomatije

Od kada je u kolovozu 1914. godine pušten u promet, Panamski je kanal postao glavna plovna ruta između dva oceana i učvrstio američku dominaciju nad zapadnom hemisferom. Iako je upravljanje kanalom 1999. godine u potpunosti pripalo Panami, američka mornarica je zadržala prednost prolaska kanalom, ostala jamac regionalne sigurnosti i osigurala pravo inspekcije brodova bez naloga, dok nazočnost američke vojske u regiji Sjedinjenim Državama i dalje garantira poziciju ključnog političkog i ekonomskog igrača na području Latinske Amerike. Čini se da je upravo američko iskustvo izgradnje i dugogodišnje kontrole Panamskog kanala ponukalo Kinu da pomoću novog plovnog puta učvrsti gospodarsku suradnju s Latinskom Amerikom i osigura dugotrajno prisustvo u regiji.

Koncesija za izgradnju i upravljanje kanalom pripala je novoj kineskoj kompaniji Hong Kong Nicaragua Development Group (HKND) u vlasništvu kineskog biznismena Wang Jinga, čelnika Xinwei Telecoma i još dvadesetak drugih kompanija koje, kako navodi njegova biografija, posluju u 35 zemalja. Osim što je dobro povezan s poslovnim svijetom, njegove veze s kineskim političkim vrhom još su impresivnije. Njegovu kompaniju Xinwei Telecom često posjećuju partijski čelnici, premijeri i članovi Politbiroa, što u Kini predstavlja veliku čast. Unatoč tome, Wang tvrdi da je plan izgradnje Nikaragvanskog kanala čisto komercijalni projekt iza kojega ne stoji politika i kojega nije naručila kineska vlada.

Privatni projekt, ali s potpisom države

Uzevši u obzir činjenicu da je investicija vrijedna 40 milijardi dolara, da Wang nema nikakvog iskustva u realiziranju velikih infrastrukturnih projekata, da održava više nego dobre veze s partijskim vrhom, da ga inače kreditira Kineska razvojna banka kojom upravlja vlada i da mu na ruku idu čelnici kineskih kompanija puno većih od njegove, što je uobičajen tretman za osobe pod pokroviteljstvom visoke politike, u to je teško vjerovati. Iako Peking potiče svoje biznismene da šire poslovanje van granica, projekt od ovakvog gospodarskog i strateškog interesa za Kinu teško da može proći bez uplitanja najviših političkih krugova. Nakon prošlogodišnjeg posjeta nikaragvanske delegacije Kini kako bi se detaljnije upoznali s projektom, mnogi su prema utjecaju i pompi koja je pratila Wanga zaključili da iza svega stoji politika.

Predsjednik Nikaragvansko-američke trgovinske komore Diego Vargas Montealegre je zaključio kako je očito da je projekt povezan ili s vladom ili vojskom. Bez obzira tko stajao iza projekta, evidentno je da će Kina izgradnjom Nikaragvanskog kanala osigurati višedesetljetno prisustvo u Latinskoj Americi. Naime, u sporazumu se navodi da će HKND dobiti pravo upravljanja kanalom na razdoblje od 50 godina, s mogućnošću produljenja na dodatnih 50.

U sklopu dogovora, kineska kompanija će prvih deset godina Nikaragvi godišnje plaćati deset milijuna dolara. Nakon toga, plaćat će udjelom u prihodima. Taj će iznos na početku biti jedan posto i rasti po još nepoznatom postotku sve dok će kompanija držati koncesiju. Nakon što prava na koncesiju isteknu, HKND će kanal i svu popratnu infrastrukturu morati prepustiti Nikaragvi.

Nikaragvanska vlada ulaže velike nade u projekt jer smatra da joj može pomoći u izvlačenju zemlje iz teške ekonomske situacije.

Spas za siromašnu zemlju, ali po kojoj cijeni?

Managua stoga na izgradnju kanala gleda kao na nužan projekt koji će potaknuti ekonomski oporavak jedne od najsiromašnijih država Latinske Amerike. Vlada tvrdi da će kanal i prateći projekti udvostručiti nacionalnu ekonomiju, utrostručiti zaposlenost i do 2018. iz siromaštva izvući 400.000 ljudi. Tome bi u prilog trebala i ići popratna infrastruktura koja uključuje dvije zone slobodne trgovine, dvije luke povezane željeznicom, međunarodnu zračnu luku i naftovod.

S druge strane, kritičari projekt smatraju promašajem i propagandnom igrom koja stanovnicima Nikaragve daje lažnu nadu u budući prosperitet. Drugi pak ne dvoje da će kanal omogućiti prosperitet zemlje, ali smatraju da Nikaragva ne smije trgovati suverenitetom kako bi potaknula oporavak domaće ekonomije. Najvećim udarom na suverenitet smatraju odredbe da će HKND biti izuzet plaćanja poreza, uživati visoki stupanj izuzeća od nikaragvanskih zakona, da je unaprijed amnestiran od odgovornosti za potencijalno onečišćenje okoliša, da će moći zadržati prava na eksploataciju ruda koje otkrije tijekom izgradnje i da će moći tužiti državu zbog bilo kakvih gubitaka ili nezgoda, što je čak zahtijevalo promjene dijelova nikaragvanskog ustava.

Mnogi ekonomisti, inženjeri i borci za zaštitu okoliša također kritiziraju vladinu odluku da izigra zakon i bez javnog natječaja projekt dodjeli kompaniji bez ikakva iskustva u složenim građevinskim pothvatima. Kritičari također ističu da će izgradnja kanala devastirati floru i faunu, ribare lišiti ulova, raseliti autohtono stanovništvo, otežati navodnjavanje i zbog prolaska kroz jezero Nikaragva ugroziti dotok pitke vode.

U nadi da će potaknuti ekonomski rast i zapošljavanje, nikaragvanska vlada je odlučila zanemariti kritike i kineskoj kompaniji dala zeleno svjetlo da s radovima na kanalu i popratnoj infrastrukturi počne već u prosincu ove godine. Predviđeno je da kanal za promet bude otvoren 2019. godine. Uzevši u obzir da je izgradnja 77 kilometara kraćeg Panamskog kanala trajala deset godina, mnogi stručnjaci rok od pet godina smatraju više nego optimističnim za dovršetak ovako složenog infrastrukturnog projekta. S druge strane, kineski investitor i vlada Nikaragve su uvjereni da je kanal moguće izgraditi za pet godina, navodeći kako je tehnologija od izgradnje Panamskog kanala uvelike uznapredovala.

Ekonomska, ali i druge računice

Kanal dug 278 kilometara protezat će se od lučkog grada Brita na Pacifiku, preko jezera Nikaragva do grada Bluefieldsa u Karipskom moru. Sa širinom između 230 i 520 metara i dubinom od 27,6 metara, kanal bi trebao udovoljiti svim uvjetima za prolazak najvećih tankera i najnovijih brodova koji svojom dužinom od 400 metara mogu prevoziti čak 18.000 kontejnera i tako kineske proizvode učinkovitije transportirati od domaćih tvornica do zapadnih tržišta.

HKND na svojim internetskim stranicama navodi da je izgradnja Nikaragvanskog kanala nužna zbog pozicioniranja Kine kao proizvodnog centra, kao i zbog očekivanog povećanja međunarodnog kontejnerskog prometa u sljedećim desetljećima. Dužnosnici nikaragvanske vlade također navode da je novi kanal neophodan za povećani opseg globalne trgovine, kao i prolaz većih tankera od kojih su mnogi preveliki za Panamski kanal unatoč njegovu proširenju. Vlada naglašava da Nikaragvanski kanal neće biti konkurencija onome u Panami, već da će ga nadopuniti.

Ipak, mnogi svjetski stručnjaci navode da bi manja potražnja za masovnim kontejnerskim prijevozom i potencijalni alternativni pravci projekt mogli učiniti ekonomski neisplativim. Oni smatraju da je modificirani Panamski kanal više nego spreman udovoljiti budućim potrebama te dodaju da bi potencijalni prometni pravci, poput arktičke rute za koju se očekuje da će se zbog otapanja leda otvoriti sredinom stoljeća, mogli dodatno smanjiti potrebu za prolazom kroz Srednju Ameriku. U konačnici, većina luka u Sjevernoj i Latinskoj Americi te na Karibima nema kapacitete za prijem najvećih brodova i nije sigurno hoće li ih uopće povećavati.

Trgovina utjecajem u dvorištu SAD-a

S obzirom na upitnu isplativost samog projekta, izvjesno je da izgradnja Nikaragvanskog kanala nije samo odgovor na očekivanja vezana uz povećani opseg globalne trgovine, već da se iza toga krije težnja Kine za jačanjem utjecaja u Latinskoj Americi. Kina se posljednjih godina profilirala kao najveći rastući investitor na području Latinske Amerike, a njezine kompanije su u infrastrukturne, energetske i trgovinske sporazume uložile milijarde dolara. Godišnja trgovinska razmjena između Kine i Latinske Amerike, koja je 2000. iznosila manje od deset milijardi dolara, danas je veća od 200 milijardi. Kina je time potisnula Europsku uniju i pozicionirala se kao drugi po veličini trgovinski partner u regiji, odmah nakon Sjedinjenih Država. Osim toga, Kina smatra da će joj novi plovni put omogućiti bolji pristup latinoameričkim prirodnim bogatstvima, poput venezuelanske nafte ili brazilske željezne rude i soje. Tako su kineske naftne kompanije u ožujku od Ekvadora dobile pravo korištenja tri od osam milijuna hektara amazonske prašume.

Kina se nada da joj Nikaragvanski kanal neće omogućiti samo jače trgovinske i financijske veze sa zemljama Latinske Amerike, već da će također koristiti njezinim geopolitičkim interesima. Nikaragva jedna od niza srednjoameričkih država koja održava službene diplomatske odnose s Tajvanom, otočnom državom koju Kina smatra odbjeglom provincijom. Peking se stoga nada da bi nikaragvanska vlada mogla okončati službene odnose s Tajvanom kako bi zacementirala unosne poslovne veze s Kinom. Upravo je takav potez u korist svojih kineskih dobročinitelja 2007. godine povukla susjedna Kostarika. Domino efekt koji bi takav razvoj događaja izazvao bio bi snažan impuls kineskim političkim interesima u svijetu.

Peking se isto tako nada da će jačanjem utjecaja u regiji adekvatno odgovoriti na povećani američki vojni i politički angažman u azijsko-pacifičkoj regiji i predloženi projekt uspostave Trans-pacifičkog strateškog ekonomskog sprazuma koji partijsko vodstvo smatra smišljenim planom Washingtona usmjerenim prema zadržavanju kineskog ekonomskog rasta. Peking je također uvjeren da se Panamski kanal zajedno s njegovom upravom i dalje nalazi pod snažnim američkim utjecajem. Stoga izgradnjom novog kanala želi otvoriti alternativni put za prolaz nafte i drugih sirovina te time reducirati ovisnost o prolazu pod kontrolom Sjedinjenih Država.

Osim toga, kineski politički i vojni vrh Panamski kanal smatraju svojevrsnom strateškom zamkom koja bi Kini u slučaju sukoba sa Sjedinjenim Državama otežala dotok nužnih sirovina i onemogućila prolaz ratne flote kraćim putem kroz Srednju Ameriku. Kina će novim kanalom ne samo zaobići Panamski kanal, već i snažne američke pomorske snage koje patroliraju tim područjem. Nikaragvanski kanal stoga za Kinu predstavlja veliki gospodarski, geopolitički i geostrateški interes.

Povećani kineski angažman u Latinskoj Americi primorao je Sjedinjene Države da se nakon godina zanemarivanja ponovno okrenu prema jugu. Iako Washington još od proglašenja Monroeove doktrine 1823. godine cijelu zapadnu hemisferu smatra zonom od posebnog interesa, usredotočenost na Bliski istok i samoproglašeni rat protiv terorizma odvratili su mu pozornost od Latinske Amerike. Peking je tu činjenicu vješto iskoristio i sada se Sjedinjene Države s Kinom moraju natjecati u svom „dvorištu“.

Ruski interesi u Latinskoj Americi

Trgovinska razmjena Sjedinjenih Država s Latinskom Amerikom je u 2012. godini dosegla 843 milijarde dolara, što je četiri puta više od kineske trgovinske razmjene s latinoameričkim državama. Iako je Amerika i dalje najveći trgovinski partner Latinske Amerike, s obzirom na izraziti rast trgovine između Kine i latinoameričkih država ta bi se razlika u nadolazećim godinama mogla sve značajnije smanjivati. Tako je Kina 2009. godine Sjedinjenim Državama preotela poziciju najvećeg trgovinskog partnera Brazila. Poslovne veze između Sjedinjenih Država i Latinske Amerike i dalje su snažne, ali je činjenica da u posljednjem desetljeću bilježe jasan pad. Washington je sada postao puno odlučniji da taj negativni trend preokrene.

Izgradnja Nikaragvanskog kanala pod kineskim pokroviteljstvom predstavlja dodatan udarac američkom utjecaju u Latinskoj Americi. Budući da će kanal Kinu pozicionirati kao značajnog igrača u regiji, Amerika suradnju između Nikaragve i Kine smatra destabilizirajućim faktorom u zapadnoj hemisferi. Kada se tome pridoda i interes Rusije za investiranjem u izgradnju kanala, uz već postojeće planove o uspostavi ruske vojne baze u Nikaragvi, Amerika i te kako ima razloga za zabrinutost.

Osim toga, za razliku od beneficija koje su Sjedinjene Države zadržale u zoni Panamskog kanala, Amerika s Nikaragvom nema sličan sporazum. S obzirom na povijest američke politike prema Nikaragvi, koja uključuje i pokušaj CIA-e da 1980-ih sruši sandinističku vladu i svrgne današnjeg predsjednika Daniela Ortegu, teško da će nešto slično uspjeti realizirati i u zoni Nikaragvanskog kanala. Amerika će osim toga ostati bez mogućnosti nadziranja kineskih prekomorskih investicija koje trenutno kontrolira nadgledajući pomorske pravce kroz koje prolazi glavnina kineske uvozne i izvozne robe te resursa. Nova ruta prema Atlantiku tu će strategiju značajno ugroziti.

Izazov na koji je SAD kasno reagirao

Rast kineskog utjecaja u Latinskoj Americi i novi plovni put nad kojim Sjedinjene Države nemaju kontrolu znači da je Kina, barem za sada, uspjela izmanevrirati Ameriku. Stoga se američka administracija u cilju jačanja pozicije Sjedinjenih Država u zapadnoj hemisferi proteklih godinu dana aktivnije angažirala u Latinskoj Americi. Tako je predsjednik Barack Obama posjetio Meksiko i Kostariku i ugostio predsjednike Čilea i Perua u Bijeloj kući, a potpredsjednik Joe Biten krenuo na mini-turneju po Brazilu, Kolumbiji i Trinidadu, sve kako bi odgovorili na česte posjete najviših kineskih političkih dužnosnika regiji, uključujući i predsjednika Xi Jinpinga.

Washington isto tako u sklopu Trans-pacifičkog partnerstva nastoji uspostaviti zonu slobodne trgovine s nizom latinoameričkih zemalja kako bi si pomoću novog bloka osigurao prednost pred rastućim trgovinskim i financijskim utjecajem Kine. Sjedinjene Države se nadaju da će među državama Latinske Amerike stvoriti osjećaj da im se ovog puta Amerika obraća s pozicije pragmatičnog partnera, a ne tutora. Na posljetku, Washington je također izrazio interes za investiranjem u izgradnju Nikaragvanskog kanala te je najavio da će potražiti domaće ulagače koji bi financijski podržali taj projekt.

U svakom slučaju, pred američkom politikom prema Latinskoj Americi stoji veliki izazov. Za vrijeme Hladnog rata Amerika se za očuvanje dominacije nad zapadnom hemisferom morala hrvati sa Sovjetskim Savezom. Budući da novi raspored snaga u međunarodnom sustavu nosi nove globalne izazove, danas se mora hrvati s Kinom, rastućom silom sa sve izraženijim utjecajem u svijetu. Važno je ipak naglasiti da širenje kineskog utjecaja u Latinskoj Americi na račun Sjedinjenih Država ne mora nužno otuđiti Ameriku od zapadne hemisfere, ali bi moglo imati značajnog utjecaja na pad američke ekonomske, političke i vojne hegemonije u regiji. (Banka magazin)