Kad neka masovna prehrambena potrepština na tržištu neke slobodne zemlje samo u nekoliko sedmica poskupi za 40-50 odsto, to upućuje na dva moguća zaključka – ili je raznovrsnim državnim ili monopolskim intervencijama izvitoperen tržišni mehanizam, ili je došlo do neke vanredne katastrofe.

Piše: Dimitrije Boarov, ekonomski analitičar iz Srbije, predavač na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu

Tako se i povodom poskupljenja svinjetine u Srbiji za tih 40-50 odsto postavlja pitanje da li je došlo do neke “zdravstvene katastrofe” u proizvodnji svinja ili se suočavamo s posledicama pogrešnih intervencija u tržišne tokove?

Pošto je “izvozna strana” naše proizvodnje svinjskog mesa već duže vreme blokirana činjenicom da Srbija i dalje mora da vakciniše svoje svinje protiv svinjske kuge, moglo bi se reći da već i ta okolnost navodi na pomisao da je normalni tržišni mehanizam u defektu, pa su tekuće oscilacije cena živih svinja (i sledstveno tome variranje cene mesa i prerađevina) “lečene” državnim merama – a, po pravilu, kad je na tržištu država glavni doktor za “neopravdani” pad ili skok cena neke robe, tu su senzacije svake vrste normalna prateća pojava.

Priča o naglom porastu cene živih svinja u Srbiji, sa oko 100 dinara (zimus) na oko 190 dinara žive vage (krajem jula), kažu naši zvaničnici i nadležni analitičari, povezana je sa mnogo faktora. Prvo je da je Vlada Srbije u vreme bedno niskih cena otkupa tovljenika smatrala da mora da pomogne domaćim proizvođačima zavođenjem prelevmana na uvoz svinja i svinjetine, iz kojih je finansirala nisku stimulaciju tovljačima, od 1.000 dinara po tovljeniku, i iz kojih je trebalo da finansira “kupovinu” oko 35.000 tovljenika za Robne rezerve.

To je dodatno obrazloženo propagandnom kampanjom u paradržavnim medijima, koja je trebalo da dokaže da se uvozi sumnjivo, loše, više puta zamrzavano meso, koje je uz sve to napumpavano vodom da bi bilo teže (a kad se ispeče, navodno, naglo splasne – za razliku od domaćeg mesa).

Drugo, ističe se da su poskočile i cene svinjetine u Evropskoj uniji zbog velikog izvoza u Kinu i druge azijske zemlje, što je puka poluistina. Treće, priznaje se da je poslednji ciklus tovljenja omanuo zbog prethodno predugo niskih otkupnih cena svinja, uz nedirnuto skupu stočnu hranu (“koncentrat”). Neki studiozniji posmatrači primetili su, pri tome, da Srbija stalno smanjuje fond svinja u tovu, pa je broj tovljenika sa oko 3.400.000 komada u 2012. godini, sigurno do danas opao i na manje od tri miliona komada. To je realna posledica uporne “antipaorske” agrarne politike poslednjih godina, pa je i tovljenje svinja postalo neisplativo.

Ovih dana čuju se i razumni glasovi da neke ozbiljnije stabilizacije cene svinja i mesa u Srbiji ne može biti dok se otkupne cene ne izbalansiraju sa evropskim otkupnim cenama (jer, zašto bismo imali “svetske cene” goriva ili lekova, a “domaće cene” svinjetine), što bi oko 350 srpskih klaničara (a to je samo po sebi katastrofalno za postojeći obim tova) pretežno okrenulo domaćim proizvođačima.

Celu ovu priču, dakako, treba posmatrati i u kontekstu siromaštva domaćih potrošača mesa, koji godišnje pojedu tri puta manje svinjskog mesa od prosečnog Evropljanina. Naravno da se taj problem ne može rešiti preko “suzbijanja” cena mesa državnom politikom nego samo podizanjem kupovne snage potrošača, ali kako to brzo postići, to je ono ključno pitanje na koje se ne može odgovoriti ni u najdužem ekspozeu.

Ipak, spomenuto siromaštvo potrošača u Srbiji ispada, zapravo, kao jedina brana velikim klaničarima u Srbiji (ta knjiga je spala na dva slova) da ne podignu cene mesa iznad cena mesa u državnom okruženju (pa da idemo u Bosnu da kupujemo “srpsko meso”).

Inače, državne rezerve i nadležni ministar Rasim Ljajić u stvari racionalno beže od učešća u tržišnom mehanizmu formiranja cena mesa, pošto gorespomenutih 35.000 tovljenika u Robnim rezervama u stvari imaju samo “na papiru” (toliko tovljenika je plaćeno), a da li su oni doista danas na raspolaganju državi – to je kod nas staro tugaljivo pitanje. Verovatno uopšte nisu na raspolaganju (kao što je pravo čudo kada neko od “podobnih” vrati robni kredit koji je uzet od Robnih rezervi).

Pored poskupljenja svinjetine, naše novine mnogo pišu i o porastu cena voća u odnosu na prošlu godinu. U stvari, kad poljoprivrednike pauperizuje agrarna politika, onda je poplava raznovrsnih pokušaja seljaka da nadomeste svoje troškove logična konsekvenca “ušteda” na državnom agrarnom budžetu. (Izvor: Novi magazin)