Javni dug Hrvatske u samo šest godina porastao je za 127 milijardi kuna i neće se smanjiti sam od sebe, piše Ante Žigman, te navodi pet opcija za izlaz iz dužničkog gliba koji se spominju u akademskim krugovima u Europi

Piše: Ante Žigman, savjetnik u Kabinetu guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) (njegovi stavovi u ovom tekstu ne predstavljaju neophodno i stavove HNB-a)

Javni dug je tema o kojoj bi se moralo puno pisati i javno raspravljati zbog njegove eksplozije u posljednjih šest godina. Javni dug je krajem 2008. iznosio 29,6 posto BDP-a dok je krajem 2013. godine dosegao 66,7 posto BDP-a, a očekuje se da će krajem 2014. doseći 70 posto bez uključivanja jamstava i promjene institucionalnog obuhvata.

Dakle, javni dug Hrvatske porastao je u šest godina za oko 40 posto udjela u BDP-u ili za oko 127 milijardi kuna ili 16,7 milijardi eura. Iznos je vrtoglavo visok, posebno ako se na ukupni iznos duga obračuna godišnji iznos kamata koje dosežu iznos od preko 12 milijardi kuna. Primjerice kamate na javni dug su u 2008. iznosile „samo“ 5 milijardi kuna. Slikovito rečeno Hrvatska je ove godine sa tih 7 milijardi kuna koje izdvaja za kamate mogla izgraditi Pelješki most!

Prošlost ne možemo vratiti, a propuštene prilike obje Vlade od 2008. do 2014. počele su legendarnom rečenicom bivšeg premijera u jesen 2008. koji je izjavio „Hrvatska je u banani“. Nekoliko tjedana nakon te izjave predložen proračun koji je bio rastrošniji nego tekući proračun i tada je započela eksplozija duga koji je rastao po deset puta većim godišnjim iznosima u odnosu na godine do 2008. Posljedica je to bila pada prihoda i nečinjenja reformi na strani rashoda što je proračun nadoknađivao nezaustavljivim zaduživanjem na međunarodnom i domaćem tržištu kapitala.

Na međunarodnom tržištu Hrvatska je u godinama nestašice novca pronalazila novac na američkom tržištu gdje je Fed upumpavao novac svojim mjerama kvantitativnog popuštanja (engl. Quantitative Easing), dok su na domaćem tržištu uvijek za obveznice bili zainteresirani mirovinski fondovi i korporativni investitor. Posljednjih godina relaksirane mjere monetarne politike u Eurozoni su ponovno otvorile europsko tržište za hrvatske državne obveznice, pa je zadnje europsko izdanje obveznice na 8 godina provedeno po povijesno najnižim prinosom od malo više od 4 posto.

Reakcija na mjere ECB, a ne na jačanje ekonomije

Posljedica je to pada spredaova na hrvatske obveznice koje su dosegle najnižu razinu u odnosu na njemačku obveznicu od samo 72 bazna boda sredinom rujna 2014. Nažalost to nije posljedica jačanja ekonomskih fundamenata Hrvatske, već mjera Europske centralne banke (ECB) usmjerene na poticanje agregatne potražnje. S tim potezom spredaovi više ne pokazuju što investitori misle nego spreadovi postaju refleksija reakcija na mjere monetarne politike Europske centralne banke.

Dok je javni dug eksplozivno rastao svake godine od 2008. do 2014., bruto domaći proizvod je u tih šest godina smanjen kumulativno za 17,5 milijardi kuna. Hrvatska je tako iz grupe zemalja koje su imale javni dug manji od 60 posto BDP-a i proračunski deficit manji od 3 posto BDP-a ušla u krug zemalja koje imaju javni dug veći od 60 posto BDP-a i proračunski deficit veći od 3 posto BDP-a (Slika 1).

Trend rasta duga je takav da će zbog statističkog obuhvata države po novoj ESA 2010 metodologiji Europske unije, javni dug doseći razine koje će Hrvatsku sve dalje odmicati od na slici okomite granice od 60 posto udjela javnog duga u BDP-u.

Situacija u javnim financija u svijetu je takva da nema niti jedne zemlje koja ima dug manji od 60 posto udjela u BDP-u i deficit veći od 3 posto BDP-a (kvadrant lijevo gore). Upravo je to razlog zašto se o javnom dugu mora puno pisati i upozoravati jer zemlje koje su jednom prešle prag javnog duga od 60 posto vrlo teško se vraćaju ispod tog praga. Hrvatska je 2013. zakoračila preko mitskog praga javnog duga od 60 posto BDP-a koji je postavljen u Maastrichtu 1992. godine, a koji je izvorno potpisalo 12 zemalja članica EU, odnosno zemlje utemeljiteljice Europske unije.

Javni dug neće nestati sam od sebe i to je tema koja se ne može zaobići. Kada dug postane neodrživ, više ga ništa ne može učiniti održivim. Jedino je pitanje kada i u kojoj mjeri će doći kriza koja će ga učiniti neodrživim. Koje su opcije za rješavanje problema javnog duga? U akademskim krugovima u Europi obično se spominje pet opcija za izlaz iz dužničkog gliba.

Od pet opcija, dvije izgledne

Prva opcija je dugoročno smanjenje duga kroz proračunske suficite. Veliki pritisak Trojke (Europska komisija, ECB i Međunarodni monetarni fond) da se brzo provede fiskalna štednja bila je prvenstveno usmjerena na smanjenje javnog duga, odnosno stvaranje okruženja za održivost javnog duga.

Sasvim je jasno da će smanjenje javnog duga kroz suficite u proračunima trajati desetljećima, dovoljno je pogledati Grčku i Italiju na slici. Stoga je jedna od mjera u proceduri prekomjernog deficita Europske komisije smanjenje duga za 1/20 razlike između trenutne razine duga i granice od 60 posto. To bi konkretno za Hrvatsku značilo da se ove godine započelo sa ovom opcijom tada bit svake godine trebalo smanjivati javni dug za 0,34 posto udjela u BDP-u (66,7%-60%=6,7%; 6,7%/20»0,34%).

U kontekstu rastućeg duga u Hrvatskoj potreba za prilagodbom će biti sve veća. Treba napomenuti da se prilagodba može provesti i kroz povećanje bruto domaćeg proizvoda, no to je puno teža opcija, obično je najbolja kombinacija suficita i rasta BDP-a. Ulazak u proračunski suficit je danas za Hrvatsku gotovo nevjerojatna akcija kada deficit prelazi 15 milijardi kuna, to bi značilo oštro zarezivanje u razna prava ili povećanje poreza što u izbornoj godini nije opcija, pa će te akcije sačekati 2016.

Druga opcija se odnosi na prodaju državne imovine što je sasvim logičan pristup za zemlje koje imaju velik dug da prodaju imovinu kako bi se kupile vlastite obveznice i pospremile ih u riznicu.  Hrvatska u ovom slučaju ima sve manje imovine za prodaju, ali i pitanje je procjene vrijednosti imovine što je pokazao posljednji pokušaj prodaje Hrvatske poštanske banke.

Monetizacija autocesta je vjerojatno jedan logičan potez, ali samo uz uvjet da monetizacija bude bezuvjetna, a to znači da država novac dobije odjednom (ne u ratama), te da onaj koji preuzima autoceste ne može zbog nekih nepredviđenih situacija, kao što je pad prometa po autocesti, tražiti kompenzaciju od države.

Treća opcija, o kojoj se sve više govori, je restrukturiranje duga. Problem restrukturiranja duga  je taj što se javni dug nalazi u poslovnim knjigama banaka, mirovinskih fondova i korporacija, pa bi smanjenje vrijednosti u poslovnim knjigama bio okidač za bankarsku i financijsku krizu.

Zemlje eurozone imaju mogućnost restrukturiranja duga kroz ESM (European Stability Mechanism), ali količina sredstava u fondu nije izbliza dovoljna za ozbiljna restrukturiranja duga na nivou cijele EMU. Hrvatska je nažalost povećanjem duga preko praga od 60 posto na jedno vrijeme odgodila ulazak Hrvatske u eurozonu o kojoj mnogi hrvatski građani sanjaju što su pokazali svojim opredjeljenjem da je preko 80 posto štednje u eurima.

Četvrta opcija se odnosi na oprost duga koja se može promijeniti samo u iznimnim situacijama. Poznata je procedura oprosta duga kroz Pariški klub koju je Hrvatska već jednom prošla kada se razilazila od bivše države. Danas bi bilo kakav zahtjev da se traži oprost dugova značio da zemlja nije sposobna izvršavati svoje obveze što je miče iz svih portfelja banaka i investicijskih fondova u svijetu i Hrvatskoj. Ovakav scenarij je praktički neprihvatljiv i nepoželjan.

Peta opcija koja je na stolu je monetizacija duga ili jednostavnije rečeno izravna kupovina državnog duga od strane centralne banke. Takva opcija je u Hrvatskoj, a i u EU, zakonom zabranjena i dio je pravne stečevine ulaska Hrvatske u EU. Kupovina državnih obveznica na sekundarnom tržištu od banaka je moguća, ali nije potrebna jer banke u Hrvatskoj imaju više nego dovoljno likvidnosti da bi one uopće željele prodati obveznice koje ima nose vrlo pristojan prinos uz nizak rizik.

Na kraju svega preostaje zasukati rukave i provoditi opciju 1 i 2 jer su to u dvije klasične i čiste opcije koje se poduzimaju u funkcionalnim ekonomijama. Svaka druga navedena opcija se poduzima u bezizlaznim situacijama kada društvo i ekonomija nisu više funkcionalni. Nosioci ekonomske politike u Hrvatskoj moraju usvojiti čvrstu fiskalnu disciplinu i dosljedno je provoditi kako bi se stabilizirao i smanjio udio javnog duga u BDP-u, a svaki prihod od privatizacije je dobrodošao da se dug jednokratno smanji. (Banka.hr)