Od izbijanja recesije hrvatsko se gospodarstvo prilagođava novom modelu rasta. Svjedoci smo dugotrajnog smanjenja domaće potražnje i raspoloživog dohotka, dok je istodobno vidljiv trend povećanja ukupnog izvoza. Preslika tog procesa razvidna je i u strukturi gospodarstva, a najočitiji je primjer smanjenje udjela građevinarstva i trgovine, prijevoza, hotela i restorana u bruto dodanoj vrijednosti te povećanje udjela industrije.

Piše: Jurica Zrnc, zaposlen u Odjelu za ekonomska kretanja i budžet Hrvatske narodne banke (HNB) (stavovi u ovom tekstu ne predstavljaju neophodno i stavove institucije u kojoj je zaposlen)

Ipak, nositelji promjene modela rasta i pratećeg restrukturiranja gospodarstva možda su neočekivani i stoje prikriveni iza agregatnih statistika. Naime, porast izvoza od 2008. do 2013. rezultat je ekspanzije izvoza malih i srednje velikih poduzeća, a velika su poduzeća u istom razdoblju negativno pridonijela dinamiziranju izvoza Hrvatske i pritom smanjila svoj izvoz za više od četiri milijarde kuna, prema statistici iz baze podataka koje je časopis Banka dobio na zahtjev od Financijske agencije (Fina).

Takav je rezultat po mnogo čemu neočekivan. Naime, velika su poduzeća prije recesije činila oko 60 posto sveukupnog izvoza zabilježenog u Fininoj bazi, a ako se promatra samo prerađivačka industrija, onda su činila i više od dvije trećine izvoza te djelatnosti (između 70 i 80 posto, ovisno o godini). Također, struktura hrvatskog izvoza takva je da većinu izvoza ostvaruju redovni izvoznici. S druge strane, novi izvoznici predstavljaju relativno malen udjel – tri posto – u ukupnom broju poduzeća (Lukinić Čardić, 2012.).

Izvoze unatoč preprekama

Teškoće pri poslovanju u uvjetima recesije posebno iskazuju mala i srednja poduzeća koja, osim problema s nedostatkom kapitala, često imaju nisku pregovaračku moć u tržišnim odnosima te mnogo teže nadilaze regulatorne prepreke nego što je to slučaj s velikim poduzećima. Ipak, razvidno je da velika poduzeća i dalje prolaze proces restrukturiranja te da, za razliku od malih i srednje velikih poduzeća koja su mnogo dinamičnija u odgovoru na krizu, zasad nisu uspjela nadomjestiti manjak domaće potražnje plasmanom svojih proizvoda na inozemna tržišta.

Naime, udjel prodaje na inozemnom tržištu u ukupnim se prihodima samo blago povećao kod velikih poduzeća (oko jedan postotni bod), dok se kod malih i onih srednje veličine povećao oko pet postotnih bodova (vidi grafikon). Tako je sektor malih i srednjih poduzeća istodobno s naglašenim smanjenjem prihoda na domaćem tržištu snažno povećao prodaju na inozemnim tržištima.

Dostupni podaci iz statistike koje je Fina dostavila časopisu Banka pokazuju da se između 2008. i 2013. smanjio broj srednjih i velikih poduzeća, ali je porastao broj malih poduzeća. Broj izvoznika također je porastao kod malih poduzeća, a smanjio se kod srednjih i velikih. To upućuje na zaključak da se kod poduzeća srednje veličine vjerojatno radi o izraženijem usmjerenju postojećih poduzeća na izvozna tržišta, dok je izgledno da kod malih poduzeća značajnu ulogu imaju nova poduzeća koja su i novi izvoznici.

Prema Fininim podacima broj malih poduzeća izvoznika povećao se za oko 1.600 u 2013. godini u odnosu na 2008. Pritom valja napomenuti da se navedene brojke odnose na pravne osobe te da se kod malih poduzeća relativno često pojavljuju poduzeća koja ne posluju redovno, nego su samo povremeno uistinu aktivna.

Slijedom navedenih opažanja, postavlja se pitanje: kako to da su mala i srednje velika poduzeća između 2008. i 2013. povećala izvoz za osam milijardi kuna, dok su velika poduzeća smanjila izvoz za četiri milijarde? Očigledno nije riječ o čisto statističkom efektu prelijevanja velikih poduzeća u ona srednje veličine zbog smanjenja veličine poduzeća, nego bi trebao postojati ekonomski razlog iza tih divergentnih kretanja.

Uzroci rasta izvoza poduzeća

Odgovor na to pitanje može ponuditi bogata literatura koja proučava međuovisnost izvoza i proizvodnosti poduzeća. Naime, teoretski postoje dvije hipoteze o smjeru uzročnosti između izvoza i proizvodnosti poduzeća. Prema prvoj hipotezi samoodabira (engl. self-selection) poduzeća počinju izvoziti jer su produktivnija pa zbog svoje uspješnosti mogu platiti fiksne troškove koje podrazumijevaju aktivnosti na međunarodnom tržištu.

Naime, međunarodna trgovina podrazumijeva značajne barijere zbog kojih samo manji dio poduzeća u stvarnosti izvozi. Spomenute prepreke izvozu uključuju transportne troškove, marketinške troškove, troškove uspostave kanala distribucije, troškove prilagodbe proizvoda stranim kupcima. Također, poduzeća moraju imati na raspolaganju dovoljno resursa poput ljudskog kapitala da bi se natjecala s međunarodnim konkurentima. Ukratko, ova hipoteza implicira da porast produktivnosti uzrokuje izvoz.

Prema drugoj hipotezi, poduzeća kroz proces natjecanja i učenja prilikom sudjelovanja u međunarodnoj razmjeni povećavaju svoju produktivnost (engl. learning by exporting). Tako uslijed snažnije konkurencije izvoznici imaju snažan poticaj da budu učinkovitiji, ali i da povećavaju prodaju i koriste prednosti ekonomije obujma. Također, suradnja s poduzećima u međunarodnom okruženju omogućuje prelijevanje tehnologije, znanja, praksi i kontakata koji omogućuju efikasnije poslovanje. Stoga u procesu izvoza čitav niz faktora može potaknuti rast produktivnosti.

Rast broja malih poduzeća

U slučaju Hrvatske, istraživanje tih hipoteza (Valdec i Zrnc, 2014.) upućuje na to da su izvoznici superiorniji prema mnogo karakteristika od poduzeća koja ne izvoze. Izvoznici imaju više kapitala, zapošljavaju više radnika, karakterizirani su s većom produktivnosti, imaju veću prodaju te isplaćuju veće plaće od neizvoznika (Valdec i Zrnc, 2014.).

Također, rezultati upućuju na zaključak da su poduzeća produktivnija godinama prije nego što počnu izvoziti. Taj rezultat implicira da novi izvoznici počinju izvoziti jer su uspješniji od drugih. S druge strane, izvoz nije pokazao konzistentan i značajan učinak na produktivnost poduzeća, kao i na druge pokazatelje uspješnosti poduzeća koja su počela izvoziti.

Nažalost, je li uistinu rast produktivnosti poduzeća uzrokovao da mala poduzeća i ona srednje veličine povećaju izvoz između 2008. i 2013., bez ozbiljnijeg istraživanja nije moguće utvrditi. Ostaje ponoviti nalaze da su upravo mala i srednja poduzeća glavni nositelj kreativne destrukcije, tj. stvaranja novih proizvoda i razaranja starih načina proizvodnje.

Pogleda li se broj poduzeća u tom razdoblju (ne uključujući obrte koji bilježe snažan pad), evidentan je njihov porast, što može značiti kako postoji prikriven dinamizam u hrvatskoj ekonomiji čiji se akteri zasad nedovoljno brzo razvijaju da bi značajno utjecali na agregatne ishode. Također, zasigurno je važan i učinak supstitucije domaćeg tržišta onim inozemnim zbog nepovoljnih kretanja domaće potražnje.

Taj su učinak ustanovili istraživači Europske komisije u izvješću Product market review 2013., gdje pokazuju statistički signifikantan negativan utjecaj domaće potražnje na izvoz poduzeća.

Veliki su važni

Ipak, ne treba zanemariti važnost velikih poduzeća u generiranju budućeg izvoza. Veliki industrijski kompleksi poput automobilske industrije snažan su motor rasta mnogih ekonomija u Europi i svijetu. Kada se priča o velikim poduzećima u Hrvatskoj, valja imati na umu da je broj tih poduzeća razmjerno malen. Naime, okosnicu izvoza u Hrvatskoj čini oko 300 velikih poduzeća koja generiraju većinu izvoza.

Tako je u razdoblju prije recesije najvećih pet izvoznika u prosjeku generiralo 30 posto ukupnog izvoza, a najvećih 50 gotovo dvije trećine ukupno ostvarenog izvoza prerađivačke industrije (Lukinić Čardić, 2012.). Očito je da izvoz pokazuje izniman stupanj koncentriranosti i to nije samo hrvatski fenomen, nego pravilo u većini gospodarstava. Zbog toga izvozni rezultati cijele zemlje mogu ovisiti o šokovima specifičnim za pojedino poduzeće ili industriju.

Stvaranje nove izvozne baze

Specifičnost najvećih hrvatskih izvoznih partnera poput Italije, Slovenije i Bosne i Hercegovine jest da imaju poteškoća s izlaskom iz recesije, što dodatno usporava izvoz hrvatskih poduzeća. Iako promjena izvoznih destinacija iziskuje dodatne troškove, važno je za poduzeća da se orijentiraju na druga rastuća tržišta kako bi nadomjestila manjak potražnje kod tržišta na koja uobičajeno izvoze.

Tek će se u budućnosti pokazati hoće li hrvatska poduzeća odabirati tržišta razvijenih zemalja ili onih u razvoju te hoće li uspjeti plasirati svoje proizvode na nova tržišta. Za sada je vidljiv oporavak izvoza, što upućuje i na oporavak gospodarstva u srednjem roku. Trenutno je ta dinamika potaknuta poslovnim aktivnostima poduzeća male i srednje veličine koja povećavaju prodaju na inozemnim tržištima, ali su suočena s brojnim ograničenjima te su posebno ranjiva.

Taj sektor pokazuje potencijal iz kojeg bi se mogli pojaviti novi tržišni lideri i novi nositelji izvoza. S druge strane, dosadašnje okosnice izvoza, velika poduzeća poput onih u brodogradnji, karakterizirane su snažnim smanjenjem prodaje i restrukturiranjem. Čini se da je u tijeku stvaranje nove izvozne baze hrvatskoga gospodarstva čija će buduća struktura i dinamika poslovnih rezultata biti određena s jedne strane rastom novih poduzeća, a s druge strane restrukturiranjem starosjedilaca. (Banka.hr)