Vlada se zalaže za smanjenja potrošnje tvrdeći da fiskalni deficiti ugrožavaju budućnost, međutim australijski je omjer duga prema BDP-u sitan u odnosu na omjer SAD-a. I u dobrim i u zlim vremenima rasprave o gospodarskoj politici u SAD-u često odjeknu i drugdje bez obzira na to jesu li bitne. Nedavno izabrana vlada australskog premijera Tonyja Abbotta pravi je primjer tomu. Kao i u mnogim drugim zemljama, konzervativne se vlade zalažu za smanjenja vladine potrošnje tvrdeći da fiskalni deficiti ugrožavaju njihovu budućnost.

Piše: Jozef Stiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Univerzitetu Kolumbija

Međutim, u slučaju Australije takve tvrdnje osobito isprazno zvuče, iako ih Abbottova vlada nije prestala promicati. Čak i ako prihvatimo tvrdnju ekonomista s Harvarda Carmen Reinhart i Kennetha Rogoffa da vrlo visoke razine javnog duga podrazumijevaju slabiji rast – stav koji zapravo nikad nisu izrekli i koji je kasnije omalovažen – Australija nije ni blizu tog praga. Njezin je omjer duga prema BDP-u sitan u odnosu na omjer SAD-a, a jedan je od najnižih među zemljama Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj.

Smanjenje nejednakosti

Ono što je važnije za dugoročni rast jesu ulaganja u budućnost – uključujući ključna javna ulaganja u obrazovanje, tehnologiju i infrastrukturu. Takva ulaganja jamče svim građanima, koliko god im roditelji bili siromašni, ostvarenje vlastitog potencijala. Ima nešto duboko ironično u Abbottovu divljenju američkom modelu dok brani mnoge predložene "reforme" svoje vlade. Na kraju krajeva, većini Amerikanaca američki gospodarski model ne odgovara.

Prosječni je dohodak u SAD-u danas niži nego prije dvadeset pet godina – ne zato što proizvodnja stagnira, već zato što plaće stagniraju. Australski je model ostvario znatno bolje rezultate. Štoviše, Australija je jedna od rijetkih zemalja s gospodarstvom utemeljenim na robama koja ne trpi posljedice prokletstva prirodnih resursa. Učinci gospodarskog napretka razmjerno su rašireni, a prosječni dohodak kućanstva u proteklih je deset godina rasta po prosječnoj godišnjoj stopi višoj od 3 posto – što je gotovo dvostruko više od prosjeka Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj.

Naravno, s obzirom na bogatstvo svojih prirodnih resursa, u Australiji bi jednakost trebala biti znatno veća. Na kraju krajeva, prirodni resursi zemlje trebali bi pripadati svim stanovnicima, a renta koja se na njima zarađuje mogla bi se iskoristiti za smanjenje nejednakosti. Visoka stopa oporezivanja rente od prirodnih resursa ne uzrokuje nepovoljne posljedice koje nastaju zbog porezne štednje ili rada. No australski koeficijent Gini, standardna mjera nejednakosti, za trećinu je viši nego u Norveškoj, zemlji koja osobito dobro upravlja svojim bogatstvom za dobrobit svih građana.

Treba se zapitati razumiju li Abbott i njegova vlada što se zapravo dogodilo u SAD-u? Shvaća li da se od početka deregulacije i liberalizacije krajem sedamdesetih rast BDP-a značajno usporio te da je rast koji je ostvaren koristio uglavnom onima na vrhu? Zna li da prije tih "reformi" SAD nije doživio financijsku krizu – koja je sada redovita pojava diljem svijeta – čak pedeset godina te da je deregulacija dovela do prenapuhanog financijskog sektora koji je privukao mnoge talentirane mlade ljude koji bi inače možda posvetili karijere nekim produktivnijim djelatnostima? Na svojim su se financijskim inovacijama strahovito obogatili, ali su Ameriku i globalno gospodarstvo doveli do ruba propasti.

Nerazumijevanja stanja u SAD-u

Australiji svijet zavidi na javnim službama. Australski zdravstveni sustav ima bolje rezultate od američkoga i to uz tek djelić troška. Ima program kreditiranja obrazovanja ovisno o dohotku koji zajmoprimcima omogućuje da po potrebi produlje otplatu, a ako im je dohodak osobito nizak, vlada im otpiše dio duga. U SAD-u je situacija bitno drukčija.

Dug studenata u SAD-u, koji trenutno premašuje 1,2 bilijuna dolara (više od ukupnog kartičnog duga), opterećuje studente i gospodarstvo. Neuspješni američki financijski model višeg školstva jedan je od razloga zašto od svih naprednih zemalja Amerika trenutno ima najmanju jednakost prilika, a mladi Amerikanci više ovise o dohotku i obrazovanju roditelja nego mladi u drugim naprednim zemljama.

Abbottove ideje o višem školstvu također upućuju na to da ne razumije zašto su uspjela najbolja američka sveučilišta. Harvard, Yale i Stanford nisu dosegnuli visine zbog natjecanja u cijeni školarina ili želje za zaradom. Nijedno veliko američko sveučilište nije profitna organizacija, već je riječ o javnim tijelima ili sveučilištima koja se financiraju iz velikih zaklada u koje uglavnom ulažu bivši diplomci i druge zaklade. Natječu se za vladine istraživačke stipendije.

Neregulirana američka profitna sveučilišta sjajna su u iskorištavanju mladih iz siromašnih obitelji, kojima naplaćuju visoke naknade, a ne isporučuju vrijednost, i u lobiranju za neregulirana vladina sredstva radi nastavka iskorištavalačkog djelovanja. Bila bi šteta da vodstvo Australije krene popravljati nešto što nije slomljeno zbog nerazumijevanja situacije u SAD-u i snažne doze ideologije. (Poslovni.hr)