Premda nije izgledno da će se u bliskoj budućnosti ostvariti značajan napredak u pogledu strukturnih reformi i preustroja, europski čelnici trebali bi neprestano ispitivati što ima smisla, a što bi trebalo reformirati.

Piše: Majkl Džej Boskin, profesor ekonomije i viši saradnik na Huverovom institutu Univerziteta Stenford, te izvršni direktor i predsjednik kompanije za ekonomska savjetovanja "Boskin & Co."

Mnogi su Europljani uvjereni da su prebrodili gospodarsku i financijsku oluju. U posljednje dvije godine, naime, deficit i dug su se stabilizirali. Prinosi na državni dug slabijih gospodarstava s periferije eurozone znatno su se smanjili.

Portugal i Irska izašli su iz programa spašavanja, stišala su se govorkanja o grčkom odbacivanju eura.Sve je to točno, ali postoji jedna velika kvaka: gospodarski rast u Europskoj uniji i dalje je anemičan. U prošlom je tromjesečju BDP Nizozemske i Italije pao, dok se francuski jedva pomaknuo s mjesta. Prognostičari su revidirali procjenu za rast eurozone u 2014. te on sada iznosi samo jedan posto godišnje. Nezaposlenost ustraje na zapanjujućih 11,6 posto u eurozoni kao cjelini, dok je u najgorem razdoblju Velike recesije ona u Sjedinjenim Američkim Državama iznosila deset posto. U Grčkoj i Španjolskoj stopa nezaposlenosti veća je od 25 posto, a među mladima je još viša.

Tri problema

Europsku privredu muče tri problema: državni dug, euro i nestabilne banke, i to unatoč nekolicini novih gospodarsko-političkih potpornih stupova, a to su: Europski mehanizam za stabilnost (ESM), mjere lako dostupnog novca i djelomično preuzimanje državnih dugova od strane Europske središnje banke te njezino preuzimanje nadzora nad otprilike 130 banaka koje posluju diljem eurozone, do kojega je došlo u studenome prošle godine. Niti jedna od tih reformi nije bila dovoljno snažna da vrati jači rast koji je Europi očajnički potreban.Općerašireno nezadovoljstvo gospodarskom situacijom ogleda se i u najnovijim iskazima političke nestabilnosti.

Svibanjski izbori za Europski parlament šokirali su europske elite jer su stranke krajnje desnice, raznorazni euroskeptici, pa čak i ljevičari, ostvarili značajne rezultate u brojnim zemljama, djelomice zahvaljujući frustraciji javnosti prema koncentraciji moći unutar Europske komisije. Velika Britanija na izvjesnu je putu prema referendumu o članstvu u EU 2017. ne revidiraju li se određeni uvjeti njezina članstva.Usto, pred izabranim čelnicima nezahvalna je zadaća: provedba bolnih strukturnih reformi tržišta rada te mirovinskog i poreznog sustava. Sve te reforme trebale su se provesti još puno prije izbijanja krize te su u većini zemalja u ponajboljem slučaju tek u početnim stadijima, dok se fiskalna situacija u najzaduženijim članicama tek skromno popravila.

Nadalje, Italija i Francuska traže izuzeće iz regulative eurozone o proračunskom deficitu i dugu.Ekonomisti se ne slažu oko toga dobivamo li od ubrzane fiskalne konsolidacije kratkoročnu korist ili snosimo troškove. Smatram da to ovisi o nizu činjenica i okolnostima poput veličine gospodarstva, njegove vjerodostojnosti te odabira trenutka za provedbu konsolidacije; mješavini potrošnje i poreznih rezova; je li konsolidacija uglavnom trajna ili strukturna (primjerice, izmjena u izračunu mirovina) te, naravno, o stavu o monetarnoj politici.S obzirom na sve nepovoljnije demografske izglede u većini europskih zemalja, sadašnji je tempo strukturnih reformi, na žalost, prespor.

Italija i Njemačka kreću se prema omjeru jednog umirovljenika na jednog radnika te će bez ubrzana rasta BDP-a, nove imigracijske politike, produljenja dobi umirovljenja te nastojanja da se zaustavi pojačana potrošnja na socijalnu državu porezi neizostavno rasti, a ionako su na iznimno visokoj razini koja je štetna za cijelu privredu.

Pred Europom su tri mogućnosti. Prvi je održavanje statusa quo, što podrazumijeva brzinsko iznalaženje rješenja za buduće minikrize kako se one budu pojavljivale slijedeći obrasce iz prethodnih nekoliko godina. Imajući u vidu različitosti u interesima i problemima pojedinih država unutar eurozone i EU, zajedno s tromim upravljačkim strukturama i teškoćama vezanima uz izmjene i dopune temeljnih ugovora o funkcioniranju, to je za izabrane zastupnike i čelnike put najmanjeg otpora te stoga i onaj kojim će najizglednije krenuti.

Euro u dvije brzine

Druga je mogućnost ozbiljna zajednička strukturna reforma. To bi uključivalo, kao minimum, reformu regulative vezane uz tržište rada, mirovinskog sustava te odredbi poreznog zakona koje otežavaju rast. Došlo bi i do agresivna pokušaja smanjenja dužničkog opterećenja na državnoj razini, koji je i dalje glavna zapreka rastu te ugrožava određene europske banke.Postojeći dužnički sporazumi neće biti dostatni ne zabilježimo li desetljeće snažnog rasta, što se u najmanju ruku doima ne baš vrlo izglednim. Europske vlade i banke u konačnici će trebati rješenje nalik Brady obveznicama, koje su se pokazale prilično uspješnima u rješavanju latinsko-američke dužničke krize 90-ih te prijetnje koju je ona predstavljala vrlo izloženim američkim bankama usmjerenima na novčano poslovanje. Kako se pokazalo točnim i tada, morat će se postići dogovor o nizu izlaznih mogućnosti i kreditnih ekstenzija.

Politika toga pristupa bit će teška, osobito u bogatim zemljama. No, strukturira li se pravilno, zajednička strukturna reforma mogla bi pomoći u obnovi rasta, što bi utjecalo na cjelokupni sustav u obliku zdravijih proračuna, novih radnih mjesta, boljih bilanci i smanjena financijskog rizika.Treća mogućnost je promišljanje i preustroj same EU, od eura do njezinih temeljnih institucija. U pogledu sporazuma o slobodnoj trgovini, EU se pokazala iznimno uspješnom.

No, euro ima gospodarskog smisla tek za šačicu njezinih sadašnjih članica, a ne za države poput Grčke u situaciji u kakvoj se trenutno nalazi. Neki ekonomisti predlažu euro u "dvije brzine", prema kojemu bi problematične zemlje koristile "euro-B" koji stoji usporedno s "eurom-A" sve dok ne ispune gospodarske i financijske zahtjeve te na taj način ponovno zarade pravo na punopravno članstvo.

Zapeli u birokraciji

Još jedna od velikih koristi koju je donijela Europska unija jest pojačana mobilnost radne snage. No, neumoljivi birokratski propisi Europske komisije otišli su korak predaleko u smislu određenih zakonsko-pravnih odredaba te bi nastojanja da se zemlje niže prihodovne razine prisili na "harmonizaciju" stopa imala razoran učinak, kako za građane, tako i za poslovne subjekte.

Premda nije izgledno da će se u bliskoj budućnosti ostvariti značajan napredak u pogledu iznesene druge ili treće mogućnosti, europski izabrani čelnici trebali bi neprestano ispitivati što ima smisla, a što bi trebalo reformirati. Nedavno održani izbori bili su im poziv na buđenje. Dakle, europski čelnici morali bi konačno otvoriti oči. (Poslovni dnevnik)