Bivši premijer i ministar financija Hrvatske su se oglasili na najave da će komercijalne banke potražiti pravdu na međunarodnom sudu (Internationa Center For Settlement of Investment Disputes – ICSID) u Washington-u. Bivši premijer i bivši ministar su bili ključne osobe koje su osmislile, a onda i instrumentalizirale zakon o konverziji, zakon koji se je povodio dnevnim političkim i osobnim interesima. Neke od posljedica toga zakona se indirektno svakodnevno osjećaju.

Piše: Mislav Tolušić, menadžer u kompaniji "Crumpton Group" iz SAD, specijalizovanoj za poslovno savjetovanje i investicije. Glavne specijalnosti su mu strategija razvoja korporacija i korporativne finansije

Manjak pravne analize, populizmom protiv vladavine prava

"Ugovori na koje se banke pozivaju su ništavni, iz njih treba izaći i mi na ovaj način dajemo poticaj Vladi da to započne", izjavio je predsjednik SDP-a. Pravna analiza ovakve pozicije očito nije bila napravljena, kao što nije ni kada se pisao zakon. Hrvatska je postala članica ICSID-a 1998. i, kada je pristupala, imala je šansu jasno navesti situacije za koje centar nije nadležan.

To su u pravilu situacije vezane za događaje koji su se dogodili prije nego što je država postala članica. Normalno, da kao i većina članica, Hrvatska nije tražila nikakvu iznimku, ali se isto tako obvezala da će provesti odluke ICSID-a.

Sve zemlje EU-a su članice, sve zapadne zemlje su članice, a bivši premijer zagovara izlaz.

Da je bivši premijer siguran u svoju pravnu poziciju vezanu za zakon o konverziji, ne bi se pribojavao izlaska pred sud. Obzirom na to da je gotovo sigurno da će Hrvatska taj spor izgubiti, bivši premijer traži drakonska rješenja, rješenja koja mogu dovesti do toga da Hrvatska izgubi pristup međunarodnom tržištu kapitala, kao što se nešto slično dogodilo Argentini.

Argentiski problem s "lešinarima"

Argentina je 2002. proglasila bankrot, a 2005. i 2010. nagodila se s oko 93 posto svojih kreditora oko restrukturiranja svojih obveznica. Paul Singerov hedge fond Elliott Management Corporation je 2008. na tržištu počeo kupovati obveznice koje nisu prihvatile restrukturiranje. Kako bi ostvario povrat na svoj uloženi novac, Elliott je tužio Argentinu u New York-u i dobio je presudu.

Argentinska predsjednica Kirchner je probala osporiti odluke suda na međunarodnom sudu pravde, međutim američka administracija nije dala svoj pristanak – razlog je bio taj da se u ovome slučaju radi o komercijalnom sporu koji je vođen ugovorom, a ne međunarodnim sporazumom. Krajnji rezultat argentinskog nepoštivanja suda je 2014. doveo do bankrota Argentine. Međunarodna tržišta kapitala su se za Argentinu zatvorila sve dok se nije riješila situacija s Elliottom.

Nešto slično se može ponoviti u slučaju Hrvatske. U slučaju da Vlada odluči izaći jednostrano iz arbitraže, proces ne bi bio zaustavljen već bi se nastavio. Država bi i dalje morala poštivati odluku suda. Nakon što banke dobe presudu, vrlo vjerovatno mogu prodati svoja potraživanja specijalistima kao što su Elliott ili nekom drugom fondu rizičnoga kapitala. Ti fondovi u pravilu nemaju ispostave u Hrvatskoj, pa im je utoliko lakše voditi pravne sporove s državom.

Isto tako, Hrvatska kao članica EU-a bi sigurno dobila neku vrstu prešutnih sankcija od strane ostalih zemalja i sigurno bi bilo dosta pritisaka da se počne ponašati prema međunarodnim normama. Ignoriranje presude bi nas ponovo moglo dovesti u sličnu situaciju iz 80-tih godina kada je jedini izvori financiranja države bio štampanje novca, što je onda prouzrokovalo hiperinflaciju i urušavanje financijskog sistema.

Mate Rimac i zakon o konverziji

Mate Rimac je 7. travnja u Jutarnjem listu izjavio da je kompaniji jako teško dobiti veću investiciju ako sjedište ima u Hrvatskoj. Zakon o konverziji je situacija koje se svi investitori boje – jednostrana promjena ugovora i nefunkcioniranje lokalnih institucija.

Kako bi se zaštitili, investitori traže da je sjedište tvrtke u nekoj od zemalja koje su pravno stabilne. Investitorima je jasno da sudovi u Hrvatskoj donose odluke prema vlastitom nahođenju i da se u političari ne vode pravnim procedurama, već se vode populističkim moralima.

Je li teško zamisliti situaciju u kojoj, nakon što Rimac uspije privući investiciju od recimo 50 milijuna eura, dođe do nove ekonomske krize i da se firma nađe u velikim problemima? Takav scenarij je potpuno moguć. Tesla je na primjer krajem 2008. jedva izbjegao stečaj. U tome scenariju postoji velika šansa da bi investitori odlučili preuzeti kompaniju i možda rasprodati imovinu kako bi vratili barem mali dio svoje inicijalne investicije.

Rimac danas ima oko 150 zaposlenika, a nakon što privuče investiciju taj broj bi se mogao udvostručiti. U slučaju da firma zapadne u problem te investitori odluče preuzeti kontrolu (što je jedan od uvjeta za investiciju) Rimac, da bi se mogao lako obraniti od takvog poteza, samo bi trebao početi pričati kako su ga pohlepni strani investitori prevarili, da investitori hoće uništiti hrvatsku industriju, da je sve to igra stranih interesnih lobija, a da je jedino što on hoće u životu je izvoziti i zapošljavati svojih 300 radnika.

Radnike bi se vrlo vjerovatno moglo organizirati da odu protestirati na Markov trg kako bi se pritisnula Vlada. Je li realno očekivati da bi Vlada Republike Hrvatske ostala po strani? Ili da bi Vlada sama pokrenula stečaj firme zbog neplaćenih doprinosa? Mala razina stranih investicija u Hrvatskoj je tržišni odgovor na ta pitanja – tržište nam kaže da nije realno očekivati da se Vlada neće umiješati ili da će se Vlada ponašati u skladu s propisima i provesti zakon u slučaju doprinosa.

Ustavni sud, čudne odluke

O tome kako je zakon o konverziji jednostrano i retroaktivno promijenio ugovore je dosta toga napisano. Međutim, odluka Ustavnog suda nije baš jako dobro proanalizirana. Ustavni sud ima pravo odlučivati hoće li ili neće preispitati ustavnost nekoga zakona. U ovome slučaju sud je pristao ispitati zakon, ali ga je odbio suspendirati kako su to tražile banke.

Budući da je predsjednica Ustavnog suda rekla kako na njih nije vršen pritisak da donesu odluku vezanu za zakon o konverziji, logika suda nije baš najjasnija. Naime, sud očito vidi da je moguće da je zakon protuustavan i zato se odlučio pobliže analizirati situaciju. Banke su se u svojim ustavnim tužbama pozvale na članak 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu koji kaže:

"Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke, privremeno obustaviti izvršenje pojedinačnih akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ili drugog propisa, čija se suglasnost s Ustavom, odnosno zakonom ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice." Sud je nedorečenom logikom zaključio da nema potrebe suspendirati zakon jer nastale posljedice nisu nepopravljive. Jedini način kako posljedice nisu nepopravljive je da banke dobiju odštetu od države.

U ovome slučaju smatram da je Ustavni sud trebao suspendirati zakon zato što je očiti cilj Vlade bio prebacivanje troška konverzije na banke i stvaranje za banke "nepopravljivih posljedica". Vlada nije imala za cilj preuzeti trošak na sebe, iako je dosta političara govorilo da će na kraju trošak konverzije snositi svi porezni obveznici.

Štoviše dalje u obrazloženju sud navodi da postupak konverzije nije moguće poništiti, te da banke moraju provesti konverziju koju više neće biti moguće osporiti zato što je konverzija provedena dok je zakon bio na snazi. Ukratko rečeno, poništavanje konverzije bi narušilo pravilo retroaktivnosti – čudna odluka.

Strani investitori s kojima Mate Rimac pregovara pažljivo prate što se događa u Hrvatskoj i vrlo vjerovatno zaključuju da ih može zapasti sudbina hrvatskih banaka.

Politički populizam: opozicija protiv, ali glasa za

Bez obzira na čudnu odluku Ustavnog suda, gledajući kako se je ponijela hrvatska politička elita, teško se može zaključiti da će Hrvatska postati magnet za strana ulaganja. Zakon o konverziji je donesen jednoglasno – HDZ je kritizirao zakon i upozoravao da će porezni obveznici na kraju platiti račun. Nitko se principijelno nije postavio prema vladavini prava, već su se svi brinuli o nadolazećim izborima.

Politički populizam sigurno nije magnet za strana ulaganja. Je li moguće da Vlada donese zakon koji zabranjuje isplatu dividende ako su primanja radnika ispod razine njihovih kolega u njemačkoj ispostavi? Možda malo zvuči drakonski, ali vrlo vjerovatno je i gubitak banaka od 8 milijardi kuna zvučao drakonski 2005. godine, kada su se izdavali krediti u švicarskim francima.

Najbolji način na koji se može dokazati da je nemoguće donošenje takvog zakona jest navođenja primjera populističkih pritisaka na Vladu kojima Vlada nije popustila: Austrija na primjer nije donijela zakon o konverziji već je pozvala obje strane da se same dogovore. Gledajući taj primjer, puno je teže zaključiti da će austrijska vlada donijeti neki drakonski zakon kojim će kazniti neku industriju.

Kako dalje?

Šteta je napravljena. Vlada mora snaći dovoljno političke hrabrosti i snage, te sjesti s bankama za stol i dogovoriti se oko rješenja. Vlada mora jasnom komunikacijom objasniti zašto predloženi populistički potezi, kao što je uvođenje poreza za naplatu šteta, bankama nije pravno održivo.

Dugoročnije, Vlada bi trebala osnovati neovisni ured koji bi radio ekonomske analize zakona, ali s obzirom na manjak pravne analize, možda ne bi bilo loše da se i zakoni analiziraju s pravne strane. To bi smanjilo utjecaj populizma, zato što bi se narodu predočio njegov stvarni trošak. Pored takve jedne institucije bilo bi puno teže izbacivati floskule o tome kako se građani nemaju za šta brinuti i da vlada, pogodujući jednoj interesnoj skupini pred izbore, štiti njihove interese. (Izvor: Banka.hr)