Najnoviji podaci o kretanju bankarskih kredita privatnom sektoru u Hrvatskoj u očitom su neskladu s podacima o oporavku gospodarstva. Treći ovogodišnji broj HUB pregleda pokazuje da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do ubrzanja rasta plasmana banaka državi. Međugodišnja stopa rasta u srpnju je iznosila 7%.

Piše: Velimir Šonje, hrvatski ekonomski analitičar, predavač na katedri za finansije Zagrebačke škole ekonomije i manadžmenta, te osnivač i direktor firme za poslovno savjetovanje "ArhivAnalitika"

Međutim, plasmani privatnom sektoru su usporeni. Stopa pada plasmana poduzećima na međugodišnjoj razini ponovo je veća od 3%, dok su plasmani stanovništvu u srpnju 2015. pali za 0,2%. To je prvi nominalni pad zabilježen od kraja 2014. (iako se realni pad dogodio ranije, što se vidi ako se kunski iznosi korigiraju za učinke promjene tečaja franka).

Tako je potvrđen početak oporavka bez kredita. Pojava je već viđena širom EU prethodnih godina. Kada se većina drugih zemalja članica počela oporavljati, ekonomski rast nije dosegnuo stope iz ranijih postrecesijskih epizoda, a oporavak kredita zaostajao je za oporavkom BDP-a.

Postavlja se pitanje o uzrocima rasta bez kredita. Otvara se i pitanje je li dugoročno moguć (dovoljno brz) ekonomski rast bez kredita?

Uobičajeno se nude tri objašnjenja ove pojave: (1) slaba potražnja za kreditima, (2) problemi banaka na strani ponude kredita, (3) istiskivanje (engl. crowding out – država „usisava“ plasmane, pa manje ostaje za poduzeća i građane).

Potražnja

Ne treba sumnjati u to da je potražnja za kreditima još uvijek slaba unatoč prvim znacima ekonomskog oporavka. Snažniji oporavak zahtijeva stabilnost, povjerenje i pouzdanje u dugoročne rezultate. Međutim, veće sklonosti riziku za sada nema – ni među građanima, ni među poduzećima.

Mogući prigovor glasi da potražnje nema zbog (previsoke) razine kamatnih stopa. Razumno je pretpostaviti da bi se potražnja mogla probuditi da su kamatne stope niže.

Uistinu, kamatne stope na stambene kredite u Hrvatskoj sada su više nego u zemljama članicama eurozone (jer su rizici ovdje znatno veći). Međutim, HUB Pregled pokazuje da su prosječne kamatne stope na potrošačke kredite u Hrvatskoj niže nego u dijelu zemalja koje imaju euro. O zemljama članicama izvan eurozone da i ne govorimo (što uključuje čak i Veliku Britaniju i Dansku koje bilježe veće kamatne stope na potrošačke kredite od Hrvatske).

Unatoč tome, nema oporavka potrošačkih kredita na domaćem tržištu. Stoga odgovor vjerojatno ipak leži u obeshrabrenoj i vrlo opreznoj potražnji. To je zaključak koji replicira stavove bankara iz rasprave koja je prošle godine vođena na razini EU. No, to je tek dio odgovora.

Ponuda

Banke najbolje štite novac štediša, vlasnika i drugih vjerovnika tako što  konzervativno procjenjuju rizike plasmana. Pri tome moraju nešto i zaraditi. Riječ je o poslu kod kojeg je veza između zarade i rizika tako uska, da drugi faktor dominira. Stoga za kreditore vrijedi isto što i za tražitelje kredita: ozbiljniji rast aktivnosti dogodit će se tek kada ukupni ekonomski i politički ambijent počne odisati stabilnošću, povjerenjem i pouzdanjem u dugoročne rezultate; kada se probudi apetit za rizikom. U izostanku takvih uvjeta, stopa rasta BDP-a od 1,2% nije dovoljna za buđenje dugoročnog pouzdanja.

Za to nije dovoljna ni monetarna ekspanzija. Naime, kada (primarnog) novca ima u izobilju, kao što je trenutno slučaj, krediti ne moraju poteći. Ta je činjenica guvernera svojedobno navela na poznatu izjavu doveo sam konja do vode, ali ga ne mogu natjerati da pije. Međutim, ostao je dužan odgovoriti na pitanje zašto konj neće piti ako vode ima u izobilju.

Konj pije kad je žedan. Tako i banke kreditiraju kad su žedne rizika. A žedne su rizika kada im se budućnost čini dobrom i kada očekuju solidnu dobit po jedinici novopreuzetog rizika (i angažiranog kapitala). Vjerujem da neću otkriti toplu vodu ako napišem da je očekivana dobit uz prihvatljiv rizik osnovni preduvjet nastavka svakog poslovanja.

Stoga se ne treba čuditi donjoj slici koja pokazuje pozitivnu vezu između povrata na kapital banaka i gospodarskog rasta za 43 razvijene zemlje i zemlje nove Europe među kojima je i Hrvatska. Veza je srednje jaka, iako su na slici nacrtane i zemlje čije su banke bilježile enormne kratkoročne gubitke zbog rješavanja problema i/ili ekstremnih intervencija (Portugal, Mađarska – dvije najlijevije točke koje slabe ukupnu vezu).

Na temelju prikaza  ne može se ustanoviti uzrokuje li ekonomski rast povećanu dobit ili obratno. No, jedno je sigurno: kreditna se aktivnost budi tek u kolopletu bržeg rasta i veće bankovne profitabilnosti.

Povrat na kapital hrvatskih banaka za sada se održava približno oko 4%. Iako povrat u Hrvatskoj ima blagu tendenciju rasta, i dalje je niži od prinosa na dugoročne kunske državne obveznice i logično je povezan s vrlo skromnim ekonomskim rastom.

Međunarodna usporedba u HUB Pregledu pokazuje da se hrvatsko bankarstvo prema ovom kriteriju smješta u desnom dijelu slike na kojoj su bankovni sustavi poredani od onih s najvećom profitabilnošću (lijevo) do onih s najmanjom (desno). Prema tome, očekivana dobit banaka po jedinici preuzetog rizika i angažiranog kapitala predstavlja ograničenje na strani ponude kredita i objašnjava zašto gospodarski oporavak počinje bez kredita.

Istiskivanje i konkurencija

Proizlazi da profitabilnost banaka nije loša stvar (iako se ona u Hrvatskoj razumije kao psovka ili zločin prema društvu, no to je tema za drugi tekst). Veza između povrata na kapital i poželjnih društvenih ishoda ostvaruje se kroz temeljni ekonomski mehanizam – konkurenciju. Konkurencija, u sprezi s dobiti koja ju budi, dovodi do toga da poboljšano očekivanje dobiti po jedinici preuzetog rizika i angažiranog kapitala potiče kreditore na cjenovnu konkurenciju (spuštanje kamatnih stopa), inovacije i ulaganja u širenje posla.

Dakle, ponuda kredita nije tek puki odgovor na probuđenu potražnju. Ona sama (autonomno) djeluje kao pobuđivač gospodarske aktivnosti i potražnje. No, da bi ponuda odigrala tu pozitivnu društvenu ulogu, banke moraju biti potaknute na zaoštreno tržišno natjecanje u uvjetima koji pogoduju optimističnom očekivanju dobiti. Taj je poticaj važan, jer rijetki uživaju u natjecanju ili ga vide kao neupitnu moralnu vrijednost; većina voli zaklon (monopola, renti ili privilegija). Ako takvo utočište postoji, većina će se nastojati u njega uvući i priča o konkurenciji se neće ostvariti.

Kreditiranje države (koje, podsjetimo, raste po stopi od 7% godišnje dok se kreditiranje privatnog sektora smanjuje) predstavlja takav zaklon.  

Država otvara vrata utočišta i slabi tržišne instinkte tako što regulacijom stvara privid niske rizičnosti plasmana samoj sebi u usporedbi s rizičnošću plasmana privatnom sektoru. U isto vrijeme, lošim politikama i slabim institucijama pojačava rizike i neizvjesnost poslovanja, čime odnos očekivane dobiti i rizika u privatnim poslovima čini znatno lošijim u usporedbi s takvim odnosom u poslovima s državom. Cilj je preusmjeriti poslove, financijske tokove i kapital, iz privatnog u javni sektor.

Pojednostavimo: zamislite da na plasmanu od 100 novčanih jedinica zarađujete neto 1% bez obzira kome plasirate novac. Ako 100 jedinica plasirate privatnom klijentu, na to morate izdvojiti 15 jedinica kapitala, pa je vaš povrat na kapital 1/15 ili oko 6,7%. Ako 100 jedinica plasirate državi, na to morate izdvojiti 2 jedinice kapitala (jer je plasman po definiciji manje rizičan), pa je vaš povrat na kapital ½ ili 50%. Kamo biste u ovom primjeru usmjerili svoj novac? (Stvarna kalkulacija je drukčija: banke za sada uopće ne izdvajaju kapital za plasmane državi, no sukus regulacije kapitala isti je kao u ovom primjeru.)

Ekonomisti često (pogrešno) pretpostavljaju da država ne može istiskivati privatni sektor iz portfelja bankarskih kredita ako nema pune zaposlenosti i ako banke raspolažu dovoljnim viškovima likvidnosti i kapitala (kao u Hrvatskoj). Standardni makroekonomski modeli tako naglašavaju likvidnost (monetarnu ekspanziju) i fiskalne poticaje kao odgovore na krizu, ali zanemaruju rizike i regulatorne poticaje koji usmjeravaju ekonomske aktivnosti, kao i aktivnosti samih banaka. Zbog toga se mnogi nađu u čudu kada  monetarnu politiku i fiskus podese ekspanzivno, a rezultat izostane. Da su uzeli u obzir povrate na kapital na segmentiranom financijskom tržištu, rizike, alokaciju kapitala te kvalitetu politika i institucija, možda bi vidjeli kako se događa istiskivanje privatnog sektora u korist države.

Dugi rok ne traje vječno

Dakle, ako povrati na kapital padnu, rizici se povećaju, percepcija preraste u oklijevanje ili strah, a kvaliteta politika i institucija stagnira ili se smanjuje, pa se zbog toga pokidaju ključne veze između profitabilnosti banaka, konkurencije, financija i ekonomskog rasta, onda je moguće zamisliti dugo razdoblje (sporog) ekonomskog rasta bez rasta kreditiranja.

Teza o tome da kreditiranje ne nailazi na ograničenja jer banke imaju višak likvidnosti i kapitala pada u vodu, jer nitko ne može biti siguran koliko kapitala zapravo ima. Država ga može (nepredvidivom) regulacijom mijenjati ili eksproprirati (slučaj švicarac), a vlasnici ga – nezadovoljni odnosom očekivane dobiti i rizika u usporedbi s privatnim plasmanima na drugim tržištima na kojima posluju – u svakom trenutku mogu povlačiti. U takvim je uvjetima u dugom roku moguće imati stagnaciju ili slab ekonomski rast bez rasta kredita privatnom sektoru. 

No, i taj dugi rok ne može trajati vječno. Kraj je u epizodi koja se zove fiskalna nesolventnost. Naime, država može pružati utočište za plasmane samo dok njen rizik ne eskalira. Kada se stvarno uruši fiskalna solventnost (npr. Grčka), pokaže se da je u pozadini ekonomski nelogične konstelacije ležala financijska piramida u koju su se sklonile (dale navući) i banke. Takve su financijske piramide (pre)dugo prihvatljive čak i onima koji razumiju njihovo funkcioniranje, jer je njen pokretač onaj koji kreira zakone – sama država. (Izvor: Banka.hr)