Iako je bečki dogovor OPEK-a, famoznog kartela država izvoznica nafte, o smanjenju dnevne proizvodnje sirove nafte za 1,2 miliona barela dnevno, radi guranja cena naviše na svetskom tržištu, prvi dogovor o kvotama ove grupacije posle 2008. godine, on nije izazvao preterano uzbuđenje na svetskoj privrednoj i političkoj sceni, bar ne onakvo kakvo su izazivale neke odluke OPEK-a u prošlosti.

Piše: Dimitrije Boarov, ekonomski analitičar iz Srbije, predavač na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu

Posmatrači koji taj dogovor ipak nazivaju “istorijskim dogovorom” više imaju na umu to što je Saudijska Arabija prihvatila ultimatum Irana da on bude “izuzet” od restrikcije proizvodnje (uprkos starom sunitsko-šiitskom razdoru i međusobnoj naftnoj konkurenciji), kao i to da je Rusija kao “spoljni akter” obećala da će i ona smanjiti svoju izvoznu kvotu da bi dala doprinos oporavku cena nafte na svetskoj pijaci.

Ako novi bečki naftni dogovor iz protekle sedmice (30. novembra) srećno prođe konkretizaciju na sastanku u Dohi (zakazanom za 9. decembar), može se pretpostaviti da će se tekući porast cena nafte na berzama (“brent” je sa 48 dolara za barel u poslednjih desetak dana skočio na 55 dolara) stabilizovati na dostignutom nivou, a moguće i nešto višem – sve do trenutka kada će ekonomska slika 2017. godine (posle Trampove pobede u SAD) postati nešto izoštrenija.

Neki dramatičan dalji skok cena nafte u svetu malo je verovatan. Prvo treba imati u vidu da je dnevna proizvodnja OPEK-a u proteklom novembru, od 34,19 miliona barela dnevno, bila rekordna i da njeno dogovoreno smanjivanje, od 1. januara 2017. godine, na 32,5 miliona barela dnevno ne predstavlja naročito radikalan zaokret u ponudi, tim pre što se procenjuje da su velike zemlje bez nafte (Indija i Kina, pre svega) dobrano napunile rezerve u protekloj godini niskih cena, te da su SAD od nekadašnjeg uvoznika nafte (4-5 miliona barela dnevno) postale samodovoljne (a mogu postati i značajan izvoznik nafte iz škriljaca ukoliko cene nastave da rastu – što OPEK-u ne bi odgovaralo).

Problem OPEK-a je i taj što je Saudijska Arabija prinuđena na defanzivu da bi očuvala kredibilitet kartela, pa je prihvatila da smanji dnevnu proizvodnju sa 10,5 na 10 miliona barela, ali ne treba zaboraviti da je njen udeo na svetskom tržištu najveći, da su njene rezerve najveće i da je fleksibilnost njene proizvodnje, takođe, najveća (uz “devizni jastuk” od 500 milijardi dolara).

Što znači da Saudijska Arabija može svaki dogovor i da obori ukoliko ne dobije kompenzacije na nekoj drugoj (političkoj) strani. Inače, Rijad danas ne brine toliko povratak Irana na svetsko tržište jer se smatra da on uskoro ne može preskočiti sada dostignutu dnevnu proizvodnju nešto nižu od četiri miliona barela dnevno (pa mu je dozvoljeno povećanje proizvodnje za oko 90.000 barela dnevno), koliko ubrzani povratak Iraka na staru kvotu od oko pet miliona barela dnevno (zato mu se nameće smanjenje od 400.000 barela dnevno).

Naravno, pitanje je i da li će se Ruska federaciji doista pridružiti “samorestrikcijama”, kako je obećala, jer to bi zapravo bio prvi takav slučaj, i to baš u trenutku kada su joj globalne ambicije na vrhuncu, a domaće finansije tek na putu uravnoteženja.

Na opreznost u pogledu dometa bečkog dogovora OPEK-a upućuje i činjenica da Međunarodna agencija za energiju i dalje smatra da će iduće godine svetsko tržište biti zagušeno viškovima neprodate nafte, što je verovatno u korelaciji s neizvesnostima oko buduće globalne ekonomske konjunkture.

Pri tome ne treba zaboraviti ni poznatu vezu između deviznog kursa američkog dolara i cena sirove nafte. Ukoliko dolar nastavi da jača, cene nafte će verovatno stati ili čak početi nominalno da padaju (da bi, uprošćeno, realno ostale iste).

Kad je reč o Srbiji, bečki dogovor o nafti ne bi ovde trebalo nikoga da raduje jer će tako biti “dokinut” uvozni benefit koji je, uglavnom, naša država (a ne privreda) imala u razdoblju niskih cena (procenjuje se da je on bio oko pola milijarde dolara godišnje).

Inače, u Srbiji je cena barela “brenta”, kako je saopštilo Udruženje naftnih kompanija Srbije, tokom novembra povećana 18,3 odsto, sa 45,59 na 53,94 dolara – a taj pomak će se uskoro “preseliti” u cene derivata. To može da veseli poreznike, ali ne i kupce benzina i dizela. (Izvor: Novi magazin)