Da je bila potrebna relativna većina da se pobedi na predsedničkim izborima u Americi, Hilari Klinton bi bila izabrana. Kako bismo razumeli tu odluku glasača? Kao pobedu liberalne, tolerantne Amerike. Glasovi se, međutim, broje po državama, čiji predstavnici onda glasaju za onoga za koga je glasala relativna većina glasača u njihovoj državi, i pobedu je odneo Donald Tramp.

Piše: Vladimir Gligorov, srpski ekonomista i politikolog, ekspert Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije

Pa se to tumači kao pobeda konzervativne, netrpeljive Amerike. Uz to, a iz istih razloga, mada su Demokrati povećali broj senatora i predstavnika (kongresmena), svejedno su u manjini. Predstavnici se biraju svake dve godine, kao i trećina senatora, tako da Republikanci imaju dve godine da sprovedu svoj program, koliko je imao i Barak Obama 2008. godine. Šta je sadržaj tog programa?

Pre toga, imajući u vidu da je liberalna Amerika u većini, koji može biti cilj predsednika Trampa i republikanske većine u Kongresu? Onaj kojeg je imao i predsednik Buš mlađi, koji je takođe izabran na isti način kao i Tramp, sa relativnom manjinom glasova (uz arbitriranje Ustavnog suda). U izvesnom smislu, isti je cilj imao i Regan, koji je izabran i ponovo izabran sa značajnom većinom glasova.

Cilj je da se sprovedu institucionalne i političke reforme koje bi dovele do trajne promene odnosa ideoloških snaga – do toga da liberali izgube većinsku podršku. Reganovo sredstvo je bilo pokušaj uklanjanja države blagostanja, dakle sistema koji je, najvećim delom, nastao Ruzveltovim reformama (i proširen reformama Lindona Džonsona).

On, međutim, nije težio uklanjanju onog dela Džonsonovih reformi koji se odnosi na građanska prava, na stvaranje društva jednakih prava. Buš je, opet, svoju legitimnost, politički kapital kako je on to nazvao, pokušao da stekne ratom u Iraku, ali je za cilj imao promenu poreskog sistema i, opet, bar delimično uklanjanje države blagostanja.

On, međutim, takođe nije težio uklanjanju sistema jednakih prava. Kritičari Džonsonovih reformi, ili bolje rečeno njegovih i reformi Martina Lutera Kinga, gubili su na izborima kada su se kandidovali i kao Demokrati i kao Republikanci, sve do Trampa.

Iz ovog, zasigurno pojednostavljenog, pregleda ciljeva Republikanske partije jasno je šta je krajnji cilj i šta su poželjna i nepoželjna sredstva. Cilj je uklanjanje Ruzveltovog nasleđa (i onog dela Džonsonovih reformi koje se odnose na državu blagostanja), a poželjno sredstvo su pre svega poreska i regulatorna reforma, uz smanjenje socijalnih davanja i privatizaciju sistema zdravstvene zaštite, dok je nepoželjno sredstvo povratak segregacije.

Ta republikanska strategija nije bila uspešna, jer poreske i reforme finansijskog tržišta, pre svega, nisu uspele da smanje uticaj liberala, ne malim delom i zbog popularnosti države blagostanja, zbog koje su bili bezuspešni pokušaji da se, radikalno, reformišu sistemi socijalne, zdravstvene i penzijske zaštite. Najpre je došao na vlast Bil Klinton, a onda i Obama. A došla bi i Hilari Klinton da Tramp nije promenio strategiju.

Promena se sastoji ne toliko u napadu na državu blagostanja koliko u napadu na ideologiju jednakih prava. Tramp je upravo na tome zasnovao svoju političku ponudu. Zapravo, mnogo je manje pozivao na uklanjanje države blagostanja, a mnogo više isticao ili sugerisao da neki Amerikanci imaju preča prava od drugih, o strancima i imigrantima da i ne govorimo. Dakle, posegao je za etničkim nacionalizmom, jednostavno rečeno. Time je trebalo da republikanskim glasovima doda i one demokratskih glasača nezadovoljnih industrijskom politikom, pre svega u državama u kojima se smanjuje zaposlenost belih radnika.

Svejedno nije pridobio većinu u zemlji, ali jeste u nekim državama gde je došlo do smanjenja industrije. Ovde ima smisla reći da je reč o uspešnoj demagogiji. Posebno jer je za smanjenje zaposlenosti u industriji okrivio ugovor o slobodnoj trgovini (NAFTA) sa Meksikom, pre svega.

Međutim, dok je privredni uspon Kine zaista uticao na smanjenje zaposlenosti u industrijama koje su bile izložene konkurenciji kineskih proizvođača, uticaj sporazuma o slobodnoj trgovini sa Meksikom na zaposlenost u SAD je zanemarljiv, ako je uopšte bio negativan (ukupno uzevši NAFTA je pozitivno uticala na privredu obeju, ili svih triju, strana).

No, čak i smanjenje zaposlenosti koje se može pripisati konkurenciji sa kineskim proizvođačima jeste negde oko 1 do 2 posto od ukupnog broja zaposlenih. To se ne može porediti sa negativnim posledicama finansijske krize, na koju je posebno ukazivao Sanders. No, kako Tramp namerava da ukloni Obamine mere regulacije banaka, on se usredsredio na negativne posledice slobodne trgovine, oslanjajući se i na Sandersove argumente.

Pritom je okrivio i zagovornike zaštite okoline i čiste energije za propadanje rudnika uglja, pridobivši tako još neke demokratske glasače. I dok su Demokrati obećavali prekvalifikaciju i socijalno staranje, Tramp je obećao da će obnoviti rudnike i čeličane. Naravno, i automobilsku industriju, kojoj konkuriše rastuća meksička proizvodnja, mada je ona pod Obamom zapravo doživela uspon, po proizvodnji, mada ne po zaposlenosti.

Potrebno je, dakle, razumeti da je Tramp zagovornik ne samo uklanjanja države blagostanja, što je karakteristično za Republikance, već i za promenu sistema jednakih prava, pre svega u korist belaca, a i siromašnijih među njima. To je sasvim uobičajena populistička koalicija – bogatih i moćnih sa pravim ili poštenim građanima i oštećenim radnicima.

Svejedno, to još uvek nije većina. I što je gore, sa privrednim i demografskim kretanjima, liberalna većina će se povećavati. Tako da je ostvaren cilj pobede na izborima, ali najpre nije sigurno da će se većina, pre svega u Senatu, održati duže od dve godine, a potom je još je manje izgledno da će se obezbediti trajnija konzervativna ili republikanska većina. I za jedno i drugo su važne političke i zakonske mere. Koje bi one mogle biti?

Većina u Kongresu je pre svega zainteresovana za promene poreskog sistema i sistema zaštite (država blagostanja). Ona bi takođe podržala deregulaciju finansijskog sistema. Ako se ceni po reakciji finansijskih tržišta, to je ono što se i očekuje, i to relativno brzo pošto Tramp preuzme vlast i sastane se novi Kongres.

To bi trebalo da poveća zarade bankama, osiguravajućim društvima (promenom Obaminog sistema zdravstvene zaštite pre svega) i preduzetnicima (smanjenjem poreza na dobit). Takođe se očekuje povećanje vojnog budžeta, što je uvek deo programa Republikanske partije. Uz to, popunjavanjem upražnjenog mesta u Vrhovnom sudu trebalo bi da se obezbedi postepeno ograničavanje pojedinih prava, posebno onih koja imaju etničku dimenziju. Tome bi trebalo dodati i mere iz oblasti unutrašnje bezbednosti, jer je Tramp obećao red i poredak, u šta spada i odnos prema imigrantima, a i prema verskim i drugim manjinama.

Složenije će biti ispunjenje obećanja koja se odnose na međunarodnu trgovinu. Najavljena pregovaračka strategija je: ovo su trgovački odnosi koje mi želimo, pa ako nema saglasnosti, nema nikakvog sporazuma. Drukčije rečeno, ili novi sporazum koji nam odgovara, ili nikakav sporazum. Pretpostavka je da postojeći trgovački sporazumi odgovaraju svima drugima samo ne Americi.

Ključnu prepreku toj strategiji predstavlja Svetska trgovinska organizacija (STO). Jer dok se može odustati od sporazuma kao što je NAFTA, pa se tom pretnjom, da će se taj sporazum jednostrano poništiti, može eventualno doći do novog sporazuma recimo sa Meksikom, snaga te pretnje je ograničena pravilima Svetske trgovine organizacije. Pa ako SAD ne namerava da napusti svetsku organizaciju, potrebno je da partnere kao što su Meksiko ili Kina nagovori da promene privrednu politiku.

Recimo, da Kina revalvira kurs juana prema dolaru. Ili da Meksiko poveća troškove proizvodnje automobila, na jedan ili drugi način (to je zagovarao i Sanders). Amerika ima sredstva kojima bi mogla da utiče na privrednu politiku drugih zemalja, ali njihova je efikasnost ograničena. Da bi pretnja protivmerama bila uverljiva, trebalo bi se povući iz Svetske trgovinske organizacije. Ili nagovoriti sve druge zemlje članice, a pre svih recimo EU, da izvrše pritisak na Kinu i druge zemlje koje imaju suficit u razmeni sa SAD. Ili isposlovati nove pregovore o svetskom trgovačkom uređenju.

Ovo poslednje je moguće, ali se ti pregovori ne bi završili za vreme Trampove administracije. Lakše je, i to treba i očekivati, da se jednostavno odustane od Transpacifičkog (TPP) i Transatlantskog (TIPP) sporazuma, koji nisu preterano popularni ni u Evropi, ali odustajanje od njih ne povećava pregovaračku moć Amerike u odnosu na Kinu ili u Svetskoj trgovačkoj organizaciji.

Trgovačka strategija je važna zato što je povećani protekcionizam trebalo da bude sredstvo ponovne industrijalizacije onih američkih država u kojima je tim obećanjem Tramp pridobio glasove radničke klase. Postoje, naravno, alternativne mere kojima se može postići isti cilj, ali njihovi troškovi padaju na američke preduzetnike ili poreske obveznike, što nije isto, politički posmatrano, jer se očekuje da oni padnu na strane zemlje, bar na Meksiko i Kinu.

Nešto je jednostavnije napustiti sporazume o zaštiti životne okoline, jer veliki broj Amerikanaca ne veruje u klimatske promene. Tako da bi industrije nafte, gasa i uglja trebalo da očekuju povećane subvencije, što poreske što regulatorne. Naravno, SAD mogu da odluče da se izuzmu iz svetskog trgovačkog sistema, ali trenutno ne postoji pouzdana procena šta bi se time dobilo, a šta izgubilo. I što je važnije za pregovarače kao Tramp, ko bi prošao bolje a ko gore.

Sve ove mere ne obezbeđuju ispunjenje najvažnijeg obećanja da će Amerika ponovo biti velika. Ulaganja u infrastrukturu bi tome mogla da doprinesu. O tome bi sada mogla da postoji saglasnost, jer su Demokrati za to, a sada bi mogli da budu i Republikanci. To bi svakako bilo pozdravljeno i od strane poslovnih krugova, a imalo bi nesumnjivo pozitive posledice i po zaposlenost i plate.

Sa tim se delimično kasni, jer će se kamatne stope povećavati, a nezaposlenih radnika nema mnogo. Pre nekoliko godina, to bi imalo nedvosmislene pozitivne posledice. Sada će se pojaviti problem utoliko što će se povećati budžetski deficit, kada kamatne stope rastu, a to bi moglo da podstakne raspravu u Kongresu.

Važnije od toga jeste da bi Kongres mogao da pribegne strategiji koju je prethodno pokušao Regan, a potom i Buš, a ta je da se „zver umori glađu“. Što će reći da se ulaganja u infrastrukturu plate smanjenjem države blagostanja. Slično bi se mogli platiti i povećani izdaci na naoružanje. To bi već bila dalekosežna promena u odnosima ideoloških i političkih snaga, ako bi se pokazala mogućnom i održivom, ovo poslednje na izborima kroz dve godine.

Ostavivši to po strani, eventualno povećanje javne potrošnje bi, u uslovima gotovo pune zaposlenosti, podstaklo inflaciju, a to bi uticalo na politiku centralne banke, dakle dovelo do ubrzanog rasta kamatnih stopa. Kako bi i inače trebalo očekivati da će se Kongres, a i sam Tramp, sukobiti sa ljudima koji odlučuju o monetarnoj politici, tu je pre svega reč o guvernerki Jelen i njenom zameniku Fišeru, to bi opet podstaklo raspravu u Kongresu o ograničavanju diskrecione vlasti centralne banke.

Ako bi to dovelo do usvajanja nekog relativno nefleksibilnog pravila (strogo Tejlorovo pravilo) kojim se monetarna politika mora rukovoditi, čemu su Republikanci skloni, to ne bi moralo da bude u skladu sa Trampovim planovima. Sam Tramp nije nesklon otpisu dugova, a inflacija je jedan način da se to postigne.

Konačno, Amerika bi ponovo trebalo da bude velika svetska sila. Ideja da ona to više nije naravno nije utemeljena u realnosti, ali tako trenutno Tramp i njegovi sledbenici vide stvari. Šta, međutim, to uopšte znači? Koju spoljnu politiku to podrazumeva? To u ovom času nikako nije jasno. Kada je reč o otvorenim sporovima, Tramp bi čini se bio spreman da normalizuje odnose sa Rusijom uz eventualno prećutno prihvatanje aneksije Krima, uz obavezu da je to kraj ruskim teritorijalnim ambicijama.

To bi moglo da dovede do smanjenja tenzija između Rusije i NATO saveza, ali bi to verovatno podrazumevalo da SAD odustane od eventualnih daljih proširenja. Kako takvih planova i inače nema, bar ne u dogledno vreme, to ne bi bio neki naročito zahtevan uslov. Za uzvrat, ako se može suditi po često kontradiktornim izjavama, očekivala bi se saradnja u uklanjanju Isisa.

Cena bi bila održanje Asada na vlasti u Siriji, što ne bi bilo naročito dobro primljeno u evropskim krugovima, bar ne u Londonu i Parizu, kako sada stoje stvari. Opet, od Rusije bi se, pretpostavljam, očekivalo da zauzme oštriji stav prema Iranu, kako bi Tramp mogao da povuče Obamin sporazum sa tom državom. To ne bi moralo da bude prihvatljivo Rusiji, koja je jedna od potpisnica postojećeg sporazuma sa Iranom.

I konačno, tu je Izrael. Tramp bi hteo da Izrael i Palestinci postignu istorijski dogovor. Kako bi on izgledao teško je reći budući da nema spremnosti u izraelskoj vladi za plan o dve susedne države. Koje bi moglo da bude drukčije trajno, zapravo istorijsko rešenje ostaje da se vidi.

U svemu ovome, Evropa ne igra neku naročitu ulogu. Ali to je tema koja zahteva poseban napis.

Sve u svemu, dok bi finansijski i građevinski sektori trebalo da dobiju značajan podsticaj, i dok bi bogatiji trebalo da imaju manji poreski teret, nije izvesno da će radnička klasa imati značajniju korist od najavljenih mera privredne politike. Što se unutrašnje bezbednosti tiče, izgledi nisu dobri.

Konačno, u Americi nije jednostavno smanjiti osvojene slobode i prava, dok je država blagostanja, socijalna zaštita dakle, popularna. A demografski trendovi ukazuju na povećano učešće manjina. Tako da bi ono što je liberalna većina u Americi danas, trebalo da bude većina u njenim državama i sutra. (Izvor: Peščanik.net)