Američki predsjednik Barack Obama je u posljednjoj godini svog mandata odlučio povući važan vanjskopolitički potez i pokazati Europi da su Sjedinjene Države i dalje predane atlantskom partnerstvu kao temelju oblikovanja suvremenog međunarodnog sustava. Obama je europskim čelnicima poručio da globalni poredak treba jedinstvenu Europu i da snaga Starog kontinenta leži u njegovom jedinstvu.

Piše: Dario Kuntić, hrvatski analitičar na području međunarodnih odnosa, bezbjednosti i diplomatije

Porukama koje je poslao prilikom posjeta Velikoj Britaniji i Njemačkoj američki je predsjednik nastojao pokazati da Sjedinjene Države svoje europske partnere nisu ostavile u nemilosti terorizma, nacionalizma, izbjegličke krize, gospodarske stagnacije i sve agresivnije Rusije.

Obamin posjet Europi uistinu dolazi u stresno vrijeme za kontinent. Ekonomska nestabilnost onemogućava brži rast i zapošljavanje, ruska agresija na Ukrajinu narušava povjerenje u učinkovitost tradicionalnih obrambenih saveza, sveprisutna prijetnja od terorističkih napada potkopava europsku sigurnost, a izbjeglička kriza uzrokuje previranja unutar europskih društava.

Izostanak adekvatnih odgovora na trenutne izazove potaknuo je neke članice Europske unije da preispitaju njezinu svrhu, što je Obaminu administraciju nagnalo da europske političke vođe podsjeti da je europskim zemljama bolje u Europskoj uniji nego izvan nje.

Poziv na očuvanje jedinstvene Europe prvenstveno se odnosio na Veliku Britaniju čiji će građani na referendumu u lipnju odlučivati hoće li njihova država ostati članicom Europske unije. Amerika Britaniju smatra najbližim europskim saveznikom koji joj omogućava lakši pristup europskim poslovima. Stoga je želi vidjeti čvrsto integriranu u Europsku uniju.

Obama je snažan zagovornik britanskog ostanka u EU jer smatra da bi izlazak Britanije oslabio atlantsko partnerstvo, kao i da bi Velika Britanija zbog izlaska mogla izgubiti utjecaj s obje strane Atlantika.

Činjenica da je Bijela kuća zanemarila princip nemiješanja u unutarnje poslove drugih država jasan je pokazatelj zabrinutosti Obamine administracije zbog mogućeg Brexita.

Nasljeđe Georgea Busha

Američki je predsjednik također nastojao zatomiti kritike da je Amerika zbog intenzivnog diplomatskog i ratnog angažmana na Bliskom istoku i Africi te strateškog zaokreta prema Aziji napustila Europu. Činjenica je da je Obamu dočekalo nasljeđe Georgea Busha za čijeg je predsjedničkog mandata nastupila najveća kriza u atlantskim odnosima u posljednjih pola stoljeća.

Europa je od Obame očekivala brz zaokret, ali je američki predsjednik prednost ipak dao ratovima u Iraku i Afganistanu, oporavku od financijske krize, Arapskom proljeću i odnosima s Kinom. Nakon što se Europa našla pred ozbiljnim izazovima, Obama je morao jasno pokazati da Sjedinjene Države i dalje čvrsto stoje uz starog saveznika.

Atlantsko partnerstvo predstavlja ključ američke politike prema Europi. Sjedinjene Države i Europa razvile su mrežu konzultacija i odnosa utemeljenih na zajedničkim vrijednostima i interesima kako bi učvrstile zajedničku političku budućnost. Europa i Amerika su održavali čvrste veze utemeljene na predanosti liberalnoj demokraciji, slobodnom tržištu, zaštiti ljudskih prava i zajedničkoj obrani.

Washington je svjestan da atlantska zajednica ne može sačuvati svoju relevantnost u globalnom poretku raslojavanjem Europe nego njezinim zajedničkim djelovanjem unutar međunarodnog sustava. Amerika je čvrsto privržena ideji jedinstvene Europe jer smatra da uz Sjedinjene Države predstavlja ključni oslonac međunarodnog poretka.

Međutim, Amerika nije prestala vjerovati u svoju jedinstvenu ulogu u kreiranju prekoatlantskih odnosa i globalnih zbivanja. Washington je ostao predan ujedinjenoj Europi kao partneru u procesu oblikovanja međunarodnog sustava, ali je mjesto lidera zadržao za sebe. Uloga "benevolentnog hegemona", uvjereni su mnogi kreatori američke vanjske politike, može biti rezervirana samo za Sjedinjene Države jer su one jedine sposobne učinkovito upravljati svjetskim sustavom.

To je uvjerenje utemeljeno u shvaćanju da je Amerika "iznimna nacija" čija je vanjska politika utemeljena na najvišem stupnju morala. Prema tom shvaćanju, Sjedinjene Države ne koriste svoju moć kako bi ostvarile uske nacionalne interese nego kako bi uspostavile dobroćudan, miran i demokratski svjetski poredak.

Europa pripada širem kontekstu američke ideologije i vanjske politike. Izgradnja čvrstih političkih, gospodarskih i vojnih veza s europskim saveznicima za Ameriku predstavlja jedan od glavnih vanjskopolitičkih zadataka. Uspostava Sjevernoatlantskog saveza i osnivanje Europske unije bili su jasan znak kohezije zapadnog svijeta utemeljenog na sustavnom promicanju demokratskih institucija, gospodarskog uzleta i vojne obrane.

Amerika je na Europu oduvijek gledala kao na dio iste kulturne, političke i gospodarske zajednice koju treba zajednički štititi od ugroza. Henry Kissinger u svojoj posljednjoj knjizi Svjetski poredak piše kako Sjedinjene Američke Države imaju mnogo razloga, od povijesti do geopolitike, da potiču razvoj Europske unije i spriječe njezin pad u geopolitički vakuum; Sjedinjene Države, ako bi se politički, ekonomski i obrambeno udaljile od Europe, postale bi geopolitički otok ispred obala Euroazije, a i sama bi se Europa mogla pretvoriti u privjesak na rubovima Azije i Bliskog istoka.

Toga je bila svjesna i Europa koja je pristupanjem euroatlantskom sigurnosnom okviru nastojala osigurati američku zaštitu i punu realizaciju vlastitih ciljeva. Europske zemlje su prihvatile Sjedinjene Države kao vođu i kreatora njihove vanjske politike te postale svojevrstan protektorat koji je u zamjenu za sigurnost prihvatio američku hegemoniju.

Obamine ambicije

Obama je došao u Bijelu kuću vjerujući da se Europa treba smatrati američkim partnerom koji će joj pomoći upravljati globalnim sustavom. Obamina administracija je ostala uvjerena da Amerika i dalje mora biti svjetski lider, ali da Sjedinjene Države trebaju osigurati međunarodnu podršku surađujući s institucijama poput NATO-a, Ujedinjenih naroda i Europske unije.

Za razliku od Bushevog ofanzivnog vilsonizma, Obama je prednost dao diplomaciji i multilateralizmu. Američki predsjednik je nastojao oblikovati novi globalni poredak u kojemu će Sjedinjene Države imati vodeću ulogu, ali i dijeliti više odgovornosti i obveza  s drugima gdje je to potrebno i moguće.

Obama se pokazao suzdržanim djelovati sve dok partneri čiji su interesi bili najviše ugroženi na sebe ne preuzmu najveći rizik i na ulože najviše sredstava. Međutim, ozbiljni unutarnji i vanjski izazovi koji su zaprijetili europskoj sigurnosti i jedinstvu nagnali su američkog predsjednika da pokaže kako Sjedinjene Države nisu napustile starog saveznika.

Iako je Obama blisko surađivao s europskim čelnicima u rješavanju ključnih problema poput iranskog nuklearnog programa i zračne kampanje u Libiji, intenzitet američkog angažmana van europskog kontinenta zabrinuo je neke europske države da pomisle da su Washingtonu važniji odnosi s Pekingom, Teheranom ili Havanom nego s Bruxellesom. Sastanak Obame s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, britanskim premijerom Davidom Cameronom, talijanskim premijerom Matteom Renzijem i francuskim predsjednikom Françoisom Hollandeom trebao je pokazati da je Amerika dosljedna atlantskom partnerstvu i europskom jedinstvu, prosperitetu i sigurnosti.

Obama želi TTIP do kraja godine, Europa nije spremna

Obamina administracija se pokazala odlučnom učvrstiti političke i ekonomske veze s Europskom unijom kao jedinstvenom gospodarskom i trgovinskom silom te čvrstom karikom atlantske sigurnosti. Američki je predsjednik iskoristio posjet Europi kako bi pozvao na brzo zaključenje kontroverznog sporazuma o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP). Obama se nada da će sporazum biti sklopljen prije nego što u siječnju sljedeće godine napusti Bijelu kuću.

Međutim, Obamino inzistiranje na TTIP-u rezultiralo je bizarnom dilemom. U pokušavaju učvršćivanja političkih i ekonomskih veza preko Atlantika, Obamina trgovinska politika rezultirala je dijametralno suprotnim stavovima. Mnogi stanovnici Europe protive se trgovinskom sporazumu smatrajući ga američkim pokušajem potkopavanja europskih demokracija i standarda o zaštiti okoliša.

Protivljenje sporazumu ujedinilo je niz dojučerašnjih nepomirljivih aktera, od desnih euroskeptika i nacionalista do lijevih pokreta posvećenih zaštiti okoliša i grupa za zaštitu potrošača. Proteklih je nekoliko godina njihov neformalni savez prikupio milijune potpisa protiv sporazuma i organizirao masovne prosvjede na ulicama europskih gradova.

Iako službena europska predviđanja pokazuju da bi sporazum ukupnu trgovinu preko Atlantika povećao na više od 200 milijardi dolara, izrazito politizirana debata oko TTIP-a zaključenje sporazuma bi mogla odgoditi na duže vremena.

Povećanje vojnih proračuna i poruke Rusiji

Američki zaokret prema Europi u najvećoj je mjeri ipak ostao obilježen sigurnosnim pitanjima i garancijama europskim državama. Bruxelles se nada kako će jačanje atlantskog partnerstva ojačati poziciju Europske unije u borbi s izazovima koji prijete njezinoj egzistenciji. Obama je međutim u skladu sa svojom vanjskopolitičkom doktrinom europske čelnike upozorio da moraju preuzeti više odgovornosti u rješavanju suvremenih izazova.

U svom je govoru poručio da europske države trebaju uložiti više sredstava za obračun s Islamskom državom te da moraju ojačati svoju obranu protiv terorističkih napada u Europi. Ipak, najavio je slanje dodatnih 250 pripadnika specijalnih postrojbi u Siriju koji će lokalnim grupama pomoći u borbi protiv Islamske države.

Obama je također pozvao europske države da povećaju svoje obrambene proračune kako bi udovoljile standardima NATO-a. Europa je naime postala suviše ovisna o američkoj obrani te nije bila voljna izdvajati značajnija sredstva u vojne svrhe. Prema podacima za 2015. godinu, od ukupno 28 članica NATO-a samo Amerika, Grčka, Poljska, Velika Britanija i Estonija za obranu izdvajaju više od propisanih dva posto bruto domaćeg proizvoda.

Američki vojni izdaci od 583 milijarde dolara ipak su uračunali ulazak u "novo strateško doba" u kojemu će se Sjedinjene Države suočavati s izazovima poput daljnjeg rasta Rusije i Kine, provokacija Sjeverne Koreje i asimetričnog rata terorista Islamske države. Budući da je sve agresivnije pozicioniranje Rusije prema Zapadu obnovilo staro rivalstvo između Moskve i Washingtona te zabrinulo američke saveznike u Europi, Sjedinjene Države su odlučile upeterostručiti izdatke za Europsku sigurnosnu inicijativu sa 789 milijuna na 3,4 milijarde dolara.

Također su najavile povećati prisustvo američkih vojnih postrojbi u istočnoj Europi kako bi NATO prema potrebi bio sposoban prerasporediti svoje snage na širem prostoru. Strateška prilagodba uključuje i razmještanje teškog naoružanja u državama koje graniče s Rusijom, investiranje u svemirske programe i kibernetičko ratovanje, jačanje balističke obrane, nove vojne vježbe s europskim partnerima i poboljšanje europske infrastrukture. Sljedećeg će se mjeseca u Poljskoj 13.000 američkih vojnika pridružiti 12.000 pripadnika europskih vojnih postrojbi kako bi sudjelovali u jednoj od najvećih zajedničkih vojnih vježbi u recentnoj povijesti NATO-a.

Odlučnije pozicioniranje prema istoku predstavlja jasnu poruku Rusiji da su Sjedinjene Države i dalje jamac europske sigurnosti. Iako je Obama krizu u Ukrajini nazvao regionalnim problemom, europskim saveznicima je poručio da su Sjedinjene Države predane obrani njihovog teritorijalnog integriteta.

Obama danas u Europi ima partnera preokupiranog grčkom dužničkom krizom, skorim britanskim referendumom o europskom članstvu, izbjegličkim valom, terorizmom, jačanjem krajnje desnih i krajnje lijevih političkih pokreta te ruskom agresijom. Europa stoga treba pouzdanog partnera koji će joj pomoći da prebrodi krizu kako bi ojačala svoju poziciju u globalnom sustavu i održala čvrsto atlantsko partnerstvo.

Uzevši u obzir da će Sjedinjene Države i dalje nastojati zadržati globalno vodstvo, za očekivati je da će Obamina administracija do kraja ostati predana čvrstom angažmanu na europskom kontinentu kako bi održala dugoročni projekt atlantskog saveza te mu pružila pomoć i podršku u suzbijanju vanjskih i unutarnjih ugroza. (Izvor: Banka.hr)