Teško je zamisliti kako će europske zemlje zauvijek izbjeći pribjegavanje krajnjem zaduživanju, osobito žele li popraviti stanje na periferiji eurozone. Čelnici eurozone i dalje raspravljaju o najboljem načinu kako oživjeti gospodarski rast, a francuski i talijanski predstavnici sada tvrde kako bi trebalo ublažiti odredbe neumoljivog "fiskalnog sporazuma" koji vrijedi za eurozonu. Istodobno čelnici sjevernih članica eurozone nastavljaju zagovarati još ozbiljniju provedbu strukturalnih reformi.
Piše: Kenet Rogof, bivši glavni ekonomista MMF-a, a danas profesor ekonomije i politologije na Univerzitetu Harvard
U idealnom slučaju želje obaju strana bile bi zadovoljene, no teško je zamisliti ishod koji ne uključuje opsežno restrukturiranje dugovanja ili promjene u rasporedu vezanom uz otplatu dugova. Usto, zbog nesposobnosti europskih političara da uopće razmotre ovakav scenarij, to golemo breme prebacuje se na leđa Europske središnje banke. Premda postoji niz objašnjenja usporenog oporavka eurozone, jasno je da je među najvažnijima teret kako privatnog, tako i javnog duga. Naime, bruto zaduženost kućanstava i financijskih institucija danas je viša kao udio nacionalnog dohotka negoli prije izbijanja financijske krize. Zaduženost nefinancijskog dijela poslovnog sektora tek se neznatno smanjila.
A i državni dug se naravno naglo povećao zbog spašavanja banaka i oštrog pada poreznih prihoda do kojega je došlo uslijed krize. Nadalje, Europa se bori s problemom starenja stanovništva. Južne zemlje eurozone poput Italije i Španjolske usto su izvukle deblji kraj zbog pojačane konkurencije iz Kine na području tekstilne i lake industrije. No baš kao što je pretkrizni kreditni procvat prikrio temeljne strukturalne probleme, tako i poslijekrizna kreditna ograničenja doprinose silaznoj putanji.
Nisu svi dugovi jednaki
Istina je da Njemačka svoj rast može zahvaliti činjenici da je još prije desetak godina iskazala spremnost za provedbu bolnih privrednih reformi, prvenstveno na području regulative tržišta rada. Danas Njemačka bilježi punu zaposlenost i iznadprosječni rast. Vodeći ljudi Njemačke donekle opravdano smatraju da bi u slučaju da Francuska i Italija usvoje i provedu slične reforme te promjene postigle čuda po pitanju dugoročnog rasta tih zemalja.No što je s Portugalom, Irskom i naročito Španjolskom?
Naime, sve su te države od trenutka izbijanja krize poduzele značajne korake u smjeru reforme, ali sve i dalje bilježe dvoznamenkastu stopu nezaposlenosti, gotovo nepostojeći gospodarski rast, a prema najnovijem Fiskalnom monitoru Međunarodnog monetarnog fonda, i dalje ih muče vrlo ozbiljni dužnički problemi. Dužničko opterećenje zatvara zemlje u začarani krug. Naime, iznimno visok javni i privatni dug sputava mogućnosti koje se državama otvaraju i neupitno je povezan sa sporijim rastom, zbog čega postaje sve teže izbjeći dužničku zamku. Na proljeće je došlo do svojevrsnog medijskog progona svakoga tko se uopće usudio izraziti zabrinutost zbog dugoročnih posljedica visoke zaduženosti, no tijekom te kampanje zanemarena je opsežna akademska literatura na tu temu, baš kao što u nedavnom nevjerojatno sličnom propitivanju istraživanja Thomasa Pickettyja na temu neravnopravnosti nije uzeta u obzir golema baza dokaza. Istina je da nisu svi dugovi jednaki, a postoje i snaži argumenti u prilog dodatnom zaduživanju ukoliko je svrha tog novca financirati iznimno produktivna ulaganja u infrastrukturu.
No Europa uvelike zaostaje za mnogim azijskim zemljama kada je riječ o nastojanjima da poveća doseg širokopojasne mreže. Izvan područja nordijskih zemalja, elektroenergetske mreže krajnje su rascjepkane pa njihova integracija zahtijeva iznimne napore.Dodatno zaduživanje ima smisla i ako mu je namjena značajno povećanje ili osiguravanje dugoročnog rasta, osobito u uvjetima niskih realnih kamatnih stopa. Sličan argument može se iznijeti i u prilog potrošnji ciljanoj ka unaprjeđenju obrazovnog sustava, primjerice kako bi se poboljšalo funkcioniranje europskih sveučilišta koja nisu dostatno financirana. Međutim, izvan područja investicija koje doprinose rastu, kod argumenata za pojačanim poticajima nailazimo na puno više nijansi. Brad Delong i Larry Summers tvrde da u uvjetima gospodarske represije kratkoročni porast zaduživanja sam sebe otplaćuje, čak i ako potrošnja ne doprinosi izravno povećanju dugoročnih potencijala. No Alberto Alesina i Silivia Ardagna tvrde da u gospodarstvu kojega mori prevelika i neučinkovita javna uprava mjere za stabilizaciju dugovanja usmjerene ka smanjenju veličine iste zapravo mogu postati ekspanzionističke.
Priznajem da nisam upućen u pojedinosti ove rasprave. Međutim, mišljenja sam da su oba gore predstavljena stajališta ekstremna. Ni čista štednja, a ni kruti keynezijanski poticaji neće pomoći državama da izbjegnu zamku previsokog duga. Povijest nam je dokaz da su druge mjere, uključujući promjenu rasporeda otplate, inflaciju i raznorazne oblike oporezivanja bogatstva (poput financijske represije) u tome odigrale puno važniju ulogu. Teško je zamisliti kako će europske zemlje zauvijek izbjeći pribjegavanje krajnjem zaduživanju, osobito žele li popraviti stanje u krhkim privredama na periferiji eurozone. Ekspanzivno jamstvo Europske središnje banke utjelovljeno u riječima "sve što bude potrebno" možda će doista biti dovoljno za financiranje opsežnijeg kratkoročnog poticaja nego što je trenutno moguće. No to jamstvo neće riješiti problem dugoročne održivosti.
Procjena rizika
Naime, Europska središnja banka uskoro će se morati suočiti s činjenicom da strukturalne reforme i fiskalna štednja ni izbliza nisu rješenje europskih dužničkih problema. U listopadu i studenom ta će banka obznaniti rezultate takozvanih stres-testova banaka. S obzirom da banke posjeduju velik dio javnog duga eurozone, rezultati tih ispitivanja uvelike će ovisiti o tome kako će Europska središnja banka procijeniti rizičnost pojedinih država. Ukoliko znatno umanji procjenu rizika, ugrozit će vlastitu vjerodostojnost kao regulatora. No bude li iskrenija u pogledu rizičnosti, postoji mogućnost da će time nekim perifernim državama znatno otežati financijsku propusnost te će se iste za pomoć obratiti Sjeveru. Možemo se samo nadati da će Europska središnja banka ipak biti iskrena. Krajnje je vrijeme za razgovor o dužničkoj pomoći za cijelu periferiju eurozone. (Poslovni.hr)
