Super bogataši misle da više ne pripadaju svekolikom društvu te da nemaju potrebe za vladom, ali ne zato što to uvjerenje odgovara objektivnom stanju stvari. Francis Scott Fitzgerald slavan je, između ostalog i po izjavi da su najbogatiji "drugačiji od tebe i mene".

Piše: Dani Rodrik, turski ekonomista jevrejskog porijekla, profesor društvenih nauka Instituta za napredne studije u Prinstonu u SAD i autor knjige "Globalizacijski paradoks: Demokratija i budućnost svjetske ekonomije"

Zbog bogatstva su "cinični onda kada smo mi puni povjerenja" te smatraju "da su bolji od nas". Ukoliko vam ove riječi i danas zvuče točno, možda je to zato što je u doba kada su napisane, 1926. godine, nejednakost u SAD-u dosegla vrtoglave visine usporedive s današnjima. U međurazdoblju, između kraja Drugog svjetskog rata i 1980-ih nejednakost je u naprednim zemljama bila umjerena.

Jaz između najbogatijih i ostatka društva doimao se ne toliko nepremostivim, i to ne samo u pogledu dohotka i bogatstva, već i kada je riječ o poznanstvima i društvenoj svrsi. Bogati su, naravno, i tada imali više novca, no nekako se činilo da su dijelom istog društva kao i siromašni, da zbog geografske lokacije i nacionalne pripadnosti dijele istu sudbinu.

Drukčija elita

Kako je u svojoj najnovijoj knjizi objasnio Mark Mizruchi sa Sveučilišta u Michiganu, američka poslovna elita u poslijeratnom razdoblju pridržavala se "etike građanske odgovornosti i prosvjetiteljskih samointeresa". Naime, surađivala je sa sindikatima te podržavala jaku ulogu vlade u regulaciji i stabilizaciji tržišta. Razumjela je potrebu za porezima koji doprinose financiranju javnih dobara kao što su međudržavne autoceste te sigurnosne mreže za siromašne i starije.

Poslovna elita tada nije bila ništa manje moćna u političkom smislu. No svoj je utjecaj upotrebljavala da progura ciljeve od svekolikog nacionalnog interesa. Za razliku od tadašnje situacije, današnji super bogataši su "mrgudni moguli", da iskoristimo zvučan termin Jamesa Surowieckija. Prvi njegov dokaz toga jest Stephen Schwarzman, predsjednik i izvršni direktor privatne financijske tvrtke pod nazivom Blackstone Group, čije bogatstvo u ovom trenutku premašuje deset milijardi dolara.

Schwarzman se ponaša kao da "su mu put prepriječile vlada koja voli poreze i gura nos gdje mu nije mjesto te zavidno stanovništvo koje se neprestano žali". Dao je do znanja da bi bilo dobro "povisiti porez na prihod siromašnima kako bi i oni na vlastitoj koži iskusili kako je to, te da su prijedlozi o otklanjanju rupe u zakonu o kamatama, od kojih on osobno i te kako ima koristi, nalik njemačkoj invaziji na Poljsku".

Surowiecki smatra da je ovaj svjetonazorski obrat posljedica globalizacije. Naime, velike američke korporacije i banke sada slobodno tumaraju svijetom i više nisu toliko ovisne o američkim potrošačima. Ovih dana ih zdravlje američkog srednjeg sloja ni najmanje ne zanima. No, ukoliko moguli poslovnog svijeta smatraju da im više ne treba ni vlada, grdno se varaju. Stabilnost i otvorenost tržišta na kojima zasnivaju svoje bogatstvo nikada nisu više ovisili o vladinim potezima.

U razdobljima razmjernog mira, uloga vlade u uspostavi i provedbi pravila po kojima tržišta funkcioniraju katkad postane nejasna. Možda se čini kao da su tržišta na autopilotu, a da su vlade smetnja koju je najbolje izbjegavati. Međutim, kada se na obzoru nakupe gospodarski oblaci, svi traže sklonište pod okriljem vlade. U tom se trenutku do kraja otkrivaju poveznice koje vežu velike korporacije za rodnu grudu. Kako je to lijepo sročio bivši guverner Bank of England Mervyn King, "globalne banke su globalne tijekom života, ali nacionalne u trenutku smrti".

Istraživanja i poticaji

Sjetimo se kako je američka vlada uskočila i osigurala financijsku i gospodarsku stabilnost tijekom globalne financijske krize 2008. i 2009. godine. Da nije izbavila velike banke, osiguravajućeg giganta AIF i automobilsku industriju te da Banka savezni rezervi nije poplavila privredu likvidnošću, bogatstvo super bogataša primilo bi ozbiljan udarac.

Mnogi su još i tada tvrdili da se vlada trebala usredotočiti na spas kućevlasnika, no umjesto toga ona je odabrala podržati banke, što je potez od kojega je najviše koristi imala financijska elita. Čak i u normalnim vremenima najbogatiji su ovisni o državnoj potpori i potezima vlade. Upravo je vlada većim dijelom financirala temeljna istraživanja koja su dovela do informatičke revolucije te tvrtki poput Applea i Microsofta koje je ta revolucija iznjedrila.

Upravo je vlada ta koja donosi i provodi zakone o autorskim pravima, patentima i robnim žigovima kojima se štiti pravo na intelektualno vlasništvo, što uspješnim inovatorima služi kao jamstvo neprekinutog priljeva monopolističkog profita. Upravo je vlada ta koja daje poticaje institucijama visokog školstva u kojima kvalificirana radna snaga razvija vještine. Upravo je vlada ta koja pregovara o trgovinskim sporazumima s drugim zemljama kako bi domaćim tvrtkama osigurala pristup stranim tržištima.

Super bogataši misle da više ne pripadaju svekolikom društvu te da nemaju potrebe za vladom, ali ne zato što to uvjerenje odgovara objektivnom stanju stvari. To misle zato što su u prevladavajućem tumačenju našeg vremena tržišta prikazana kao samodostatne jedinke koje pogoni neko posebno gorivo. A to tumačenje nanosi štetu svim segmentima društva, kako bogatima, tako i srednjem sloju. (Poslovni dnevnik)