BANJALUKA – Pet godina nakon otvaranja stečaja u fabrici "UNIS – valjaonica hladno valjanih traka" i njen dugogodišnji direktor Mićo Milovanović i stečajni upravnik Savo Ševaljević slažu se u jednom – ovom banjalučkom privrednom gigantu poslije rata nije bilo spasa.

Koliko, zapravo, ovo preduzeće nije imalo budućnost pokazuje i podatak da oprema koja je prije dvije godine prodata Holanđanima i dalje stoji u "Unisu", jer oni ne mogu da nađu kupca kojem bi je preprodali.

Fabrika "UNIS – valjaonica hladno valjanih traka" bila je jedno od najprofitabilnijih preduzeća u Banjaluci. Smještena u Ramićima, na 323.000 kvadratnih metara zemljišta i halom od 29.460 kvadrata, ova fabrika je dugo godina bila jadan od simbola Banjaluke.

"Unis" je od decembra 1995. godine do otvaranja stečaja "živio" od kirije međunarodnih vojnih snaga u BiH, koje su iznajmljivale njegove proizvodne hale.

Vlada RS je privatizacioni plan za prodaju ovog preduzeća usvojila krajem decembra 2009. godine. Krajem maja 2013. godine "Unis – valjaonica HVT" prodata je za 6,5 miliona KM.

Stečajni upravnik "Unisa" Savo Ševaljević je zadovoljan postignutom cijena od 6,5 miliona KM. Na licitaciji je prodato 24 hektara zemljišta, od čega četiri hektara zauzimaju objekti, a 20 hektara je slobodno.

"'Unis' objektivno više nije morao da nastavi s radom. Tehnologija je zastarjela, zagrijavanje i rad bili su na struju, a troškovi električne energije iznosili su koliko svih domaćinstava Banjeluke. Pokušao sam da uradim reorganizaciju, ali za to nije postajala nikakva šansa. Razgovarao sam s ljudima iz Smedereva, Jasenica, Skoplja, Katovica, Ukrajine i Rusije. Svi su dolazili, gledali i zaključili da 'Unis' ne može ponovo da krene s proizvodnjom. Svi su tražili da tehnološki proces bude na gas, ali to nije bilo moguće. Kapacitet 'Unisa' je bio 110.000 tona, ali se samo u jednoj godini približio toj cifri – 106.000 tona. To je odličan rezultat, ali odnos snaga se promijenio – da bi jedna firma bila rentabilna, neophodno je da godišnje proizvodi minimalno 1,3 miliona tona", kaže Ševaljević.

On dodaje da je "Unis" prije rata radio više nego dobro, jer je tržište bilo zatvoreno. Jugoslavija je imala 22 miliona stanovnika i bilo je lako plasirati robu na takvo tržište. To je bila proizvodnja namijenjena bijeloj tehnici i kupci su bili unaprijed određeni. Bilo je i izvoza, ali više od 75 odsto robe je plasirano na domaće tržište. Sirovine su tada dolazile iz istočne Evrope, a cijene su bile niske.

Ali, tvrdi Ševaljević, sve se to promijenilo i nije postojala nikakva šansa da firma nastavi s proizvodnjom.

"'Unis' je dobar primjer kako se može pristupiti stečajnom postupku. Svu imovinu 'Unisa' sačuvao je OHR. Tadašnji menadžment je bio mudar i odmah je pokrenuo stečaj. Nije čekao da dođe do eskalacije troškove i nije se zaduživao kao što to većina radi. Našao sam neka dugovanja prema radnicima, ali sve je to brzo isplaćeno. I još je ostalo da isplatimo akcionare i njih ćemo isplatiti po vrijednosti akcije, a kako stvari za sada stoje, vrijednost akcija će biti veća nakon zatvaranja stečaja, nego prije otvaranja istog, što je svakako iznenađujuće i zvuči gotovo nevjerovatno", istakao je Ševaljević.

Mićo Milovanović je bio direktor "Unisa" od septembra 1998. godine do maja 2010. godine. On danas tvrdi da je odluka da se "Unis" svojevremeno izmjesti u Ramiće bila političke prirode i da nijedno preduzeće takvog profila tu nije moglo da opstane.

"U blizini 'Unisa' ne postoji vodeni tok. Ili bar željeznička pruga. Troškovi transporta zbog toga su bili ogromni. Preduzeća koja se bave takvim poslovima, a nisu pored vodenog toka, nemaju nikakvu šansu da opstanu. Izuzetno pametan menadžment svakako je ključni razlog zašto je to preduzeće tada bilo toliko uspješno. Pored toga, mnoge okolnosti su išle na ruku 'Unisu' – od zatvorenog tržište do činjenice da je tih godina izgorjela valjaonica hladnih traka u Smederevu. Menadžment 'Unisa' je tehnički bio ispred svih sličnih postrojenja – ispred slovenačkih željezara, ispred valjaonice u Skoplju i ispred valjaonice u Smederevu", kaže Milovanović.

Proizvodnja je, dodaje on, u "Unisu" stala tokom rata i poslije nije mogla da se nastavi. Sirovina nije mogla da se dobije ni na koji način. Tako mala proizvodnja, dislocirana u kontinentalni dio jednostavno nije imala šansu da preživi.

"Bila je puka utopija da se taj sistem mogao rehabilitovati. Da li se moglo nešto drugo napraviti? Moglo je. Šta? Ne znam ni sam, ali moglo je i trebalo je pokušati. Jer nijedno preduzeće nije imalo takvu infrastrukturu u Banjaluci – devet kilometara ste od centra grada, na magistralnom putu, blizu je autoput, samim tim i dvije susjedne zemlje i njihovi glavni gradovi. 'Unis' je imao i rezervoar od 500 kubika vode. I dva 20-kilovoltna dalekovoda", kaže Milovanović.

"Unis" je, tvrdi on, bilo najprofitabilnije preduzeće u Banjaluci. U najboljim godinama prihod je dosezao i do 120-130 miliona maraka. Nije bilanijedna godina da nije bilo čiste dobiti od četiri do pet miliona maraka.

"Čak smo tražili i prijevremenu otplatu kredita, ali nam to svojevremeno nije omogućeno. Kriza je počela da se osjeća već 1986. godine. Tačnije, dolazilo je do laganog pada. A do tada su zaposleni imali 16 plata, čuveni 'višak'. I zato su svi htjeli da dođu u to preduzeće i zato je bila velika selekcija kadra. A oni koji su radili tu selekciju, znali su kako to treba da urade", rekao je Milovanović.

Radnici

Mićo Milovanović kaže da je "Unis" prije rata zapošljavao 720 radnika, iako je bio projektovan na 370 radnika. Tada je, kaže on, bilo drugačije vrijeme – na 50 radnika dolazio je jedan pripravnik.

"Po povratku iz rata sam u 'Unisu' zatekao 333 radnika. Zakupninom koju smo dobijali od SFOR-a najveći broj radnika smo tretirali kao radnike na čekanju. Plaćali smo im penziono i socijalno i čak smo im određeno vrijeme davali neku naknadu. Svi su radnici zbrinuti s najvećim mogućim socijalnim osjećanjem", kaže Milovanović.

Poslovna zona

Nakon prodaje "Unisa" iz Administrativne službe grada Banjaluka saopštili su da se za ulazak u budući tehnološki biznis park prijavilo više od 50 zainteresovanih investitora. Međutim, pet godina kasnije i ta je ideja propala, a tehnološki biznis park je odjednom postao poslovna zona. Naime, Savjet za privredu, zapošljavanje, finansije i budžet grada Banjaluka je 19. marta ove godine odlučio da se izvrši prenamjena tehnološkog biznis parka u poslovnu zonu.

Gradonačelnik Banjaluke Slobodan Gavranović je rekao da je projekat "Tehnološki biznis park" rađen prije osam godina i da je podrazumijevao veliko ulaganje. Ubrzo će se saznati da li je promjena imena bila samo još jedna kamuflaža ili će zaparloženi plac u Ramićima konačno oživjeti. (Izvor: Nezavisne novine/Capital.ba)