Pre dve godine sam na ovim stranama obrazložio mišljenje da Amerika pati od političkog propadanja. Njen ustavni sistem kontrola i ravnoteža, udružen s dvopartijskom polarizacijom i usponom obilno finansiranih interesnih grupa, urodio je onim što nazivam „vetokratija“, stanjem u kom je lakše sprečiti vlast da nešto uradi nego upregnuti je u ostvarivanje opšteg dobra. Česte budžetske krize, inertna birokratija i nedostatak inovacija u politici bili su pečat političkog sistema u rasulu.

Piše: Frensis Fukujama, profesor političke ekonomije na Univerzitetu "Džon Hopkins" u Baltimoru, SAD

Površno gledano, predsednički izbori 2016. godine kao da potkrepljuju tu analizu. Nekad ponosna Republikanska stranka izgubila je kontrolu nad svojim procesom nominacije, dopustila da ga neprijateljski preuzme Donald Trump i sad je razdirana dubokim unutrašnjim protivrečjima. Na demokratskoj strani, u međuvremenu, ultrainsajderka Hillary Clinton suočila se s neočekivano snažnim suparnikom Bernijem Sandersom, sedamdesetčetvorogodišnjim samozvanim socijaldemokratom. O čemu god da se radi – od imigracije do finansijske reforme, od trgovine do stagniranja dohotka – glasači na obe strane spektra ustali su u ogromnom broju protiv establišmenta koji vide kao korumpiran i obuzet sopstvenim interesima i okrenuli se radikalnim autsajderima u očekivanju pročišćenja.

Burna kampanja pokazala je, međutim, da američka demokratija u izvesnom smislu funkcioniše bolje nego što se veruje. Šta god čovek mislio o njihovim odlukama, glasači su pohrlili na izbore u jednoj državi za drugom i preoteli kontrolu nad političkim narativom od organizovanih interesnih grupa i oligarha. Jeb Bush, sin odnosno brat dvojice predsednika koji su nekad izgledali kao neizbežan republikanski izbor, neslavno se povukao iz trke u februaru, pošto je (zajedno sa svojim superpakovima) spiskao 120 miliona dolara. Sanders se, međutim, ograničio na male donacije; zaklinjući se da će razvlastiti finansijsku elitu koja podržava njegovog protivnika, sakupio je čak više novca nego Buš i sve vreme je bio za petama Hillary Clinton.

Prava priča o ovim izborima je to da Američka demokratija, posle nekoliko decenija, konačno reaguje na porast nejednakosti i ekonomsku stagnaciju koju doživljava većina stanovništva. Društvena klasa se vratila u jezgro američke politike i prevazišla druge podele – rasnu, etničku, rodnu, seksualnu, geografsku – koje su dominirale raspravom na prethodnim izborima.

Jaz između imovine elita i ostatka stanovništva rastao je dve generacije, ali tek sad je počeo da dominira nacionalnom politikom. Nije teško objasniti zašto su populisti toliko dobili u ovom krugu, već zašto se to nije dogodilo ranije. Štaviše, mada je dobro znati da je američki politički sistem manje okoštao i da manje robuje bogatim elitama nego što to mnogi pretpostavljaju, eliksiri koje su prodavali populistički promoteri gotovo su sasvim nekorisni; ako bi bili prihvaćeni, ugušili bi rast, pojačali nelagodu i pogoršali stanje. Sad kad su elite prodrmane i izbačene iz svog oholog samozadovoljstva, nastupio je čas da smisle razumna rešenja za probleme koje više ne mogu ni poricati ni ignorisati.

Socijalna osnova populizma

Poslednjih godina postalo je još teže poricati da dohoci stagniraju za većinu američkih građana dok elite prolaze bolje nego ikad, i da to izaziva rast nejednakosti širom američkog društva. Neke osnovne činjenice, kao što je ogromno povećanje udela jednog procenta stanovništva u nacionalnom bogatstvu, ne mogu se više lako osporavati. U ovom političkom ciklusu novo je to što je pažnja počela da se okreće od prekomernog dohotka oligarhije ka lošem položaju onih koji su ostali pozadi.

Dve novije knjige – Raspadanje Charlesa Murraya i Naša deca Roberta Putnama – opisuju novu društvenu stvarnost s bolnom podrobnošću. Murray i Putnam su na suprotnim krajevima političkog spektra – jedan je libertarijanski konzervativac a drugi mejnstrim liberal – ali podaci koje iznose su bezmalo identični. Dohodak radničke klase je opadao u prošloj generaciji, najdramatičnije za bele muškarce sa srednjim ili nižim obrazovanjem. Za tu grupu Trumpov slogan „Učinimo Ameriku ponovo velikom!“ ima stvarno značenje. Ali patologije od kojih pate njeni pripadnici mnogo su dublje, kao što pokazuju podaci o zločinu, upotrebi droga i jednoroditeljskim porodicama.

Osamdesetih godina vodila se široka nacionalna rasprava o pojavljivanju afroameričke potklase – to jest, mase nezaposlenih i nekvalifikovanih ljudi čije se siromaštvo dalje reprodukuje tako što izaziva raspad porodica i što su onda takve porodice nesposobne da prenesu društvene norme i ponašanja koji su neophodni za konkurentnost na tržištu rada. Danas je bela radnička klasa gotovo u istom položaju u kom je tada bila crna potklasa.

Tokom zagrevanja za unutarstranačke izbore u Nju Hempširu – državi koja je jednako bela i ruralna kao bilo koja druga u zemlji – mnogi Amerikanci su bili iznenađeni kad su saznali da je tu najveća briga glasača heroinska zavisnost. U stvari, zavisnost od opioida i metamfetamina poprimila je u belim ruralnim zajednicama država kao što su Indijana i Kentaki iste epidemijske razmere koje je u prethodnoj generaciji imala zavisnost od kokaina u gradskim jezgrima. U jednom novijem članku ekonomisti Anne Case i Angus Deaton pokazali su da je između 1999. i 2003. godine porasla stopa smrtnosti belih, sredovečnih muškaraca nehispanskog porekla u Sjedinjenim Državama, iako je u istom periodu opala u gotovo svim drugim grupama stanovništva i u svim drugim bogatim zemljama.

Ta sve sumornija realnost zaobišla je američke elite – svakako i zato što su one u istom periodu sasvim dobro prolazile. Prihodi ljudi koji imaju bar fakultetsku diplomu već decenijama rastu. U toj grupi je opala stopa razvoda i samohranih roditelja, stopa zločina u okruženju postojano opada, gradove su preuzeli mladi urbani ljudi, a tehnologije kao što su Internet i društveni mediji osnažile su društveno poverenje i nove oblike angažovanja zajednice. Za tu grupu odveć brižni roditelji predstavljaju veći problem nego deca koja sama otključavaju kuću kad se vrate iz škole.

Neuspeh politike

Kad imamo u vidu ogromnu društvenu promenu, pravo pitanje nije zašto Sjedinjene Države doživljavaju populizam 2016. godine, već zašto se ta eksplozija nije dogodila mnogo ranije. Tu smo zaista imali problem predstavljanja u američkim institucijama: nijedna politička partija nije se dobro zalagala za interese grupe čiji je standard opadao.

Poslednjih decenija, Republikanska stranka je bila nelagodna koalicija biznis elita i društvenih konzervativaca; prve su obezbeđivale novac, a drugi glasove na unutarstranačkim izborima. Biznis elite, predstavljene uvodnikom u listu The Wall Street Journal, dosledno su se zalagale za ekonomski liberalizam: slobodna tržišta, slobodnu trgovinu i legalnu imigraciju. Republikanci su obezbedili glasove za usvajanje trgovinskih zakona kao što su Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini i nedavno ovlašćenje predsednika da sklapa trgovinske ugovore (poznatije kao „brza pruga“).

Investitori i promoteri biznisa očigledno imaju koristi od uvoza strane radne snage, kvalifikovane i nekvalifikovane, i od globalnog trgovinskog sistema koji im omogućuje da izvoze i investiraju širom planete. Republikanci su se zalagali za demontiranje sistema bankarske regulative iz vremena depresije i postavili su temelj za porast rizičnih hipotekarnih kredita i finansijsku krizu koja je iz toga proizašla 2008. godine. Oni su bili ideološki posvećeni smanjivanju poreza za bogate Amerikance; time su potkopavali moć sindikata i smanjivali sve oblike socijalnog staranja, čiji su korisnici siromašniji delovi populacije.

Taj program je bio direktno suprotan interesima radničke klase. Uzroci pogoršavanja položaja radničke klase su složeni, jer su povezani i s tehnološkim promenama a ne samo sa činiocima na koje utiče javna politika. Ipak, ne može se poreći da je pomak u korist tržišta, za koji su se u prethodnim decenijama zalagale republikanske elite, potisnuo dohotke radničke klase time što je izložio radnike surovijoj tehnološkoj i globalnoj konkurenciji i što je redukovao razne zaštite i socijalne beneficije preostale iz doba Nju dila. (Zemlje poput Nemačke i Holandije, koje više štite radnike, ne doživljavaju sličan porast nejednakosti.) Zato ne treba da nas čudi što je ove godine najveća i najemocionalnija bitka ona koja se odigrava u Republikanskoj stranci, pošto njena radnička baza nedvosmisleno pokazuje sklonost prema nacionalističkoj ekonomskoj politici.

Demokrate, sa svoje strane, tradicionalno vide sebe kao branioce običnih ljudi i još mogu da računaju na to da će im, koliko god smanjena, baza članova sindikata pomoći da pobede na izborima. Ali i oni su ostavili na cedilu taj deo populacije. Od uspona „trećeg puta“ Billa Clintona, elite u demokratskoj partiji su prigrlile postreganovski konsenzus o dobrobiti slobodne trgovine i imigracije. Bile su saučesnici u demontriranju bankarske regulative devedesetih godina i pokušavale su da potkupe pre nego da podrže radnički pokret i njegove prigovore trgovinskim sporazumima.

Ali važniji problem s demokratama je to što je partija prihvatila identitetsku politiku kao jednu od svojih ključnih vrednosti. Stranka je pobedila na prethodnim izborima tako što je mobilisala koaliciju populacijskih segmenata: žene, Afroamerikance, izrazito urbanu omladinu, homoseksualce i ekologe. Ali potpuno je izgubila kontakt sa belom radničkom klasom koja je bila temelj Nju dil koalicije Franklina Rossevelta. Bela radnička klasa počela je da glasa za Republikance osamdesetih godina zbog kulturnih pitanja kao što su patriotizam, pravo na vatreno oružje, abortus i religija.

Devedestih godina Clinton je pridobio dovoljan deo tog segmenta da bi bio dvaput izabran (oba puta zahvaljujući pluralitetima), ali otad su beli radnici pouzdaniji glasači Republikanske stranke uprkos činjenici da je republikanska elitistička ekonomska politika u suprotnosti s njihovim ekonomskim interesima. Zato je prema anketi univerziteta Kunipijak, čiji su rezultati objavljeni u aprilu, osamdeset odsto ispitanih Trumpovih pristalica reklo da je „vlada otišla predaleko u pomoći manjinskim grupama“ a osamdeset pet odsto se složilo s tvrđenjem da je „Amerika izgubila svoj identitet“.

Opsednutošću demokrata identitetom može se objasniti jedna od velikih misterija savremene američke politike – zašto su beli ruralni pripadnici radničke klase, posebno u južnim državama sa ograničenom socijalnom zaštitom, pohrlili pod republikansku zastavu iako su među najvećim korisnicima programa koji su nastali ili opstali uprkos republikancima, kao što je Obamin Zakon o dostupnoj zdravstvenoj zaštiti. Jedan razlog je to što će, po njihovom mišljenju, Obamacare više koristiti drugima nego njima – a to delom misle i zato što su demokrate izgubile sposobnost da se obraćaju takvim glasačima (za razliku od tridesetih godina kada su ruralni belci s juga bili ključne pristalice inicijativa Demokratske stranke u oblasti socijalne zaštite, na primer državne razvojne agencije Tenesi Veli).

Kraj jednog doba?

Trumpove političke izjave su zbrkane i protivrečne, što nije neobično pošto dolaze od narcisoidnog medijskog manipulatora bez jasne ideološke osnove. Ali tema kojom je privukao tako mnogo glasača na republikanskim predizborima je donekle i Sandersova: nacionalistički ekonomski program smišljen da zaštiti i obnovi radna mesta američkih radnika. Time se može objasniti i to što se on suprotstavlja imigraciji – čak i legalnoj imigraciji kvalifikovanih radnika – kao i to što osuđuje američke kompanije koje sele fabrike u inostranstvo da bi smanjile troškove rada.

Pored toga, on nije kritikovao samo Kinu zbog manipulacije valutama već i prijateljske zemlje kao što su Japan i Južna Koreja zbog potkopavanja proizvodne baze Sjedinjenih Država. I naravno, on se oštro suprotstavlja i daljoj liberalizaciji trgovine, oličenoj, između ostalog, u Transpacifičkom partnerstvu sa Azijom i Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu sa Evropom.

Sve ovo zvuči kao potpuna jeres svakom ko je odslušao elementarni kurs iz teorije trgovine, gde svi modeli – od Ricardovog modela komparativne prednosti do Heckscher–Ohlinovog faktora nacionalnih proizvodnih kapaciteta – govore da je slobodna trgovina pobednička kombinacija za sve trgovinske partnere jer povećava njihov agregatni dohodak. I zaista, globalna proizvodnja se učetvorostručila od 1970. do 2008, kad su svetska trgovina i investicije liberalizovani na osnovu širokog okvira Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini a zatim i stvaranja Svetske trgovinske organizacije.

Globalizacija je izvukla stotine miliona ljudi iz siromaštva u zemljama kao što su Kina i Indija, a Sjedinjenim Državama je donela neizmerno bogatstvo.

Ipak, konsenzus elita o blagodatima ekonomske liberalizacije, zajednički elitama obe stranke, nije imun na kritike. U sve postojeće trgovinske modele ugrađen je zaključak da liberalizacija trgovine povećava agregatni dohodak, ali obično ima rđave posledice za distribuciju – drugim rečima, stvara pobednike i gubitnike. Jedna novija studija procenjuje da je konkurentni uvoz iz Kine odgovoran za gubitak 2 miliona do 2,4 miliona američkih radnih mesta između 1999. i 2011. godine.

Standardni odgovor trgovinskih ekonomista je da su dobiti od trgovine dovoljne da više nego adekvatno nadoknade gubitak, u idealnom slučaju tako što će omogućiti da se radnici dokvalifikuju i steknu nove veštine. Svaki važan korak u trgovinskom zakonodavstvu bio je praćen mnoštvom mera za prekvalifikaciju radnika, kao i uvođenjem novih pravila koja radnicima omogućuju da se prilagode.

Ali u praksi je prilagođavanje često izostajalo. Američka vlada je sprovodila 47 nekoordiniranih programa za prekvalifikaciju radnika (otad ukrupnjenih u desetak), pored bezbrojnih programa u državama, ali oni nisu uspeli da obezbede bolji posao velikom broju radnika. Delimično je za to kriv način sprovođenja, ali postoji i greška u konceptu: nije jasno koja vrsta obuke može da preobrati 55-godišnjeg radnika na fabričkoj traci u programera ili veb dizajnera. Niti standardna teorija trgovine uzima u obzir političku ekonomiju investiranja.

Kapital je uvek lakše sprovodio kolektivne akcije nego što su to činili radnici, zato što je koncentrisaniji i lakše ga je koordinirati. To je bio jedan od najranijih argumenata u prilog sindikalizmu, koji je u Sjedinjenim Državama od osamdesetih godina ozbiljno podrivan. A u današnjem globalizovanom svetu prednost kapitala se samo dalje uvećava s njegovom većom mobilnošću. I radna snaga je postala mobilnija, ali su njena ograničenja znatno veća. Pregovaračke prednosti sindikata brzo potkopavaju poslodavci koji prete da će preseliti svoj biznis ne samo u američku državu koja im garantuje pravo na rad, već i u drugu zemlju.

Razlike u ceni rada između Sjedinjenih Država i mnogih zemalja u razvoju tako su velike da je teško zamisliti politiku koja bi mogla da zaštiti masu nekvalifikovanih radnika. Možda čak ni Trump ne veruje da bi cipele i košulje još trebalo proizvoditi u Americi. Svaka indstrijalizovana nacija u svetu, uključujući i one koje mnogo energičnije štite svoje proizvodne baze, kao što su Nemačka i Japan, osetila je opadanje udela proizvodnje u poslednjih nekoliko decenija. Čak i Kina počinje da gubi radna mesta zbog automatizacije i niske proizvodne cene u zemljama kao što su Bangladeš i Vijetnam.

Iskustvo zemalja kao što je Nemačka pokazuje da put kojim su išle Sjedinjene Države nije bio neizbežan. Nemačke poslovne elite nikad nisu nastojale da podriju moć sindikata; do dan-danas u nemačkoj ekonomiji nadnice se utvrđuju pregovorima između poslodavaca i sindikata, a te pregovore finansira vlada. Zato je rad u Nemačkoj skuplji za oko 25 odsto od odgovarajućeg rada u Americi. Uprkos tome, Nemačka je i dalje treći najveći izvoznik u svetu, a udeo zaposlenosti u proizvodnji, iako opada, i dalje je znatno viši nego u Sjedinjenim Državama.

Za razliku od Francuza i Italijana, Nemci nisu pokušavali da zaštite postojeća radna mesta nizom zakona o radu; program reformi kancelara Gerharda Schrödera iz 2010. godine olakšao je otpuštanje viška radnika. Nemačka je, međutim, izdvajala velika sredstva za usavršavanje radnika u okviru programa obuke i za druge aktivne intervencije na tržištu rada. Nemci su nastojali da zaštite veći deo snabdevačkog lanca u zemlji od beskrajne eksternalizacije tako što su svoj čuveni Mittelstand, to jest mali i srednji biznis, povezali s velikim poslodavcima.

Za razliku od toga, u Sjedinjenim Državama ekonomisti i javni intelektualci prikazuju pomak od proizvodne ekonomije ka postindustrijskoj, zasnovanoj na uslugama, kao neizbežan, čak kao nešto što treba pozdraviti i ubrzati. Kao da će se nekadašnji proizvođači konjskih kola peobraziti u informatičare s pola radnog vremena u fleksibilnoj, eksternalizovanoj novoj ekonomiji, u kojoj će im njihove veštine doneti još veće zarade.

Međutim, uprkos povremenim gestovima, jasno je da nijedna politička stranka nije istinski poverovala u program prekvalifikacije kao ključni deo nužnog procesa prilagođavanja, niti je investirala u socijalne programe koji bi zaštitili radničku klasu u periodu prilagođavanja. I tako su beli radnici, poput Afroamerikanaca u prethodnim decenijama, bili prepušteni sami sebi.

Prva decenija veka mogla je biti drukčije odigrana. Kinezi danas ne manipulišu svoju valutu da bi povećali izvoz; štaviše, u poslednje vreme pokušavaju da zaštite vrednost juana kako bi sprečili beg kapitala. Ali oni su izvesno manipulisali svoju valutu u godinama posle azijske finansijske krize iz 1997-1998. i pucanja dot-kom balona iz 2000-2001. Vašington je tada mogao da pripreti tarifama protiv uvoza iz Kine ili da ih nametne. To bi povuklo neke rizike: maloprodajne cene bi porasle i kamatne stope bi se povećale da su Kinezi odgovorili odbijanjem da otkupe američki dug. Ali američke elite nisu ozbiljno razmatrale tu mogućnost iz straha da bi to moglo pokrenuti spuštanje niz klizavu padinu protekcionizma. Zato je u narednoj deceniji izgubljeno više od dva miliona radnih mesta.

Put napretka?

Trump se možda zakačio za nešto realno u američkom društvu, ali on je jedinstveno nepogodan instrument za korišćenje reformskog trenutka kakav predstavlja ova izborna turbulencija. Pedeset godina liberalizacije trgovine ne mogu se poništiti nametanjem unilateralnih tarifa ili kažnjavanjem američkih multinacionalnih kompanija koje angažuju jevtiniju stranu radnu snagu. Tu je američka ekonomija tako prepletena sa ostatkom sveta da su opasnosti globalnog klizanja u protekcionizam sasvim realne.

Trumpov predlog da se ukine Obamin program zdravstvene zaštite ostavio bi milione američkih radnika bez zdravstvene zaštite, dok bi predloženo smanjenje poreza povećalo deficit u sledećoj deceniji za više od 10 triliona dolara, a donelo bi korist samo bogatima. Ovoj zemlji je potreban snažan vođa, ali institucionalni reformista koji je u stanju da vladu učini zaista efektivnom, a ne personalistički demagog koji se ne obazire na ustanovljena pravila.

Ipak, ako na lažu kad izražavaju veliku zabrinutost zbog nejednakosti i propadanja radničke klase, elite bi morale da preispitaju neke svoje dugotrajne stavove o imigraciji, trgovini i investicijama. Intelektualni izazov je utvrditi da li je moguće uzmaknuti od globalizacije (a pri tom ne oštetiti i nacionalnu i globalnu ekonomiju) radi ostvarivanja veće dohodovne jednakosti u zemlji na uštrb agregatnog nacionalnog dohotka.

Jasno je da su neke promene izvodljivije od drugih i da imigracija nije na vrhu teorijski ostvarivih ciljeva. Obuhvatna reforma imigracije, koja traje više od jedne decenije, nije uspela iz dva razloga. Prvo, njeni protivnici se suprotstavljaju „amnestiji“, to jest omogućavanju da postojeći imigranti bez papira postanu građani. Drugi razlog tiče se strogog sprovođenja zakona: kritičari ukazuju na to da se poštovanje postojećih zakona ne nameće i da ranija obećanja da će se to učiniti nisu održana.

Ideja da vlada treba da deportuje iz zemlje 11 miliona ljudi (mnogi od tih ljudi imaju decu koja su američki državljani) nije naročito ostvariva. Čini se da je neki vid amnestije neizbežan. Kritičari imigracije su, međutim, u pravu kad kažu da su Sjedinjene Države nehajno nametale sopstvene zakone. Strogo sprovođenje zakona ne bi iziskivalo zid, već nešto poput nacionalne biometrijske lične karte, ogromno ulaganje u sudove i policiju i, pre svega, političku volju da se kažnjavaju poslodavci koji krše pravila.

Prelazak na mnogo restriktivniju politiku prema legalnoj imigraciji, u kom bi neki vid amnestije za postojeće imigrante bio praćen istinskim naporima da se nametnu nova, stroža pravila, ne bi bio ekonomski poguban. Kad je to ova zemlja uradila, 1924. godine, u izvesnom smislu je popločala put za zlatno doba američke jednakosti četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka.

Teže je videti put za napredovanje trgovine i investicija (bez odustajanja od Transpacifičkog partnerstva) koji ne bi bio krajnje rizičan. U svetu je sve više ekonomskih nacionalista i kad bi Vašington obrnuo kurs kojim je izgradio i održavao postojeći liberalni međunarodni sistem, to bi moglo pokrenuti lavinu uzvratnih udaraca. Možda bi, za početak, trebalo smisliti način da se američke multinacionalne kompanije, koje trenutno imaju 2 triliona dolara u gotovini van Sjedinjenih Država, ubede da taj novac investiraju u svojoj zemlji. Američke korporativne poreske stope su među najvišim u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj; politiku njihovog znatnog smanjivanja, uz ukidanje mnoštva poreskih olakšica i izuzeća za koje su se izborile korporacije, možda bi prihvatile obe stranke.

Druga inicijativa bila bi masovna kampanja za obnavljanje američke infrastrukture. Američko udruženje civilnih inžinjera procenjuje da bi za adekvatnu obnovu infrastrukture u zemlji bilo potrebo 3,6 triliona dolara do 2020. godine. Sjedinjene Države bi mogle da pozajme jedan trilion dok su kamate niske i da ga iskoriste za finansiranje ogromne infrastrukturne inicijative koja bi stvorila ogroman broj radnih mesta a na duži rok i povećala američku produktivnost. Hillary Clinton je predložila 275 milijardi dolara, ali ta suma je suviše skromna.

Međutim, pokušaji da se ostvari bilo koji od ta dva cilja sudarili bi se s rutinskim manama američkog političkog sistema, u kom vetokratija sprečava ili poresku reformu ili investiranje u infrastrukturu. Američki sistem suviše olakšava organizovanim interesnim grupama da blokiraju usvajanje zakona i da „zarobe“ nove inicijative za sopstvene svrhe. Učvršćivanje sistema smanjivanjem prilika za veto, ali i onemogućavanjem olakog donošenja odluka bilo bi deo programa reforme.

Nužne promene trebalo bi da obuhvate ukidanje senatorske podrške i rutinskog opstruiranja predugim govorima, kao i delegiranje budžetiranja i formulisanja složenih zakona na manje, pretežno ekspertske grupe koje bi pred Kongres donosile jasne pakete za glasanje.

Zato neočekivana popularnost Trumpa i Sandersa može da signalizira veliku šansu. Uprkos svim svojim manama, Trump je raskinuo s republikanskom ortodoksijom koja preovlađuje od Ronalda Reagana: mali porezi, mala sigurnosna mreža koja mnogo više koristi korporacijama nego njihovim radnicima. Sanders je na sličan način mobilisao protivudarac levice koji je tako upadljivo nedostajao od 2008. godine.

Političke elite dodeljuju etiketu „populizam“ politikama koje podržavaju obični građani koji im se ne sviđaju. Naravno, ne postoji ni razlog ni način da demokratski glasači uvek mudro biraju, posebno u doba kad globalizacija usložnjava političke odluke. Ali ni elite ne biraju uvek ispravno i njihovo preziranje većinskih stavova često samo prikriva golotinju njihovog položaja.

Narodna mobilizacija sama po sebi nije ni loša ni dobra; ona može da stvori velike stvari, kao u Doba progresa i Nju dila, ali i grozne, kao u Evropi tokom tridesetih godina. Američki politički sistem pati od suštinskog propadanja i neće se popraviti sve dok se narodni gnev ne poveže s mudrim vođstvom i dobrim politikama. Još nije kasno. (Izvor: Foreign Affairs/Peščanik.net)