LONDON – Planeta se polako zatvara. Borba da se spasu životi ali i ekonomija biće jako težak izbor, ravan agoniji.

Sadašnje mjere obuzdavanja zaraze podrazumijevaju prekid svih društvenih kontakata. To šalje loš signal ekonomijama, a očajne svjetske vlade nastoje da pomognu i kompanijama, izdvajajući hiljade milijardi pomoći, davajući garancije za zajmove. Međutim, niko apsolutno nije siguran da li će ovaj način spasavanja ekonomije dati rezultate.

Ipak, situacija se može dodatno i pogoršati. Najnovija istraživanja pokazuju da bi zaustavljanje pandemije zahtijevalo višestruka zatvaranja cijelih zajednica, pa čak i blokade cijelih zemalja. Već sada je očigledno da će takva strategija svjetsku ekonomiju osuditi na teške, možda čak i nepodnošljive posljedice. Neki veoma teški izbori su pred nama.

Više od 12 sedmica od pojave, tada misterioznog, virusa  u kineskom Vuhanu svijet je počeo da se zatvara kako bi se izborio sa širenjem zaraze, koja je već odnijela ljudske žrtve, ali i ekonomske. Naime, širenje virusa je zabilježeno u više od 150 zemalja svijeta. U roku od samo sedam dana, broj zaraženih je porastao za nevjerovatnih 90.000 i proširio se u skoro 50 zemalja. Ovo su samo zvanični podaci, registrovanih slučajeva, a stvaran broj je daleko veći.

Preplašeni, svjetski zvaničnici se utrkuju da uvedu nova ograničenja koja su, do prije samo par sedmica, bila nezamisliva. Stotine zemalja su obustavile letove iz zemalja koja se smatraju žarištima. Ovih dana vidimo prazan Tajms Skver, napušteni Siti of London, što je zaista scenario koji niko nije mogao da predvidi.

Takođe, postalo je više nego jasno da ekonomija ovo podnosi daleko teže nego što se prognoziralo. Naime, podaci iz januara i februara pokazuju da je industrijska proizvodnja u Kini, za koju se predviđalo da će pasti za tri odsto, pala za čak 13,5 odsto. Maloprodaja nije pala za četiri odsto, već za 20,5 odsto. Investicije, koje se se odnose na mašineriju i infrastrukturu, pale su za 24 odsto, što je čak šest puta više od prognoziranog. Ovo je natjeralo sve svjetske analitičare i prognostičare da revidiraju svoje prognoze i predviđanja. Suočeni sa možda najbrutalnijom recesijom u skorijoj istoriji, vlade nastoje uvesti pakete pomoći privredi i to daleko veće nego tokom krize 2007.-2009. godine.

Ovo je zapravo nešto što će odrediti smjer fundamentalnih odluka u nastojanju da se upravlja zarazom. Koristeći epidemiloški model, grupacija Imperial College iz Londona je prije par dana izradila okvir koji bi pomogao svjetskim vladama da se odrede o mjerama i izborima koji su pred njima. I taj okvir nije optitmističan.

Naime, jedan od pristupa je usporavanje, tj, ispravljanje krive kako bi se smanjio intenzitet pandemije. To znači izolovanje oboljelih i karantin zaraženih domaćinstava. Drugi pristup je suzbijanje zaraze sa daleko većim setom mjera, uključujući zatvaranje svih ljudi, osim onih koji ne mogu da rade od kuće. Dakle, usporavanje smanjuje pandemiju, a suzbijanje treba da je zaustavi.

U ovoj prognozi predviđaju da, u slučaju da je pušteno da se virus širi nekontrolisano, do kraja ljeta bi bilo 2,2 miliona mrtvih u Americi i najmanje pola miliona mrtvih u Britaniji. Napredne ekonomije su zaključile da tri mjeseca usporavanja pandemije, te dvonedeljni karantin za inficirana domaćinstva, može smanjiti gore pomenuti broj bar na polovinu. Ako stanje potraje, sve više ljudi će biti na intenzivnoj njezi, što će dosta koštati, čak i snažnu Njemačku koja je možda ima i najbolje zdravstvo u Evropi, pa i šire.

Upravo zato, nije ni čudo što vlade širom svijeta se odlučuju za restriktivnije kontrole kako bi suzbili pandemiju. Recimo, suzbijanje je dalo rezultate u Kini. Ali, i to suzbijanje košta i ostavlja nesagledive posljedice po ekonomiju, posebno ako vlade širom zemalja budu morale da u više navrata blokiraju cijele države, a to će tek postati pogubno po ekonomiju.

Upravo zato, svi trebamo pratiti stanje u Kini, tj. da li će uspjeti da se vrate normalnom životu, a da pritom ne dođe do ponovnog izbijanja epidemije.

Ipak, ovdje se govori samo o nadi, a nada ne može voditi svjetsku politiku niti određivati mjere za spas svjetske ekonomije.

U stvarnom svijetu, licitiranje načinom suzbijanja pandemije, da li će to biti usporavanje ili potpuno suzbijanje svakako će se odraziti na povratak normalnom životu, a povratak normalnom životu je od presudne važnosti za ekonomiju.

Takođe, treba reći da će vlade širom svijeta morati da ulože dodatni novac u zdravstvo, što neki već čine i samim time ostaje manje prostora za pomoć ekonomiji. I konačno, možemo reći da će potpuno suzbijanje koštati daleko više, ali se spasiti živote. Upravo ovo objašnjava rečenicu sa početka, a to je da će izbor između spasavanja života i spasa ekonomije biti ravan agoniji.  (THE ECONOMIST, Swot)