BRATISLAVA – Neće nam letjeti pečeni golubovi sami u usta, ali za Slovačku to je ogromna šansa i ogroman prostor, rekao je povodom ulaska svoje zemlje u Evropsku uniju, 1. maja 2004, poslanik Sergej Kozlik iz Pokreta za demokratsku Slovačku (HZDS), baš iz političke grupe koja je prije toga, pod vođstvom Vladimira Mečijara, usporavala i ometala evrointegraciju Slovačke.

Takva promjena stava je karakteristična za zemlju koja je imala prilično krivudav, ali na kraju uspješan ulazak u Uniju.

U periodu od 1993. do 1998. godine kada je premijer bio Mečijar, Slovačka je bila loš primjer u Evropi, ali je uspjela da uđe u blok kao tranzicioni i integracioni “odlikaš”, što je najinspirativniji primer za zemlje zapadnog Balkana koje kucaju na evropska vrata.

Inspirativan je i po tome što je Slovačka uspjela da ubrzano nadoknadi kašnjenje i zahvaljujući opoziciji i širokoj podršci evrointegraciji u društvu.

Sam ulazak u Uniju je bio u vrijeme premijera Mikulaša Dzurinde, čiji su liberali zajedno sa demohrišćanima i predstavnicima mađarske manjine u zemlji bili glavni motor reformi i ostalih priprema za članstvo.

Mečijarova rastegljiva demokratija

I Slovaci su, kao i Česi, prvo bili poneseni euforijom svoje plišane revolucije 1989. godine i verovali da, čim je pala gvozdena zavjesa, eto njih ubrzo u Evropskoj uniji. Kao i Česi, i Slovaci su se prevarili a njihov put je bio još krivudaviji, sa povremenim hodom unazad i velikim razočarenjem što su Poljaci, Česi i Mađari uskočili u evropski voz prije njih.

Za Slovačku se prva prepreka na evropskom putu pojavila u vidu istorijskog događaja – raspada zajedničke države Čehoslovačke, ali taj proces je mirno obavljen što je postala jedna od vrijednosti koju su i Česi i Slovaci donijeli u Uniju.

Iako je na početku bilo bojazni da bi mogao da se ponovi scenario bivše Jugoslavije – Slovaci su posebno strahovali od velikomađarskih ambicija o reviziji Trijanonskog sporazuma i granica iz 1920. godine, razvod Čeha i Slovaka prošao je tako plišano da je postao ogromni plus za oba naroda u očima “stare” Evrope koja zahtjeva da se stari sporovi ostave po strani i da se zajednička kuća ne optrećuju bilateralnim zađevicama.

Plišano razvedeni od 1. januara 1993. godine, Česi i Slovaci krenuli su u evrointegraciju uz obećanje jedni drugima – ” Bićemo opet zajedno u EU”.

Slovačka je Sporazum o pridruživanju potpisala 4. oktobra 1993. godine. Do kraja tog istog mjeseca ratifikovao ga je Evropski parlament, a do februara 1995. godine završen je proces ratifikacije u svim zemljama Unije. Iako neželjeni gost u evropskim salonima u to vrijeme zbog svog “rastegljivog shvatanja demokratije”, upravo je autoritarni Mečijar podneo prijavu za članstvo svoje zemlje u EU, 27. juna 1995. godine.

Magareća klupa i maestralni povratak pregovorima

Slovačka je na samom početku bila loše ocijenjena na ispitu podobnosti, na političkom kriterijumu iz Kopenhagena o izgradnji stabilnih institucija koje garantuju demokratiju, pravnu državu, poštovanje ljudskih prava i prava manjina.

Evropska komisija je u svoj ocijeni spremnosti Slovačke konstatovala da taj kriterijum nije zadovoljavajuće ispunjen, jer su institucije nestabilne a slovačka demokratija falična. Na osnovu te ocjene Evropske komisije, Evropski savjet u Luksemburgu je decembra 1997. godine isključio Slovačku iz prvog kruga proširenja, a pregovori su nastavljeni samo sa Kiprom, Češkom, Estonijom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom.

Slovačka je, međutim, ostala u krugu zemalja o kojima je Evropska komisija podnosila redovne izvještaje o postizanju kriterijuma iz Kopnehagena i o reformama zakona.

Kašnjenje za vozom evrointegracije u Mečijarovo vrijeme bio je onaj presudni motiv koji je ujedinio rascepkanu slovačku opoziciju, a prelomni trenutak je došao u jesen 1998. godine kada je opozicija pobedila na parlamentarnim izborima.

Novi premijer, Mikulaš Dzurinda, u prvu inostranu posjetu uputio se u Brisel i Beč, prestonicu tada predsjedavajuće Austrije.

Novi proevropski kurs Slovačke odmah je primećen i visoko ocjenjen u Briselu. Nova Slovačka vlada je predstavila neobično ambiciozni plan političkih reformi a krajem godine su održani i slobodni lokalni izbori, uz uključivanje opozicionih stranaka u parlamentarne odbore i nadzorne organe, što je u vrijeme Mečijara bio veliki problem.

Zato je Evropski parlament 3. decembra 1998. godine usvojio rezoluciju u kojoj je preporučio fleksibilni pristup za Slovačku i zatražio da Evropska komisija izradi novi izvještaj o zemlji, na osnovu dramatično pozitivnog preokreta nakon izbora.

Slovačka je decembra 1999. godine na zasjedanju Evropskog savjeta u Helsinkiju pozvana na pristupne pregovore. U prvoj godini nakon izolacije, Slovačkoj je na putu ka Evropi puno pomogla Radna grupa na visokom nivou, koju je u ime EK predvodio Fransoa Lamuro, a sa slovačke strane Jan Figel, koji će kasnije, od 2004. do 2009. biti i slovački evrokomesar.

Grupa se za 10 mjeseci sastala pet puta. Plod tih sastanaka je bilo usklađivanje Zakona o izborima sa do tada ignorisanim stavom Ustavnog suda Slovačke, prvi direktni predsjednički izbori maja 1999. godine, čime je završeno petnaestomjesečno bezvlašće na vrhu, a novi šef države, Rudolf Šuster, počeo da obavlja funkciju elementa stabilizacije u političkom sistemu.

U saradnji sa međunarodnim organizacijama izrađen je i usvojen 1999. godine zakon o jezicima nacionalnih manjina, u koji su ukomponovane preporuke OEBS-a, EK i Saveta Evrope.

Slovačka za tako ubrzano nadoknađivanje kašnjenja ima da zahvali i svojim Mađarima, pogotovo vicepremijeru za ljudska prava i nacionalne manjine, Palu Čakiju, jednom od lidera Stranke mađarske koalicije koja je ušla u obe Dzurindine vlade. U Bratislavi je čak kružio vic da “radove na ulasku u EU obavlja firma Čaki d.d.”.

Već i samo uključivanje predstavnika te najveće manjine od oko pola miliona ljudi u vladu Slovačke značilo je spremnost zvanične Bratislave za iskreno poštovanje manjina i za dobrosusedsku saradnju sa Budimpeštom.

Vlada premijera Dzurinde je vrlo realno procjenila na početku pristupnih pregovora da bi mogla da ih završi 2004. godine.

“Naš interes je bio da uskladimo, ako je ikako moguće, ulazak u EU sa susedima – Češkom, Poljskom i Mađarskom, i to iz više razloga.

Osim političkih interesa s aspekta položaja Slovačke u odlučujućim pitanjima na kontinentu, “tu je bio interes da što duže očuvamo koristi od češko-slovačke carinske unije sve do integracije, da režim na slovačkim granicama prilagođavamo uslovima Šengena zajedno sa susedima, i da ojačamo prekograničnu saradnju regiona”, kaže o pregovorima Jan Figel.

Brzi ali ne i kusi pristupni pregovori

Slovačkoj su bila potrebna 34 mjeseca da završi pristupne pregovore.

“Naša taktika nije bila da tražimo što više u što većem broju poglavlja, već da se racionalno usredsredimo na prioritete i osetljiva mesta i zahvaljujući argumentima proguramo upravo njih”, kazao je Jan Figel.

Na Međuvladinoj konferenciji u Briselu 15. februara 2000. godine šef slovačke diplomatije Eduard Kukan podneo je nacionalnu platformu za pregovore koju je prethodno usvojio slovački Ministarski savet za evropsku integraciju, uz učešće ministarstava inostranih poslova, privrede, poljoprivrede, finansija i životne sredine.

Slovački nacionalni konsenzus potignut je u tome da zemlja neće u pristupnim pregovorima tražiti izuzetke iz evropske legislative, ali da će tražiti razumevanje za one osjetljive oblasti u kojima bi puno usklađivanje pogodilo efikasnost slovačke privrede, ili gdje bi troškovi bili nepodnošljivo veliki.

Pokazalo se, kao i u slučaju susjeda, da je jedna od najosetljivijih oblasti zaštita životne sredine. Bratislava je tražila prelazne periode za uvođenje normi u zaštiti čistoće vazduha, upravljanju otpadom, čistoći vode ili kontrole industrijskog zagdajenja, a na osnovu navodno velikih troškova i tehničke zahtjevnosti novih standarda.

U oblasti energetike Slovačka je, iako nerado, prihvatila da zatvori dva bloka stare nuklearne elektrane Jaslovske Bohunjice, prvi reaktor 2006. godine a drugi poslednjeg dana 2008. godine.

Već prva veća energetska kriza, izazvana sporom Rusije i Ukrajine oko gasa početkom 2009. godine, natjerala je premijera Roberta Fica da zapreti da će kao izlaz iz krajnje nužde obnoviti rad drugog, tek isključenog reaktora, što se na kraju ipak nije desilo. Ali i to zatvaranje starih reaktora ruske tehnologije je privremeno, pošto Slovačka zajedno sa češkim energetskim kompanijama sprema izgradnju novog modernog bloka u Jaslovskim Bohunjicama.

Uspjeh evrointegracije izvor nacionalnog ponosa

Ko danas zapita Slovake za najznačajniji događaj u istoriji države, odgovoriće bez okljevanja – ulazak u EU. I za evrooptimiste i za evroskeptike (kojih je znatno manje nego u Češkoj), izvor nacionalnog ponosa je to kako je Slovačka uspela u kratkom roku da nadokandi zaostajanje i iz pozicije ruinirane demokratije i ekonomskog zaostajanja tokom Mečijara, uskladi svoje zakone sa evropskim standardima i sprovede reforme, radikalne i bolne.

To ne znači da su Slovaci bili imuni na evrobauke i strahove od EU. Jedan od glavnih je, kao i kod Čeha, bilo uvjerenje da će se 1. maja 2004. godine Slovaci probuditi sa slovačkim platama i zapadnim cenama. Slovake je takođe plašio i gubitak suvereniteta.

Na referendum o ulasku Slovačke u EU, koji je održan u maju 2003. godine, izašlo je više od 50 odsto biračkog tijela. Na pitanje “Da li se slažete da Slovačka postane član EU” izjasnilo se 52,15 odsto birača, od kojih je 92,46 odsto dalo potvrdan odgovor. Protiv je bilo svega šest odsto.

U toku pristupnog procesa, a i sada kada je Slovačka član, preovladava trezven pristup da evrointegracija jednostavno ima i prednosti i mane, što je stabilian stav oko 47 odsto nacije. Pitanje da li bi Slovačka trebalo da izađe iz Unije se ne postavlja u anketama.

Proevropsko raspoloženje Slovaka se delimično pripisuje činjenici da su građani tokom Mečijarove vlade, kada je Madlen Olbrajt zemlju nazvala “crnom rupom na mapi Evrope”, sami sebi postavljali pitanje gde im je tu mesto i da li hoće da budu u EU ili sami.

Međutim, upravo zbog masovne podrške procesu reformi, čak i onih radikalnih i bolnih koje je preduzela vlada premijera Mikulaša Dzurinde poslie Mečijarovog pada 1998. godine, Slovaci su u Evropu ušli manje informisani i postavljajući manje pitanja nego susjedi, napominje Figel.

“Procesu evrointegracije pomoglo je vrenje u cijelom društvu, koje je našlo izraz u širokoj koaliciji” kaže Figel. “Široka podrška ulasku u EU značila je da je naša diskusija o posledicama članstva bila limitirana. Ali to je proces koji ima svoje faze. Nije Unija dolazila nama, već smo mi ulazili u nju”.

I punih šest godina nakon ulaska u uniju, Slovaci slave 1. maj kao dan kada su se vratili u veliku porodicu naroda ujedinjene Evrope, a ne kao praznik rada. Još za prvu godišnjicu ulaska u EU predloženo je da to bude državni praznik zemlje.

Slovačka kao simbol reformi

Slovačka je u pristupne pregovore i mukotrpno usklađivanja standarda sa evropskim krenula iz teže pozicije nego Poljaci, Česi ili Mađari.

“Stizali su nam demarši koji su reagovali na unutrašnjepolitički razvoj, kršenje ustavnih principa i osnovnih sloboda. To je bilo potpuno nekompatibilno sa evropskim abmicijama. Bilo je nužno da se zaustavi takav razvoj, promjeni slika koju imaju o nama i ponovo pokrene integracioni proces”, kaže o tim danima bivši evropski komesar za Slovačku Jan Figel.

Pa ipak, ta teža startna pozicija u kojoj je Slovačka morala da obnove reforme, zaustavi Mečijarovu divlju privatizaciju i gaženje principa pravne države, pomogla je vladajućoj koaliciji da sa ojačanom podrškom u društvu krene u radikalne reforme za koje nije imala hrabrosti nijedna od susednih zemalja.

Novi zakoni rađeni su uz savete međunarodnih institucija, često iznova i tako da odmah odgovaraju najvišim evropskim standardima, te je time otpao posao usklađivanja.

Uvođenje jednakog poreza od 19 odsto za sve, zahvaljujći čemu je Slovačka oslobođena i mučnih pregovora o prelaznim stopama PDV-a. Penzijska i zdravstvena reforma su prošle tako glatko da je to izazvalo čuđenje i u Briselu, a češki predsednik Vaclav Klaus požalio se da to u njegovoj zemlji ne bi bilo moguće.

Slovačka je uspjela da pojednostavi poreski sistem tako da građani i preduzetnici ne gube vrijeme i nerve, a ukupno opterećenje preduzeća svela je ispod 30 odsto BDP-a, što je jedno od najnižih u Evropi . Slovačka je postala idealno mjesto za kapital koji traži jeftine ali pravno bezbjedne uslove poslovanja. U Češkoj, radi poređenja, to optrećenje dostiže 36,5 odsto.

Tokom dva mandata Dzurindinih vlada od 1998. do 2006. godine, Slovačka je postala najatraktivnija u regionu za krupna direktna strana ulaganja, ali se takođe pokazalo, kada je počela svetska ekonomska kriza, da je isuviše jednostrano orijentisana na automobilsku industriju.

A i državnu pomoć proizvođačima automobila koju je nudila vlada s namjerom da privuku strana ulaganja, slovački poreski obveznici su osjetili više nego građani u susjednim zemljama.

“Isplatilo se bez ikakvih sumnji. Nakon dugih godina imamo veći izvoz nego uvoz. Stvorili smo 80.000 novih radnih mjesta tokom jedne godine kada je u njihovom otvaranju direktno ili indirektno učestvovala fabrika Kia motors u Žilini. Državna pomoć nije prekršila pravila EU. Niko se na nas nije žalio, ni Poljaci ni Evropska komisija”, kazao je Dzurinda nakon što je otišao sa mjesta premijera.

Novembra 2005. godine Slovačka se odvažila na korak koji je u to vrijeme susjedima izgledao pretjerano hrabar – ušla je u ERMII sistem kurseva, takozvanu čekaonicu za ulazak u evro zonu.

Slovačka se zahvaljujući Dzurindim reformama dosljedno nalazila među prvih deset u svijetu po ekonomskim reformama, a ti napori su krunisani u poslednjem kvartalu 2007. godine najvećim privrednim rastom na svijetu, od 14,3 odsto. Tako se ostvarila parafrazirana izreka da “tranzicija, za razliku od revolucije, jede svoje očeve a ne djecu”.

Za uspješne reforme na koje su ponosni, mada su dosta bolele zbog socijalnih rezova, Dzurindi je na kraju ipak račun ispostavio slovački birač – on je izgubio na parlamentarnim izborima u jesen 2006. godine kada je posao bio obavljen, a Slovačka bezbjedno usidrena u Uniji.

Na vlast je tada došao lider socijaldemorkatske stranke SMER, Robert Fico, na krilima parole da su Dzurindine vlade možda napravile od Slovačke privrednog “tigra pod Tatrama” ali da su građani iz tih reformi izašli kao “ofucane, mršave tatranske ovce”.

Fico je tada formirao vladu sa članovima Mečijarovog pokreta za demokratsku Slovačku i sa radikalnim nacionalistima Jana Slote, što je u prvom trenutku izavalo zabrinutost, ali se koalicija pokazala kao vrlo pragmatična – ofucane ovce su i dalje pominjane, ali umjereno i u praksi nije dirano u suštinu Dzurindinih reformi.

Kruna uspješne evrointegracije – evro

“Ja sam zasejao a on žanje”, sa gorčinom je Dzurinda prokomentarisao Ficove poteze, ali je vladi odao priznanje što je prihvatila i sprovela njegov plan da Slovačka kao druga od bivših komunističkih zemalja uđe u evrozonu.

“Uveli smo evro u posljednjem trenutku”, kazao je Fico u trenutku kada je svjetska ekonomska kriza uzimala maha.

Inače, Slovaci su svojevremno za ulazak u predvorje evrozone, ERMII sistem kurseva, imali iste zebnje koje danas imaju susjedi Česi i Poljaci – da li je njihova privreda za to dovoljno spremna. Pokazalo se da jeste.

U trenutku uvođenja evra, čak 58 odsto Slovaka gledalo je na zajedničku valutu pozitivno a svega 26 odsto se plašilo da zemlji neće doneti korist. Pomogla je i zaista masivna kampanja za evro u koju su se uključile i slovačke crkve i romski umjetnici kako bi evro doneo što manje problema socijalno najosjetljivijima – starima i Romima iz naselja od udžerica na istoku i u centralnoj Slovačkoj.

“Najveća prednost evra je to što nacionalnu monetu male zemlje, koja je izložena turbulencijama na svetskim finansijskim tržištima, zameni najstabilnijom svjetskom valutom”, ocjenjuje ekonomista Pavol Karas iz Slovačke akademije nauka.

I prije svečanog prelaska na evro u ponoć 31. decembra 2008. godine, kada je pušteno hiljade balona sa oznakama EUR i SK u znak oproštaja od krune, prelazak na zajedničku valutu je pomogao da se nemački Folksvagen opredeli da, umesto u Češkoj, proizvodnju novog štedljivog modela Ap!, započne u svom pogonu u Bratislavi.

Slovačka je uspela da izbegne slovenački scenario gdje je uvođenje evra pokrenulo spiralu inflacije. Na inicijativu slovačke vlade, u zakon je uvedena kazna za zloupotrebu prelaska na evro za neopravdana poskupljenja.

Da je opstala, slovačka kruna je možda mogla da pomogne u prvom naletu globalne krize kada su Češka, Poljska i Mađarska, koje još imaju svoje nacionalne valute, mogle samostalnim regulisanjem vrijednosti svojih kruna, zlota i forinti da apsorbuju neke negativne posljedice krize i održe konkurentnost svojih roba i usluga. Međutim, sada kada izbija nova, fiskalna kriza na jugu Evrope, evro spasava Slovačku od najezde spekulativnog kapitala.

Šef Međunarodnog monetarnog fonda Dominik Stros-Kan upozorio je nove članice EU krajem marta u Varšavi da ne zaboravljaju da ulazak u evrozonu treba da ostane njihov glavni cilj, jer pripreme za evro pomažu istinsku konvergenciju i deluju kao stabilizirajući faktor na javne finansije.

Zahvaljujući evru, Slovačku ne mora da brine ni opomena šefa MMF-a za Evropu, Mareka Belke koji je krajem marta saopštio da srednjeevropske valute, zlot, češka kruna i mađarska forinta opasno jačaju, te da bi te zemlje morale da nađu način da obeshrabre priliv špekulativnog kapitala iz inostranstva koji se povlači sa rizičnog juga Evrope – iz Grčke, Portugalije i Španije.

Te zemlje trebalo bi da pristupe razumnoj regulaciji koja bi obeshrabrila neke strane investitore da ograniče pristup kreditima u stranim valutama, kazao je Belka i podsjetio da su problemi sa otplatom deviznih kredita doveli Mađarsku na ivicu bankrota.

Kroz krizu Slovačka je plivala manje više jednako neuspešno odnosno uspešno kao susedna Češka, a i njoj se osvetila jednostrana orijentacija na automobilski industriju u privredi okrenutoj izvozu.

S obzirom na malo zaduženje javnih finansija od 34,6 odsto BDP-a Slovačka nije u grupi zemalja kojoj bi neposredno pretila zaraza “grčkim virusom” i fiskalna kriza.

Izvor Agencije