Udruženje ekonomista Republike Srpske – SWOT objavilo je novi broj newslettera u kojem je, između ostalog, analiziran uticaj priliva doznaka iz inostranstva na ekonomiju BiH.

Prilikom pravljenja prognoza o perspektivama ekonomskih kretanja, sa posebnim akcentom na projekcije privrednog rasta, skoro bez izuzetka se u analizu uzimaju okolnosti i prognoze u vezi sa kretanjima ključnih ekonomskih regiona i partnera. Zemlje u razvoju uvijek su u poziciji da sopstveni razvoj nužno prilagođavaju tendencijama na koje, mahom, nemaju uticaja.

Na taj način nastoje da mjere koje preduzimaju budu racionalne, te komponuju ekonomsku politiku koja bi bila upodobljena težnji za valorizacijom sopstvenih resursa.  Razumljivo je da geografska lociranost opredjeljuje i pravac prema kome će biti uperen pogled koji prati ekonomska kretanja u svrhu kreiranja politika i plana daljeg  djelovanja.

Ipak, za sve zemlje postoje i zajednički elementi na koje nemaju uticaj i koje su u zoni odgovornosti velikih igrača. Prije svega, to se odnosi na kretanja na finansijskim tržištima. Po onoj Tukididovoj, obično je situacija takva da veliki rade šta hoće, a mali šta moraju.

Priliv po osnovu doznaka determiniše i ukupna ekonomska kretanja u RS i BiH, jer je potrošnja noseća snaga dinamike rasta. Na taj način fluktuacije u nivou primljenih doznaka postaju izvor kolebanja agregatne tražnje i posljedično privrednog rasta. Vjerno tome svjedoči i podatak da doznake participiraju u ukupnom raspoloživom dohotku građana BiH sa čak 30%

Stoga je i jedan od ključnih kanala preko kojih se ekonomska kretanja u „bogatom komšiluku“ prelijevaju na zemlje u razvoju upravo sfera raspoloživih finansijskih sredstava i investicija. U okolnostima koje ukazuju na ekonomsku stagnaciju i vjerovatnoću dolaska recesije, i investitori, bilo privatni, bilo javni, modifikuju svoje aktivnosti.

Zemlje u razvoju, po pravilu, nalaze se u stanju nasušne potrebe za investicijama da bi pokrenule sopstveni točak rasta. Jaz u štednji koji se javlja kao posljedica razlika u rasploživoj i potrebnoj štednji, koja bi se konvertovala u investicije i omogućila akceleraciju rasta, zatvara se prilivom stranih investicija.

Čak i kada postoje domaći izvori štednje, usljed distorzije na relaciji kamatna stopa – profitna stopa, veliki dio dostupnog kapitala ne biva konvertovan u investicije, te na taj način uzrokuje, što važi i za slučaj RS i BiH, investicionu stagnaciju. Čitava jedna koncepcija u teoriji privrednog rasta i praksi poslije Drugog svjetskog rata upućivala je, na bazi iskustvenog pravila, da ekonomska konvergencija višem nivou razvijenosti nije moguća bez snažnog investicionog udara.

Iz tih razloga, zemlje u razvoju trude se napraviti ambijent koji bi bio privlačan za priliv stranog kapitala da bi relativizovali ograničenja oličena u nedovoljnoj domaćoj štednji i da krenuli trajektorijem ubrzane konvergencije i duguročno održivog rasta. Sve navedeno govori da u scenariju koji pretenduje da obezbijedi bržu konvergenciju zemalja u razvoju, problemi u ključnom ekonomskom regionu se na njih prelijevaju putempromjena nivoa investicija.

Zašto je ovo važno? Iz prostog razloga što je moguć i drugačiji scenario. Onaj koji, nažalost, živi većina zemalja zapadnog Balkana, uključujući i nas. Kada govorimo o ovom regionu, ekonomska stagnacija je primjerenija sintagma u odnosu na ekonomsku konvergenciju. Zaostajanje je suštinsko, čak i kod zemalja koje su postale članice Evropske unije.

Inostrane doznake predstavljaju izvor razlike između deficita spoljnotrgovinskog i tekućeg računa, odnosno u značajnoj mjeri peglaju deficit tekućeg računa platnog bilansa

Skoro bez izuzetka, sve zemlje koje pripadaju ovom, od EU skrojenom, geografskom toponimu, slijede model rasta koji počiva na potrošnji. Ovakav model je dugoročno neodrživ, jer zbog nekonkurentnosti domaće ponude i proizvodnje vodi ekonomiju prema situaciji u kojoj će većina domaće apsorpcije kroz uvoznu pukotinu postati impuls razvoju trgovinskih partnera.

Na duži rok mora doći do promjene prema modelu koji bi kroz zasnovanost na investicijama i izvozu relativizovao najveći ekonomski problem – nezaposlenost. U suprotnom bi se sve zemlje čiji rast počiva na ekspanziji potrošnje, koji paralelno prati ekspanzija spoljnotgovinskog deficita, mogle naći nasukane na barijerama zaduženosti i prezaduženosti.

Ovakve promjene iziskuju vrijeme i konzistentnu ekonomsku politiku. Do tada se agregatna tražnja, kao makroekonomski  agregat „koji drži vodu“, mora održavati na ekonomski najzdraviji način – putem inostranih priliva.  Otuda je i glavna zabrinutost za ekonomske prilike u EU, kao ključnom partneru, ispoljena kroz očekivanja u vezi sa promjenama u nivou doznaka. Naime, zbog brojne dijaspore priliv po ovom osnovu je izuzetno značajan.

Trećina deviznog priliva koje BiH ostvaruje putem izvoza robе i usluga pristiže u zemlju putem doznaka

Priliv po osnovu doznaka determiniše i ukupna ekonomska kretanja u RS i BiH, jer je potrošnja noseća snaga dinamike rasta. Na taj način fluktuacije u nivou primljenih doznaka postaju izvor kolebanja agregatne tražnje i posljedično privrednog rasta. Tome u prilog svjedoči i podatak da doznake participiraju u ukupnom raspoloživom dohotku građana BiH sa čak 30%.

Koliki je makroekonomski značaj doznaka za sve zemlje u regionu najbolje se može vidjeti kroz njihovo učešće u bruto domaćem proizvodu u skoro pa decenijskom periodu unazad.

Vidljivo je da BiH prednjači i u odnosu na zemlje zapadnog Balkana, ali i u odnosu na prosjek Centralne i Istočne Evrope. Zbog svog kontacikličnog karaktera doznake iz inostranstva imaju ulogu amortizera u slučajevima kolebanja agregatne tražnje, te na taj način predstavljaju primjer pozitivnog eksternog šoka. One predstavljaju, takođe, i izvor razlike između deficita spoljnotrgovinskog i tekućeg računa.

Drugim riječima, inostrane doznake peglaju deficit tekućeg računa platnog bilansa u značajnoj mjeri. Pokazatelji o njihovom učešću u spoljnotrgovinskom deficitu potvrđuju tezu da su one i jedan od ključnih izvora finansiranja manjka izvoza u odnosu na uvoz.

Zabrinjavajući podatak je da doznake dostižu čak jednu trećinu ukupnog robnog izvoza Bosne i Hercegovine. Jednim dijelom to je zbog niske osnovice, ali čak ni to ne mijenja podatak da trećina deviznog priliva koje BiH ostvaruje putem izvoza robe i usluga pristiže u zemlju putem doznaka.

Sa druge strane, jasno je da upravo doznake leže u fundamentu uvoznog potencijala pokrivajući, u slučaju BiH, do jedne petine vrijednosti uvoza.

Međutim, ono što je upozoravajuća, ali ujedno i porazna činjenica, jeste to da je priliv doznaka veći od stranih direktnih investicija. Malo olakšanja može unijeti podatak da nismo jedini sa takvim odnosom ovih kategorija.

Za veliki broj zemalja u razvoju doznake radnika u apsolutnim iznosima takođe prevazilaze prilive po osnovu zvanične pomoći i, što je još značajnije, stranih direktnih investicija. Ipak, energija mora biti usmjerena na drugačiji odnos prema doznakama kao faktoru koji može biti podsticaj zdravom i poželjnom privrednom rastu.

Ono što je upozoravajućа, ali ujedno i porazna činjenica, jeste to da je priliv doznaka veći od stranih direktnih investicija

Uticaj doznaka na privredni rast je dvojak. Posmatrajući to sa pozitivne strane, uočava se kontribucija priliva po osnovu stranih doznaka na potrošnju i smanjenje siromaštva. Doznake povećavaju raspoloživi dohodak, što preko potrošnje ostvaruje pozitivnu transmisiju na agregatnu tražnju. Zbog svog kontracikličnog karaktera pozitivno dejstvo se objektivizuje i kroz stabilizirajući efekat u vrijeme krize.

Ukoliko se posmatra spektar negativnih implikacija, izdvajaja se nekoliko. Kod obimnih priliva, moguća je apresijacija deviznog kursa koja posljedično smanjuje eksternu konkurentnost i dovodi nerijetko do deindustrijalizacije . Ovaj fenomen je poznat u makroekonomskoj literaturi kao „holandska bolest“. Još jedan od negativnih efekata velikog priliva doznaka je to što se afirmiše motivacija da se „ne radi“ kod primalaca te doznake.

Ipak, ako zanemarimo posmatranje doznaka kroz dimenziju „potrošnog efekta“, moguće je prepoznati potencijal koji bi efikasnijom upotrebom postao fundament zdravog i održivog rasta. Gdje se onda mogu iskoristiti te mogućnosti?

Jedan od prvih načina je taj da doznake podstaknu investiranje u fizički i ljudski kapital. Istraživanja su pokazala da su primaoci doznaka oni koji imaju veću sklonost štednji. Ukoliko bi se kvalitetnije pratila kretanja ovih tokova, moglo bi se obezbijediti da ona postanu izvor investicija.

Ako zanemarimo posmatranje doznaka kroz dimenziju „potrošnog efekta“, moguće je prepoznati potencijal koji bi efikasnijom upotrebom postao fundament zdravog i održivog rasta

Statistički je, takođe, konstatovano da veći priliv doznaka u institucionalno razvijenijim zemljama korespondira rastu preduzetničke aktivnosti. Takođe, ulaganje u ljudski kapital posredstvom obrazovanja polučuje benefite od priliva doznaka u obliku jačanja konkuretnosti radne snage.

Pored ovih efekata na mikroplanu doznake mogu biti kvalitetno iskorištene i na makronivou. Umjesto nepovoljnih zaduživanja, koja su često jedina raspoloživa opcija, država bi mogla da iskoristi doznake kao izvor sredstava punjenja budžeta putem emisije obveznica. Na ovaj način bi se pomoću „obveznica za dijasporu“ stvorila vezanost za lokalne prilike, a ujedno bi se spriječio i odliv sredstava u slučaju krize, što je već viđen obrazac ponašanja stranih investitora.

Doznake uvećavaju kreditni bonitet zemalja primalaca, omogućavajući povoljnije uslove zaduživanja. Smanjenjem rizika neizvršenja obaveza, kako analize Svjetske banke pokazuju, zemlje sa visokim prilivima doznaka mogu i da pozajmljuju više.

Noviji okvir za procjenu održivosti duga Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, počev od 2009. godine, dozvoljava zemljama koje su značajni primaoci doznaka – iznad 10% vrijednosti BDP-a i 20% vrijednosti izvoza robe i usluga – da imaju mogućnost većeg nivoa zaduživanja . Pošto BiH zadovoljava oba kriterijuma, onda bi se doznake mogle iskoristiti kao svojevrsni kolateral za zaduživanje u produktivne svrhe.

Država bi, umjesto nepovoljnih zaduživanja, mogla da iskoristi doznake kao izvor sredstava punjenja budžeta putem emisije obveznica

Ako se vratimo na početak priče, uočićemo da su moguća dva scenarija. Prvi u kome su prilivi iz inostranstva, a doznake to jesu, oslonac za rast investiranja i ubrzane ekonomske konvergencije, i drugi u kome su one baza potrošnjom nošene ekonomije ograničenog roka trajanja.

Stvaranje preduslova za njihovo efikasnjie korištenje predstavlja nužan uslov transformacije iz stanja „doznačene“ do stanja „označene“ ekonomije. Označene putanjom održivog rasta i ubrzane ekonomske konvergencije našem „bogatom komšiluku (EU)“ kao željenom odredištu. (Izvor: SWOT)