Mikis Teodorakis, poznati grčki kompozitor i veliki protivnik vojne hunte, kao da je, u muzičkom, a i u političkom smislu, nagovijestio “zlatne godine” grčkog prosperiteta u Evropi. Od 1964. godine, kada je stvorio sirtaki, njegov ritam postaje za strance simbol grčkog plesa, ali i moderne, proevropske, demokratske Grčke, utemeljene na vedrom južnjačkom temperamentu.

Autor: Rajko Tomaš

Tokom "zlatnih godina" grčkog prosperiteta u EU (orijentaciono, od 1990. do 2007. godine), mnogima koji su posjetili Grčku i Njemačku bilo je uočljivo da je "grčki model" života u Evropskoj uniji mnogo opušteniji i manje restriktivan u svakom pogledu u odnosu na "njemački model". Gradili su se putevi, hoteli, vile, taverne, kupovala auta, rasle plate, nezaposlenost se smanjivala, putovalo se po svijetu, slala djeca na školovanje na prestižne univerzitete, odzvanjao je buzuki, igrao se sirtaki… Istina, na drugoj strani, gomilao se strani dug, rasla je birokratija, povećavao se deficit budžeta, povećavao se deficit platnog bilansa, povećavala se siva ekonomija, rasle su malverzacije s obveznicama javnog duga, rasla je korupcija… Ali, okruženje Evropske unije bilo je garancija da će Grčka, ako ikad uđe u probleme likvidnosti i solventnosti, moći da ih podijeli sa moćnom Evropom. Međutim, graditelji Evropske unije, a pogotovo Evropske monetarne unije, zaboravili su, izgleda, jedan važan detalj.

Evropska unija je samo "unija", odnosno nije država u pravom smislu. Ona je projektovana da donosi koristi svim članicama od jedinstvenog tržišta, a ne, nikako, da ujedinjuje snage u sanaciji posljedica kriza. Ona ne može da direktno zamrzne plate u nekoj članici, da uvede restrikciju potrošnje, da redukuje socijalna prava, da ograniči zaduživanje, da poveća poreze… Od vlada članica očekuje se da će same preduzimati takve mjere u vlastitom interesu, a i u interesu Unije, te da će se putem koordinacije mjera ekonomske politike doći do optimuma. Preporuke iz modela makroekonomske ravnoteže neće nikada uspostaviti makroekonomsku ravnotežu ako ne postoji prinuda da se one provedu. Odnosi pomalo liče na odnose u bivšoj SFRJ, mada je ona bila "više država" od EU.

Da li je Grčka kriva za sve? Respektujući sve kompetentne prigovore na račun grčke ekonomske politike proteklih godina, grčkog načina borbe za vlast, raširene korupcije i visokog nivoa sive ekonomije, činjenica da se slična prijetnja nadvila i nad Irsku, Španiju, Portugaliju, pa i Italiju, govori da EU nije uspostavila čvrste instrumente pomoću kojih će kontrolisati i održavati makroekonomsku ravnotežu Unije i evrozone. Na drugoj strani, članice evrozone izgubile su monetarni suverenitet i mogućnost vođenja monetarne politike. Gubeći drahmu, Grčka je izgubila mogućnost da izvrši njenu devalvaciju, stimuliše izvoz i destimuliše uvoz… Grčkoj je, da bi vratila likvidnost i solventnost, ostalo jedino da smanjuje potrošnju, da povećava poreze i da se zadužuje. Teret krize je toliki da je neizvjesno da li će privreda i stanovništvo biti spremni da ga podnesu. Takođe, činjenica je da je i evropskim institucijama proteklih godina bilo stalo do statističkog iskazivanja što većih nacionalnih društvenih proizvoda članica Unije, pa makar oni bili dijelom i fiktivno uvećani, jer time se povećavala i mogućnost potrošnje u evropskim institucijama. Tako je Eurostatova preporuka o iskazivanju sive ekonomije u društvenom proizvodu proteklih godina omogućavala Grčkoj, a i drugim zemljama EU koje trenutno imaju probleme s javnom potrošnjom, da na osnovu pretpostavljene ekonomske aktivnosti realno povećaju javnu potrošnju i relativno smanje učešće deficita javne potrošnje u društvenom proizvodu. Naravno, time se povećavao i doprinos Grčke budžetu Unije. Istina, Evropska komisija je proteklih godina opominjala Grčku za njene "budžetske nestašluke", ali je očito da niko nije pretpostavljao da sve može završiti kako je završilo. Da li je kraj na sadašnjem stanju, niko još ne zna!?

Grčka kriza je veliki test za EU. Lako je bilo podržavati ideju ujedinjene Evrope u vrijeme opšteg prosperiteta. Time su svi dobijali. Kriza je pokazala, već na početku, da su najmoćnije članice EU sklone protekcionizmu, a to je najteža bolest od koje može "oboljeti" EU. Produbljavanjem krize već se nazire granica do koje su najbogatije članice EU spremne žrtvovati nacionalne interese za EU i njene institucije. Sve više postaje jasno da budućnost EU može ići u dva alternativna pravca: ka jačanju evropskih institucija, s mogućnošću ograničavanja suvereniteta članica u pojedinim nadležnostima, ili ka povratku na zajedničko tržište. Ako se desi da neka od vodećih članica EU, na primjer, istupi iz evrozone, kao što je najvila Francuska, biće to siguran znak da su nacionalni interesi nadjačali ideju ujedinjene Evrope i da se Unija kreće ka dezintegraciji, svodeći je na zajedničko tržište. Evropa, za sada, pokušava da spasi ideju jedinstva, plaćajući visoku cijenu, ali bez garancija da će u tome uspjeti i da će cijena biti isplativa. Desi li se da Grčka, i pored preduzetih mjera, bankrotira i upadne u socijalni i ekonomski haos, mogao bi to biti kraj mnogih lijepih evropskih priča. Sakupiti novac za sanaciju grčkog deficita nije osnovni problem, mada nije beznačajan: ne zbog siromaštva, nego zbog jasne polarizacije članica Unije na one koje će u budućnosti praviti slične dugove i one koji će ih plaćati. Pred EU se ponov otvora dilema: nacionalni ili evropski suverenitet?

Da li će evropska ideja izazivati toliko jake emocije u srcima Evropljana kao što im je sirtaki izazivao proteklih decenija po grčkim tavernama, te da li će biti spremni da se odriču i da je brane kao vlastiti interes, teško je sada odgovoriti. Međutim, jedno je sigurno: ma šta da se dogodi, sirtaki će preživjeti i buditi sjećanja na "zlatne godine" grčkog prosperiteta koji se neće skoro ponoviti. A što se nas tiče, ovdje nije bilo "zlatnih godina", a gotovo je sigurno da nam ih, poslije grčkog i ko zna još čijeg iskustva, Evropa neće ni priuštiti. Ako se još jednom podsjetimo svega što je dovelo do krize u Grčkoj i uporedimo sa nama, lako ćemo zaključiti da smo i mi već dugo zemlja raznih ekonomskih nestašluka, te da nas može snaći sve što je snašlo Grčku. Istina, naše "tajno oružje", koje Grci nemaju, je gotovo beskrajno siromaštvo koje je ovaj narod spreman da istrpi prije nego što digne glavu u odbranu vlastitog dostojanstva.

Izvor Nezavisne novine