Epoha Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije danas se doživljava ili zamišlja uglavnom na dva suprotstavljena načina: ili kao epoha relativnog ekonomskog blagostanja i društvene sigurnosti, ili kao epoha ideološkog jednoumlja, političke neslobode i ekonomske neodrživosti. Oba ova doživljaja ili imaginacije posledice su ideološkog procesa “postkomunističke” ekonomske i političke tranzicije,[1] a posebno posledice specifičnosti ovog procesa u zemljama bivše SFRJ.

Piše: dr Branislav Dimitrijević, univerzitetski profesor umjetnosti iz Beograda (iz predgovora njegove knjige: Potrošeni socijalizam – Kultura, konzumerizam i društvena imaginacija u Jugoslaviji (1950-1974))

Kada je reč o teoriji kulture, u tranzicijskom periodu dominirala je retorika “totalitarne paradigme” po kojoj je kultura u SFRJ bila obeležena sukobom zvanične i disidentske kulture, i po kojoj je ova prva bila nosilac “ideološkog jednoumlja” i “ekonomske neodrživosti”, a ova druga, u svom humanističkom opredeljenju za kritičko i slobodno mišljenje, nosilac građanske emancipacije, pa i vesnik ekonomske održivosti tržišne ekonomije.

Iako se u poslednje vreme u različitim oblastima teorije kulture i umetnosti pokazalo da je ovakva polarizacija neodrživa, totalitarna paradigma je i dalje dominantni pogled na kulturnu logiku jugoslovenskog socijalizma. Nasuprot tome, kulturna praksa jugonostalgije predstavlja simptom drugačijeg pogleda na socijalističku Jugoslaviju, pogleda koji sliku o njoj kao “totalitarnoj tamnici” menja u sliku o nekoj srećnoj zemlji u kojoj su se aktivno negovale ideje zajedništva i jednakosti, a istovremeno uživalo i u ličnom prosperitetu i blagostanju.

Kada govorimo o jugonostalgiji kao kulturnoj logici tranzicije, sasvim je izvesno da je ona fokusirana na period od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih, dakle za period kada započinje i kulminira istorijska kriza socijalizma (vreme prodiranja kapitalističkih ekonomskih odnosa u socijalističke društvene odnose), a ne recimo za period pedesetih godina, kao period koji je pak ponajviše karakterisao ubrzani ekonomski rast, porast proizvodnje, i relativno uspešno i svakako radikalno brzo sproveden proces modernizacije jedne ratom devastirane zemlje.

Štaviše, jugonostalgija vidi ovaj period kao “siv” i “dogmatičan”, a razvoj one Jugoslavije iz šezdesetih i sedamdesetih, iz godina kojih se “rado seća”, ne vidi kao rezultat uspostavljenih socijalističkih odnosa već kao znake postepenog povlačenja “tvrdokorne” socijalističke doktrine.

Epoha modernizacije do sredine šezdesetih, koja se posle rata u Jugoslaviji dogodila bez većih potresa karakterističnih za ostale manje razvijene zemlje,[2] ostaje zarobljena u pra-slici one iste nerazvijenosti koju je jugoslovenska modernizacija uspela da umanji, kao što je umanjila i društvenu nejednakost, što je i bio njen osnovni politički cilj.

Tako da i jugonostalgičarski diskurs, poput totalitarnog, zapravo ostaje na ideološkom uverenju o samoj-po-sebi razumljivosti liberalne tranzicije: upravo ta sama-po-sebi razumljivost pretvara kulturne artefakte u objekte nostalgične čežnje. Ovi kulturni artefakti su zapravo tranzicijski artefakti, oni koji su tu da dokažu nužnost liberalne tranzicije iz totalitarnog “komunizma” – kao što je to, na primer, često ponavljana jugonostalgična fascinacija time što je u Jugoslaviji već 1967. počela da se proizvodi “koka-kola”.[3] Jugonostalgija je otuda pre svega nostalgija za kulturnom imaginacijom postsocijalističke tranzicije koja započinje kroz liberalno-reformističke procese u Jugoslaviji upravo tokom šezdesetih.

Pojava potrošačke kulture se zato ovde uzima kao centralni kulturni označitelj te tranzicije, s obzirom na to da su leve kritičke pozicije (uglavnom pod uticajem frankfurtske škole) kontinualno prepoznavale “potrošački mentalitet” kao primer antisocijalističkog ponašanja, kao proizvod kapitalističkog otuđenja i kao pretnju razvoju socijalizma.

Uz to, što je najvažnije, i kao koban oblik transformacije društvenih aspiracija radničke klase ka jednakosti u sitnoburžujski fantazam o sreći pojedinca unutar pragmatične klasne raspodele. Iako je sasvim jasno da je odnos proizvodnje i potrošnje centralno pitanje za svako društveno uređenje (uključujući i socijalističko), kritika potrošačke kulture se najčešće svodila na anatemisanje potrošačke želje (kao izraza otuđenja), a manje na promatranje društvenog karaktera te želje, i još manje na analizu njene ekonomske integrisanosti u postupke društvene razmene kao ključne za održanje svake zajednice.

Ovde ćemo pokušati da pokažemo da izravno otpisivanje potrošačke želje kao “sitnoburžujske” ograničava kritičku analizu potrošačke kulture. Fenomen potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji ova knjiga pokušava da “izvuče” kako iz totalitarne paradigme koja potrošačkoj kulturi dodeljuje samo mesto pragmatične maske za političku represiju, tako i iz ritualizovane retorike levih društvenih teorija koje ju otpisuju kao esencijalno antisocijalističku.

Analiza potrošačke imaginacije ovde nije postavljena samo da bi se dokazalo očigledno – da je potrošačka kultura centralna kulturna logika liberalnog kapitalizma – već da bi se otvorile drugačije mogućnosti promišljanja potrošačke imaginacije kao forme društvenih (klasnih, rodnih i drugih) odnosa, kao njihove neotuđive a ne otuđujuće karakteristike.

I ova knjiga ponegde zapada u ironijski odnos prema praksama potrošačke kulture, ali i taj odnos predstavlja jedan od potencijala ove kulturne imaginacije koja nema neku unapred upisanu “vrednost” ili “bezvrednost”. Radi se dakle o jednom ambivalentnom društvenom simptomu i potrošačku kulturu u socijalizmu ovde tretiramo i kao reprodukciju kapitalističke imaginacije i kao kao aspekt socijalističkog razvoja. Takva njena dvostruka priroda jeste tema ove knjige.

Potrošačka imaginacija u socijalističkoj Jugoslaviji jeste bila izraz sitnoburžujskog mentaliteta, ali je tako ritualizovana definicija osujetila svako daljnje promišljanje ove teme i prepustila je ili ignorisanju ili formalizovanoj kritici. Otuda su neki najprepoznatljiviji fenomeni razvoja potrošačkog mentaliteta, na primer ona famozna “kupovina u Trstu”, postajali indeks neodrživosti sistema koji nije imao rešenje za disproporciju između socijalističke imaginacije kada je reč o proizvodnji i kapitalističke imaginacije kada je reč o potrošnji.

U ovoj knjizi polazimo od teze da je epoha “postkomunističke tranzicije” u SFRJ zapravo već bila počela nizom ekonomskih reformi još od druge polovine pedesetih godina, a kasnije i drugim oblicima društveno-ekonomske liberalizacije.[4] Taj period tretiramo kao pred-sliku za savremene okolnosti iz kojih promatramo ovu epohu.

Ekonomske reforme bile su indukovane vrlo složenim političkim procesima, ali i klasnim interesima ustanovljene politokratije, a ne samo pukom borbom između “reformske” i “tvrdolinijaške” frakcije u SKJ. Koliko god se reforme tumačile kao korak u “humanizaciji” socijalizma, i otklon od državno kontrolisane ekonomije, one su pre svega bile rezultat odluke koju je politokratija donela u vlastitom interesu kako bi se povezala sa preduzetničkim i tehnokratskim sektorom kojima model samoupravnog organizovanja proizvodnje nije odgovarao.

Rečima Darka Suvina, “izvorni greh politokracije može se naći sredinom 60-tih u njenom žestokom otporu daljim eksperimentima s izravnom demokracijom – koja se mogla razviti iz ograničenog samoupravljanja u tvornicama, a zatim i na drugim radnim mestima”.[5]

Suvin zaključuje – i taj citat može poslužiti kao sažetak političkog okvira u koji smeštamo i naše razmatranje potrošačke kulture kao kulturne logike tranzicijskog procesa – šezdesetih se dogodila inverzija “od kretanja u smjeru socijalističke pravednosti i komunističke emancipacije do kretanja u suprotnom smeru”: “Oligarhija se okrenula od saveza, koliko god prešutnog i diktatorskog, s radničkom klasom i intelektualcima, koji je imao uporište u samoupravljanju, ka njihovoj marginalizaciji.”

Suvin konačno naglašava da „iz raspada naprednog saveza slijedi pomanjkanje imaginacije i povratak represivne politike čvrste ruke, zajedno sa katastrofalnim posrtajem svih ekonomskih pokazatelja, uključujući rastući jaz između republika i barbarizaciju sve siromašnijih međuljudskih odnosa. To se jasno očitavalo u ogromnom porastu kreditnog kapitala i nezaposlenosti.“[6]

U takvom procesu je pitanje potrošnje u socijalizmu neminovno prepušteno tržištu (što nije pomoglo ni privrednom razvoju ni društvenoj jednakosti) a osujećena je emancipovana društvena imaginacija socijalističke potrošačke prakse, odnosno onemogućena je ona revolucionarna ideja o “mreži komuna proizvođača i potrošača” (kako je to još bio definisao Lenjin) – što je u jugoslovenskom samoupravnom uređenju načeto sa idejom o “savetima potrošača” koji se u praksi nikada nisu razvili.

Tako je došlo do potpunog disbalansa između još uvek samoupravno shvaćene organizacije proizvodnje i potrošačke prakse koja nije delila isti prostor pa je bila izložena kapitalističkim procesima (onim istim kao i na razvijenom zapadu) u kojima se stvarala ona potrošačka imaginacija koja je isključivo vezana za fantazmatske prostore ličnog (individualizovanog) blagostanja a ne kolektivnog društvenog razvoja.

U pomenutoj Suvinovoj analizi za našu temu je ključna veza koju on uspostavlja između političke i kulturne logike tržišnih reformi koje nisu omogućile očekivanu društvenu liberalizaciju i kulturnu emancipaciju (kao prevazilaženje tvrdolinijaškog centralizma); naprotiv, došlo je do društvene stagnacije, ekonomske nejednakosti i kulturne retradicionalizacija (nacionalizma).

Ovde nas zanima proces, nazovimo ga tako, tranzicije imaginacije: od komunističkog utopizma u protiv-utopijski utopizam mogućeg,[7] za šta je potrošačka kultura dominantna kulturna praksa a “viši životni standard” isključiva društvena aspiracija. Ova knjiga ima za cilj da poveže određene istorijske činjenice vezane za ekonomsku politiku i regulisanje društvenih odnosa u SFRJ sa analizom kulturne logike nestajanja komunističkog utopizma i nastajanja potrošačkog antiutopizma.

Ovde nas zanimaju pred-slike ovog procesa, trenuci uobličavanja danas dominantnog koncepta kulture kao tek jednog od vidova potrošnje. Kulturno-istorijski fenomen kojim se ovde bavimo i savremena perspektiva koja se odnosi na ovu epohu u tesnoj su vezi sa procesima postsocijalističke kulturalizacije ovog antiutopijskog utopizma.

Ova knjiga nastoji da pokaže da jugoslovenski socijalizam nije potrošen zato što je jedan utopizam najednom zamenjen jednim drugim utopizmom (utopizmom antiutopizma), nego zato što je došlo do pojmovnog preplitanja, do nadodređene korelacije ideološki ritualizovanog, a sve praznoslovnijeg, komunističkog utopizma i pragmatičnog, sitnosvojinskog, “ekonomističkog” prepuštanja kraju ovog utopizma.

Jedna od hipoteza kojima se bavi ovo istraživanje tiče se prepoznavanja javne sfere jugoslovenskog socijalizma pod definišućim uticajem ideološkog i praktičnog amalgama proklamovanog obećanja komunističke utopije (komunističkog sveta snova) i kapitalističko-konzumerističkog obećanja koje je donela ekonomska liberalizacija.

U tom smislu javna sfera socijalističke Jugoslavije kao da je bila simultano obeležena i “utopijom proizvodnje” i “utopijom potrošnje”, čime se problematizuje shema po kojoj je socijalistički istok karakterisala isključivo prva utopija, a kapitalistički zapad potonja.[8] I pitanje “postsocijalističke tranzicije”, koju ovde smeštamo već u šezdesete godine, ne može se razmotriti ako se ne uoči neka vrsta združenosti oba utopijska impulsa: deklarativna ideološka tranzicija ka ostvarenju komunističkog ideala u kom se potrošnja obavlja na osnovu potreba, i pragmatična politička tranzicija ka kapitalističkom potrošačkom društvu u kom se potrebe formiraju na osnovu potrošnje. Naposletku, i socijalističko uređenje se uvek samo-reprezentovalo kao “tranziciono”, kao prelazna etapa u društvenom razvoju.

U ovoj knjizi ćemo sučeliti društvene i ekonomske procese, oblike i metode političkog mišljenja i delovanja, sa “simptomalnim čitanjem” nekih izabranih primera iz različitih formi kulturne i umetničke produkcije, a da pri tom ne pravimo uobičajene razlike između “zvanične” i “disidentske”, ili “visoke” i “popularne” forme.

Primeri se ograničavaju na period od početka pedesetih do sredine sedamdesetih godina 20. veka, vreme posle koga sledi već ustanovljeni manifestni konzumerizam u SFRJ. Kako je istoričar Igor Duda pokazao u važnoj studiji o potrošačkom društvu i dokolici u Jugoslaviji (doduše isključivo na primerima iz Hrvatske), sedamdesete su bile godine kada je konzumerizam već uveliko zahvatio jugoslovensko društvo i postao deo svakodnevice.[9]

Za pedesete i šezdesete se to sa sigurnošću ne može reći, ali nas ovde pre svega zanimaju one forme kulturne imaginacije s kojom su se razvijali društveno-ekonomski mehanizmi i putem koje je stvaran potrošački imaginarijum.

Iako su manifestacije potrošačkog društva u dve decenije koje ovde istražujemo bile ograničene i uslovljene zvaničnom ideološkom retorikom koja je konzumerizam dakako tumačila kao ideološki neprihvatljivu pojavu, u ovom periodu počinju da sazrevaju uslovi koji su tokom sedamdesetih proizveli onu neodrživu disproporciju između proizvodnje i potrošnje.

Na početku je to dovoljno potkrepiti samo podatkom da su Jugosloveni tokom sedamdesetih trošili čak osam puta više novca nego što su zaradili,[10] i dok je 1971. spoljni dug zemlje iznosio 1.2 milijardu dolara, 1981. godine zaduženja su narasla na 20,8 milijardi dolara.[11] Ti podaci daju posebnu težinu pitanju rastućeg konzumerizma kao indeksa ekonomske neodrživosti jugoslovenskog sistema pre svega kroz prizmu političkog zanemarivanja dijalektike proizvodnje i potrošnje, i, kako rekosmo, prepuštanju potrošnje kapitalistički intoniranom “svetu snova”.

S obzirom na današnji epilog postsocijalističke tranzicije, a vodeći se pre svega postupkom kulturalne analize,[12] ovde ćemo ukazati na manifestovanje i artikulisanje one kulturne logike koja je u velikoj meri bila odraz erupcije potrošačke kulture u američkom i zapadnoevropskom kapitalizmu posle Drugog svetskog rata, gde je ta erupcija trebalo da se prepozna kao označitelj progresa i modernizacije.

Ova knjiga zasniva se pre svega na analizi kulturne reprodukcije i potrošačkog imaginarijuma upravo zbog indeksa disproporcije između stvaranja jednog takvog imaginarijuma i realnih okolnosti potrošačke moći stanovnika Jugoslavije. Polazimo od toga da žižna tačka potrošačke kulture leži na preseku “reprezentativne vrednosti” koju imaju slike potrošačkih dobara i onog što predstavlja stvarno posedovanje i korišćenje tih dobara.

Kako je Suzan Bak Mors (Susan Buck-Morss) sumirala Pasaže Valtera Benjamina (Walter Benjamin), s razvojem moderniteta u 19. veku „ključ za novu urbanu fantazmagoriju nije bio toliko roba na tržištu koliko izložena roba, gde tržišna vrednost ništa manje od upotrebne gubi praktični smisao i u prvi plan izbija čisto predstavljačka vrednost: sve što je poželjno, od seksa do društvenog statusa, moglo se pretvoriti u robu koja je kao izložen fetiš očaravala masu čak i onda kada je lično posedovanje tih stvari bilo daleko izvan njenog domašaja.“[13]

Ako se za sedamdesete može tvrditi da je većina stanovnika SFRJ postigla takav životni standard (ili bar ubedljivu iluziju tog standarda) koji im je omogućavao posedovanje i korišćenje sve većeg broja potrošačkih dobara i usluga, za veći deo perioda o kom će ovde biti reči, konzumerizam je pre svega bio san, ili halucinacija, koji se još uvek nisu mogli domašiti, ali čija će “predstavljačka vrednost” stvoriti želje za čijim ispunjenjem će jugoslovensko društvo težiti.

Proces stvaranja potrošačkog imaginarijuma neophodno je kontekstualizovati i unutar retorike Hladnog rata, odnosno u okvirima kulturnih aspekata hladnoratovskih propagandnih delatnosti. U Hladnom ratu, blokovska podela nije bila samo politička već i kulturna, ili, bolje rečeno, već tada se radilo o procesu kulturalizacije politike.

Bavljenje pojavom i razvojem potrošačke kulture u Jugoslaviji podrazumeva promatranje veoma kompleksnih odnosa zvanične ideologije, političke pragmatike, ekonomskog sistema, kulturnih uticaja, te drugih krupnih društvenih promena u jednom specifičnom istorijskom periodu koji će ostati upamćen po ubrzanom procesu modernizacije i prvim naznakama globalizacije. Otuda mnoge protivrečnosti koje motivišu ovo istraživanje nisu isključivo vezane za Jugoslaviju već su simptomatične i za čitavu epohu internacionalnog modernizma.

Potrošačka kultura predstavlja jedan od centralnih aspekata društvene, ekonomske i tehnološke modernizacije i znak je omasovljavanja tekovina modernog progresa i njegove euforične kulturne reprezentabilnosti. Jugoslovenski socijalistički sistem bio je jedan od vidova politike modernosti, i unutar ovih procesa je predstavljao i jedan specifičan i idejno veoma radikalan društveni i politički novum, pre svega s obzirom na koncept socijalističkog samoupravljanja i aktivnu antikolonijalnu i antiblokovsku spoljnu politiku.

Društvene protivrečnosti tog sistema govore o tome da je ovaj politički i ekonomski koncept bio mnogo više otvoren i emancipatorski, nego dogmatski, te otuda i jeste bio podložan različitim uticajima koji su ga menjali, modifikovali, ugrožavali, ali i sučeljavali sa nerešenim političkim i društvenim pitanjima.

Ova knjiga nije fokusirana na neposrednu praksu potrošnje u socijalizmu jer bi to značilo aglomeraciju mnoštva primera, te njihov filatelistički popis, čime bi se pokazalo samo očigledno – to da su na jugoslovensko društvo već od početaka pedesetih uticali sve značajniji oblici potrošačke kulture. Otuda ćemo primere svesti samo na veoma redukovani broj i njih ćemo suočiti sa tekstom koji pripada tom vremenu, sa iskazanim stavovima tada uticajnih političara ili društvenih i ekonomskih teoretičara, kao i sa kritičkim kulturnim teorijama koje tada imaju konzumerizam u svom fokusu.

Pristup temi istraživanja je heterogen jer se tumačeni “simptomi” razlikuju po svom kulturnom statusu. Tako se izbegava hijerarhija primera i oni se posmatraju i kao specifični sami po sebi i kao društveno indikativni. Simptomi o kojima ćemo govoriti izabrani su kao dijalektičke slike koje teže komodifikaciji kao “tački na raskršću između sna i buđenja”.

Radi se o kulturnim predstavama koje nose kôd koji otkriva ideološko značenje u robnoj formi i dovode ga u stanje nalik onom što Valter Benjamin označava kao “dijalektičko mirovanje”. Robna forma je tesno vezana za kulturnu fantazmagoriju i ona “osigurava da utopijsko obećanje nekog mita ostane neostvareno”.[14] Kako zaključuje Bak-Mors, Benjaminove dijalektičke slike “pojavljuju se na preseku magije i pozitivizma, ali u ovoj nultoj tački oba puta su negirana – i istovremeno dijalektički prevaziđena”.[15]

Kultura se u ovoj knjizi tumači kao jedna od osnovnih formi društvene samointerpretacije: kako kao prostor za reprezentacije društvenih antagonizama i klasne borbe, tako i kao prostor za reprezentacije društvene i identitetske sabornosti. Dakle istovremeno i kao prostor politizacije i kao prostor depolitizacije. Kultura stupa u divergentne odnose prema ideologiji, te političkoj i ekonomskoj moći, i tako uloga kulture može biti podjednako progresivna i regresivna.

Teoretičari kritike “postkomunizma”, kao što su Rastko Močnik ili Boris Buden, vide kulturalizaciju simultano sa depolitizacijom kao glavne karakteristike procesa nestajanja društva u ideologiji postkomunističke transformacije. Štaviše, Buden drži da su procesi u kulturi najindikativniji za “postkomunizam” u kom utopijski impulsi nastavljaju da žive, ali ostaju bez društva koje projektuje nadu za njihovo ostvarivanje: “Mi ne živimo u društvu sa nadom ili bez nje, već u nadi bez društva.”[16]

Nije ovde namera da se na bilo koji način rekuperira nekakav humanistički ideal kulture, ili održi slepa nada o njenom emancipatorskom karakteru, već nas zanima genealogija kulturalizacije potrošnje u socijalizmu kao procesa indikativnog za konstruisanje društvene imaginacije koja oblikuje današnju sliku sveta. Način na koji će se ovde posmatrati primeri iz popularne kulture u svojoj se gruboj osnovi oslanja na nasleđe “neogramšijevske” društvene teorije po kojoj je popularna kultura polje sučeljavanja formi društvenog otpora “odozdo” sa formama društvene inkorporacije u službi političke i ekonomske moći.

Gramšijeva (Antonio Gramsci) teorija omogućava poimanje kulture koja nije ni jednostavna refleksija “baze” u prostoru društvene “nadgradnje”, ni samo saputnik dominantne ideologije, ali takođe ni potpuno “spontana” forma društvenog samoizražavanja “odozdo”.[17] Kultura je dakle “polje pregovaranja” u kom se mešaju i permutuju dominantna ideološka shvatanja i otpori spram njih, otpori koji se kroz kulturu mogu artikulisati i kojih je kultura simptom.[18]

Stoga ovde govorimo o procesu kulturalizacije koja ima dvostruko delovanje: ona je koliko akt motivisanja društvenih promena, njihovog vizuelizovanja, konceptualizovanja i artikulisanja, toliko i najučinkovitiji oblik društvene i političke pasivizacije. Kulturne reprezentacije o kojima govorimo nisu samo posledice određenih društvenih modaliteta (odozgo) već su i same proizvođači tih modaliteta (odozdo).

Ove reprezentacije su tako istovremeno tretirane i kao slike i kao događaji jer svaka reprezentacija nosi neko značenje samo ako ima neposredne učinke u zajednici tako što postaje događaj koji se opire nečem što je unapred izračunato i normatizovano. Socijalistička Jugoslavija nije bila “društveni eksperiment” kako se najćešće govori (pa se onda stalno potvrđuje neuspeh tog “eksperimenta”), već složeno i osetljivo društveno postajanje u kom su antogonizmi i protivrečnosti bili aspekt društvene dinamike, a ne znaci unapred ušančenih polarizacija.

Otuda u potrazi za mogućim alternativama potrošačkoj kulturi, koje ne leže u njenoj moralističkoj i ideološkoj osudi, kao i u potrazi za mogućom socijalističkom teorijom potrošnje, na kraju ove knjige ćemo se, vraćajući se na “teren umetnosti”, osvrnuti na neke ideje ruskih produktivista u godinama posle Oktobarske revolucije koje su indikativne za jedno nedovršeno promišljanje potrošnje izvan robnog fetišizma i izvan prioritetnosti privatnog posedovanja.

(Izvor: Peščanik.net)