Od pobjede Syrize, stranke protivne strogoj štednji, na grčkim općim izborima “grčki problem” opet zabrinjava tržišta i kreatore politika diljem Europe. Neki se pribojavaju povratka neizvjesnosti iz 2012. kad su mnogi mislili da su grčko neispunjavanje obveza i izlazak Grčke iz eurozone neizbježni.
Piše: Daniel Gros, njemački ekonomista, direktor Centra za evropske političke studije (CEPS) iz Brisela
Tada kao i sad, mnogi brinu da bi grčka dužnička kriza mogla destabilizirati – i možda čak srušiti – europsku monetarnu uniju. Ali ovoga je puta drugačije.
Jedna ključna razlika leži u gospodarskim osnovama. Tijekom posljednje dvije godine zemlje eurozone i ostale periferne zemlje dokazale su svoju sposobnost prilagodbe, smanjujući svoje fiskalne deficite, proširujući izvoz i dosegavši suficit na tekućem računu, te time negirajući potrebu za financiranjem. Zaista, Grčka je jedina zemlja koja je konzistentno bila spora u reformama i održavala katastrofalnu performansu izvoza.
Plan Europske središnje banke za početak kupovine državnih obveznica pruža dodatnu zaštitu perifernim zemljama. Iako njemačka vlada službeno ne podržava kvantitativno popuštanje, trebala bi biti zahvalna Europskoj središnjoj banci na smirivanju financijskih tržišta. Sad Njemačka može zauzeti čvrsti stav prema novim zahtjevima grčke vlade za velikim otpisom dugova i krajem stroge štednje, bez pribojavanja onakvih turbulencija financijskog tržišta koje su 2012. ostavile eurozoni malo izbora izuzev sanacije Grčke.
Suficit proračuna
Zaista, oba zahtjeva grčke vlade temelje se na nesporazumu. Za pokretače, Syriza i ostali drže da je grčki javni dug na 170% od BDP-a neodrživ i mora biti srezan. Obzirom da zemljin službeni dug sačinjava glavni dio njenog ukupnog javnog duga, vlada ga želi smanjiti.
Zapravo, grčki službeni vjerovnici odobrili su joj dovoljno duga razdoblja počeka i dovoljno niske kamatne stope, pa je teret postao podnošljiv. Grčka trenutno troši manje na servisiranje duga nego Italija ili Irska, a obje imaju znatno niži odnos bruto duga prema BDP-u. S plaćanjem grčkog službenog inozemnog duga u iznosu od samo 1,5% BDP-a servisiranje duga nije problem te zemlje.
Relativno malen trošak servisiranja duga također otklanja opravdanje Syrizinih zahtjeva vezano uz kraj stroge štednje. Posljednji Trojkin (Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka i Europska komisija) program sanacije započet 2010. godine, predviđa primarni suficit proračuna (što isključuje plaćanje kamata) od 4% BDP-a ove godine. To bi bilo malo više no što je potrebno za pokrivanje plaćanja kamata i stoga bi napokon omogućilo Grčkoj smanjenje njenog duga.
Argument nove grčke vlade da je to nerazuman cilj ne uspijeva se othrvati pažljivom praćenju. Naposljetku, kad su suočene s iznimno visokim dugom, ostale zemlje članice Europske unije – uključujući Belgiju (od 1995.), Irsku (od 1991.) i Norvešku (od 1999.) – održale su slične suficite od barem deset godina svaka, tipično kao posljedica financijske krize.
Nesumnjivo, mogli bismo opravdano ustvrditi da je stroga štednja u eurozoni bila pretjerana i da su fiskalni deficiti trebali biti znatno veći kako bi poduprli potražnju. Ali samo vlade s pristupom tržišnim financijama mogu koristiti ekspanzionističku fiskalnu politiku u cilju poticanja potražnje. U slučaju Grčke, veća potrošnja trebala bi biti financirana pozajmljivanjem od jedne ili više službenih institucija.
Plaćanja MMF-i i ECB-u
Iz istog razloga, neinventivno je tvrditi da je Trojka natjerala Grčku na pretjeranu strogu štednju. Da Grčka nije primila financijsku podršku 2010., bila bi trebala bez odlaganja srezati svoj fiskalni deficit s više od 10% BDP-a na nulu. Financiranjem kontinuiranih deficita do 2013., Trojka je zapravo omogućila Grčkoj odlaganje stroge štednje.
Naravno, Grčka nije prva zemlja koja je zatražila hitno financiranje u cilju odgode proračunskih troškova i tada prigovarala da su rezovi pretjerani kad je najgore već bilo prošlo. To se obično događa kad vlada upravlja primarnim suficitom. U slučaju kad vlada može financirati svoje tekuće troškove porezima – ona čak može biti u mogućnosti da poveća izdatke, ako ne mora platiti kamate – iskušenje da se ne održi riječ o dugu se intenzivira.
Naveliko se predviđalo da će Grčka biti u iskušenju slijediti taj put kad je Trojkin program započeo. Prošle godine, novi grčki ministar financija, Yanis Varoufakis, potvrdio je to predviđanje, tvrdeći da će primarni suficit dati Grčkoj prednost u bilo kojim pregovorima o restrukturiranju duga, jer bi ona samo mogla obustaviti plaćanje Trojki, bez preuzimanja ikakvih financijskih problema.
Takav pristup bio bi pogrešan. Trenutno Grčka nije suočena s praktičnim problemom održivosti duga koji dospijeva za 20-30 godina i nosi vrlo niske kamatne stope; pravi problem su nekolicina plaćanja Međunarodnom monetarnom fondu i Europskoj središnjoj banci koja dospijevaju ove godine – plaćanja čije je izvršavanje nova vlada obećala.
Kraj medenog mjeseca
Ali, kako bi izvršila to obećanje (i zaposlila više zaposlenika), Grčka će trebati veću financijsku podršku od strane svojih partnera u eurozoni. Štoviše, zemljin financijski sustav trebat će kontinuiranu podršku od strane Europske središnje banke.
Drugim riječima, grčka nova vlada mora sada pokušati uvjeriti svoje europske partnere u činjenicu da ona zaslužuje veću podršku, dok traži smanjenje svog postojećeg duga i opire se politici stroge štednje kojom je uvjetovana prethodna posudba. Za Syrizu i njene glasače politički medeni mjesec mogao bi biti kratkog vijeka. (Project Syndicate/Poslovni.hr)
