Adair Tarner, direktor Instituta za novo ekonomsko mišljenje, uz još par zvučnih britanskih titula, pokrenuo je ovih dana ponovo temu neadekvatnog obrazovanja, odnosno sticanja kvalifikacija. Svom tekstu dao je naslov Skills[1] Delusion parafrazirajući i zaoštravajući termin illusion of skills koji je skovao nobelovac Daniel Kaneman[2] pre pet godina u bestseler knjizi “Misliti, brzo i sporo”. Bez obzira na naslov koji su izabrali, obojica smatraju da smo zagazili u četvrtu industrijsku revoluciju za kojom obrazovni sistemi kasne. Uprkos marketinškom busanju u prsa, oni proizvode kadrove nedovoljno upotrebljive za oblikovanje sopstvene budućnosti.

Piše: Milutin Mitrović, dugogodišnji ekonomski novinar iz Beograda

Tarner polazi od toga da je došlo vreme kad pitanje nije koliko, nego koliko malo ljudi je potrebno da bi se obavljala neka ključna ekonomska aktivnost. On navodi primere Fejsbuka čija je tržišna vrednost 374 milijarde dolara, a zapošljava samo 14.000 ljudi, i Majkrosofta koji je nešto raskalašniji sa svojih 400 milijardi vrednosti i 114.000 zaposlenih – u oba slučaja radi se o kompanijama čiji ukupan broj zaposlenih čini kap u moru globalne radne snage, a koji pritom obavljaju usluge za milijarde ljudi.

Razdor između zaposlenosti i viška vrednosti osnovna je karakteristika informativne i komunikacione tehnologije, koju karakterišu još dva svojstva: prvo, rast mehaničke (hardver) produktivnosti dramatično je brži nego ikada ranije i drugo, kreirani softver može se bezgranično kopirati uz zanemarive troškove. Faktori niske cene automatizacije sve većeg broja ekonomskih aktivnosti, produkt su visoko kvalifikovane manjine radne snage.

Sve više ljudi, više nego ikada, teži da stekne visoko obrazovanje. Oni su jasno motivisani činjenicom da visoka stručnost donosi visoku platu. Međutim, to pravilo nije univerzalno. Sve veća ponuda dovodi do sniženja cena i smanjenja potražnje za visoko kvalifikovanim radom, a istovremeno produbljuje jaz sa manje kvalifikovanima, koji rade za sve manje plate ili čak gube zaposlenje zbog automatizacije (robotizacije) koju su visokokvalifikovani kreirali.

Američki Biro za radnu statistiku konstatuje da su u poslednjih deset godina u deset radno najprosperitativnijih zaposlenja koja kreiraju 29 odsto radnih mesta – samo dve kategorije zabeležile povećanje primanja: medicinske sestre i operativni menadžeri. U pitanju su poslovi koje nije moguće ili ih je vrlo komplikovano automatizovati.

“U oblastima gde roboti sve masovnije preuzimaju rad, obrazovanje i obučavanje važnije je nego ikada – piše Tarner – jer jedino to može da nas osposobi za snalaženje u životu u kojem mnoštvo poslova više ne donosi odgovajući dohodak ili satisfakciju”.

Mi dakako još nismo sučeljeni sa problemima zaposlenosti koji prate tekuću industrijsku revoluciju, no ne zaboravimo da se u globalizovanom svetu tendencije nezadrživo prenose i pritom često doživljavaju razne deformacije. Nama su svetska zbivanja uglavnom pristizala sa zakašnjenjem i sa prilično tragičnim posledicama. Naša tzv. tranzicija 1989-2013. je po računicama kojima se služe mediji odnela 800.000 radnih mesta, što je nešto više od jedne trećine ukupnog broja zaposlenih.

Pritom se u kvalifikacionoj strukturi radne snage gotovo ništa nije promenilo. Tendencije koje preoblikuju svet stići će i do nas, a naše školstvo i društvena briga o narednim generacijama postoje samo kao teme za razne seminare i elaborate. Stopa nezaposlenosti mladih, prema optimističkoj tvrdnji ministra Vulina, u ovoj godini iznosi 36 porcenata. Dakle, više od tećine najproduktivnijeg segmenta stanovništva ne radi ništa. To se na neki način mora osvetiti svima.

Još 2002. godine u SAD je nastao “Pokret obrazovanja za 21. vek” a njihov “Okvir za učenje u 21. veku” posledica je konsezusa mnoštva akcionara po pitanju obuke, znanja i vičnosti koje su potrebni đaku i studentu za rad i život u novom vremenu. U tom smislu edukatori su zaduženi da nude programe kojima se uvećavaju znanje i stručnost, građanske grupe izlažu svoju šemu obrazovanja za participativnu demokratiju, poslovni ljudi identifikuju struku i znanje esencijalne za ekonomiju.

Četiri komponente su ključne za opis željenog obrazovanja: 1. Srž su znanje jezika, poznavanje umetnosti, matematike, nauke, svest o funkcionisanju globalnog sveta uz finansijsku pismenost. 2. Učenje i inovativno osposobljavanje, kao što su kreativnost, inovativnost, kritičko mišljenje i rešavanje problema. 3. Informisanje, mediji i tehnološka obučenost. 4. Obuka za samostalan život i karijeru.

Osnovna ideja je da đak i student koji sazreva u 21. veku mora da poseduje drugačiju obuku nego onaj iz 20. veka kako bi bio sposoban da odgovori zahtevima sa kojima će se sučeliti u kompleksnom, kompetitivnom, na znanju zasnovanom, informatičkom vremenu, tehnološki vođenom ekonomijom i društvom. U osnovi leži koncept da u veku na čijem smo početku ne može više doći do razdvajanja subjekta i institucija znanja – ta spona ostaje doživotna.

“U današnjem svetu – piše u njihovom manifestu – informacije i znanje su narasli astronomskim tempom. Ono što je danas istina već sutra može postati neistina. Posao koji student dobije nakon studija može nestati veoma brzo. Zato student mora biti obučen kako da procesuira, raščlanjava i upotrebljava informacije, da stručnost koju je stekao primeni na sve segmente života. Učiti đake i studente idejama i faktima, a ne učiti ih kako da ih koriste, više nije dovoljno”.

Prošle godine svet je obišla vest da u Japanu parlamentarna komisija za obrazovanje raspravlja o mogućem ukidanju studija društvenih nauka. Naravno, to nije sasvim tačno. Radi se o konceptu da studentima nije potrebno pričati o Prvom svetskom ratu i slično, o čemu postoji obilje dostupnih informacija, nego ih treba obrazovati kako da nađu, interpretiraju i koriste informacije. Naučiti ih kako da uče! Začaureni u našem provincijalnom miru, mi ne primećujemo da nedaleko od nas teče žestoka revolucija koja zahteva nove i drugačije sposobnosti.

Protežeri novog koncepta znanja pozivaju se rado na Platona[3] koji je u trećem veku pre nove ere rangirao “intelekt” u četiri kategorije. No Platon nije bio neki “nežan” mislilac. Ukoliko bi današnji koncept ležao na podeli, a ne na ujednačavanju mogućnosti sticanja znanja, došlo bi do goreg raslojavanja društva nego što smo ga imali kad se ono delilo na klase po bogatstvu i preduzetničkim sposobnostima. Podela po “pameti”, odnosno po mogućnostima njenog sticanja mnogo je dublja i nehumanija.

Američki obrazovni sistem najprofitabilija je “kompanija” u SAD. Naime, formalno je na prvom mestu Apple kompanija sa 53,4 milijarde profita (prošle godine), ali ukupno obrazovanje stvara 54 milijarde profita. Budžetski odbor planira da se do 2023. godine postepeno smanjuje profitabilnost koja puni državnu kasu, ali time se smanjuje i mogućnost dostupa znanju.

Za pomenutih sedam godina obrazovanje bi trebalo da iznese ukupno 184,7 milijardi, što je prosečno “skromnije” za 26,4 milijarde profita godišnje – to jest upola manje. Slika finansijske okrutnosti sistema je sledeća: obrazovanje SAD ukupno obrće 1,3 hiljade milijardi dolara studentskih kredita, ukupno ima 44 miliona dužnika, prosečno zaduženje iznosi 37.172 dolara  (ima i onih sa dugom od preko 200.000 dolara, mada oni čine samo 0,6 odsto) i to uz kamatu od 2,2 do 7,4 odsto (prosečno 5,31 odsto) koja kod neurednih platiša raste na 11 odsto.

Taj sistem koji maksimalno eksploatiše ljude željne da znanjem poprave svoj socijalni položaj prva je prepreka na putu ka skladnom modernom društvu. Ozbiljnost problema može se naslutiti i iz rečenice novoizabranog predsednika Trampa, koji ne bi bio toliko bogat da je preterano mekog srca. “To nije fer – rekao je – da država jedino zarađuje, i to mnogo novaca, kroz obrazovanje ljudi. To je neodrživo!”

Svet je već preduboko podeljen time što nasuprot američkom skupom, najboljem (ali arhaičnom) obrazovanju, prema podacima UNESCO – ima 263 miliona dece i mladeži potpuno van obrazovnih sistema. Pre deset godina bilo ih je 124 miliona, a udvostručenje je nastalo zbog ratova u zemljama koje su imale često solidan obrazovni sistem. Dokle god takve razlike postoje, nema sile koja će sprečiti imigracione lavine u svetu.

U razvijenom i zasada mirnom svetu, centralni problem je kako umesto pohvala bubalicama, što prikriva nezainteresovanost i odsustvo kreativnosti nastavnog kadra, doći do nastavnika sposobnih da mlade uče pre svega kritičkom mišljenju. Ne postoje metodi selekcije nastavnika po tom kriterijumu koji je odlučujući za obrazovanje za budućnost, jer takvih ljudi ima malo. Problem je inicirao stvaranje sistema obrazovanja u kojem bi superkvalifikovani nastavnici bilo kojeg predmeta mogli da prenose znanje na neograničen broj đaka i studenata.

Najviše se tipuje na učenje na daljinu – preko interneta. Gotovo da nema mesta na planeti koje nije pokriveno telekomunikacionim poljem. Australijska i kanadska prostranstva primer su kako je moguće organizovati osnovno školovanje na velikim udaljenostima (radio mrežom), a online univerziteti ne poznaju prostorne prepreke širom sveta.

Budućnost je u najvećoj meri izvan školskih klupa. Web 4.0[4] pravi prve korake te vrste obrazovanja, iako je tek u početnoj fazi. Problem je kako motivisati đake, studente i odrasle da koriste obuku na daljinu – i za to će se naći rešenje. Mogućnost je u dobrim programima. Kubeto (Cubetto) obrazovna igra za decu obdanišnog uzrasta dobila je Zlatnog lava u Kanu. NMC Horizon 2016 Higher Education Edition razvija programe čiji je cilj identifikovanje i obrada tehnologija koje mogu pomoći pri učenju, prenošenju znanja, kreativnom pretraživanju i drugim potrebama visokog školstva.

Civilizacija je procvetala onda kada su ljudi počeli da obavljaju aktivnosti van proizvodnje hrane. Danas u Americi samo 1,5 odsto zaposlenih radi u poljoprivredi, a 8,2 odsto u industriji. Porast produktivnosti omogućava da se istim inputom (kapital i radna snaga) ostvaruje veće zadovoljavanje potreba bez dodatnih troškova.

To istovremeno znači da se može smanjivati i količina uloženog rada tako da razvijenost merimo i time što zaposleni u Americi radi u proseku 1.790 radnih sati, a u Meksiku 2.000 radnih sati godišnje. Kejnz je predviđao da će se do 2030. godine radna sedmica skratiti na samo 15 sati. Marks nije bio tako određen, ali se i on bavio maštanjem o budućnosti bez fizičkog rada.

Najveći deo nepotrebnog trošenja rada otpada na, kako je to Dejvid Greber sa London School of Economics nazvao, bullshit jobs – što on identifikuje sa administrativnim sektorom. Sporost u potencijalnoj automatizaciji (robotizaciji) tih poslova nije nedostatak tehnoloških rešenja nego politički strah šta uraditi sa masama činovnika koji će se naći na ulicama.

Živimo u vremenu kada je sve podvrgnuto preispitivanju, kada za gotovo nijedno klasično zaposlenje nije sigurno da će opstati i samo je pitanje kada će biti zamenjeno poslušnijom, produktivnijom i jeftinijom mašinom. Politički strah od pobune “skrajnutih” usporava i promene u manje eksponiranim sektorima, ali ne može zaustaviti tendenciju transformacije ljudskog rada.

Jedna od startap naučnih delatnosti naziva se skraćeno MOOC (Massively Open Online Courses) – u pitanju su masovni onlajn kursevi koji imaju tendenciju da postanu ponuda besplatnog obrazovanja za svakoga i svugde. Oni veruju da je to jedina budućnost ako se žele postići skladni društveni odnosi i razvoj – odnosno ukidanje nejednakosti. Nešto poput javnih biblioteka. Internet je bez sumnje učinio mnoga znanja dostupnim, međutim valja napraviti odsudni korak ka motivaciji za učenje, jer učenje zahteva napor i koncentraciju, a okruženi smo okeanom jeftine zabave i zamlaćivanja.

Najveću dozu optimizma uliva činjenica da je počela četvrta industrijska revolucija koju digitalci ukratko označavaju samo onim “4.0” i da se može raspravljati o brzini njenog širenja, ali ne i o mogućnosti njenog zaustavljanja. Trpimo porođajne muke nastajanja sasvim novog razdoblja. Produkcioni, politički, moralni, obrazovni sistemi se raspadaju. Tehnologija je otišla daleko ispred evoluiranja svesti.

Nas što se tiče, postoji samo jedan način da se izađe iz zaostalosti, a to je obrazovanje, sticanje sve specifičnijeg znanja, jer sve ostalo je samo posledica. Znanje je osnovno sredstvo za proizvodnju budućnosti. (Izvor: Biznis i finansije)