Ideja o bezuslovnoj isplati univerzalnog osnovnog dohotka sve je popularnija među ekonomistima, menadžerima, aktivistima i preduzetnicima kao alternativa tradicionalnim socijalnim politikama. Umjesto pružanja socijalne pomoći u vanrednim situacijama, nezaposlenima i starima, njemačka država bi svim odraslim ljudima isplaćivala isti paušalni iznos – približno 1.000-1.200 evra mjesečno. Tako bi se ukinule postojeće mjere socijalne zaštite, kao što je program Hartz IV (njemački program pomoći nezaposlenima), a vjerovatno više ne bi bilo ni starosnih penzija i osiguranja za slučaj nezaposlenosti.
Univerzalni osnovni dohodak svakome pruža priliku da odluči da li želi da se zaposli, da volontira – ili da ne radi ništa. Političari bi se tako riješili brige o stopama nezaposlenosti. Kompanije bi dobile elegantan način da opravdaju otpuštanja. Radna mjesta koja nestaju pod pritiskom tehnoloških promena ili globalizacije više ne bi bila problem, jer su otpušteni radnici finansijski zbrinuti i mogu da se posvijete brizi o djeci ili nekom hobiju.
Ipak, univerzalni osnovni dohodak je ćorsokak. Najčešće korišćeni protivargument je, naravno, problem finansiranja. Troškovi nisu kvantifikovani, ali nema sumnje da će biti visoki. Još nije izvjesno kako bi trebalo oporezovati ukupne dohotke i bogatstva da bi se obezbjedila potrebna sredstva. Radikalna transformacija sistema socijalne zaštite uvođenjem univerzalnog osnovnog dohotka bila bi finansijski rizik bez presedana.
Ali finansijski aspekt tog pitanja čak i nije najvažaniji argument protiv osnovnog dohotka. To je zavodljiv i sladak otrov koji ljudima na marginama društva donosi korist na račun srednje klase. Osnovni dohodak ukida pritisak i smanjuje motivaciju za aktivno traženje posla među siromašnima i dugotrajno nezaposlenima. Bogate to verovatno neće koštati više nego stari sistem, a sigurno će im pomoći da umire socijalnu savjest. U tom slučaju, dalji rast socijalne nejednakosti više ne bi bio skandalozan, jer bi svako imao osnovni prihod, makar i na granici siromaštva. Upravo tu se kristalizuju tri ključna argumenta protiv bezuslovnog osnovnog dohotka.
Prvo, osnovni dohodak produbljuje podele u društvu i smanjuje društvenu mobilnost. Oni koji zahvaljujući poreklu i statusu imaju izgleda da dođu do dobrih poslova i visokih prihoda sačuvali bi stečenu radnu etiku i nastavili da se zalažu u školi i na poslu. To je dobro. Međutim, za mlade ljude iz onih segmenata društva koji su već prikraćeni u oblasti obrazovanja – za one koji dolaze iz radničkih i migrantskih porodica – život bi bio teži. Slatki otrov osnovnog dohotka će ih pratiti na svakom koraku kroz školu i obuku za rad. Kad ih pitaju šta bi želela da rade, deca iz delova Berlina u kojima živi veliki broj radničkih i migrantskih porodica, kao što je Nojkeln, odgovaraju da planiraju da žive od socijalne pomoći. U budućnosti će odgovarati: „Živjeću od osnovnog dohotka“. Sa rastom osnovnog dohotka uvećavaće se i njihov broj. Već uzdrmana motivacija te grupe da investira u sebe i poboljša svoj život radom naći će se pred novim iskušenjima. A ostatak društva će mnogo manje brinuti zbog takvih trendova nego danas, jer su svi ljudi zbrinuti.
Drugo, konceptu bezuslovnog osnovnog dohotka nedostaje socijalni legitimitet. Trenutno nije moguće zamisliti model koji svim djelovima društva donosi jednaku korist. Zato bi osnovni dohodak najvjerovatnije podrazumijevao redistribuciju iz centra društva ka nezaposlenima ili samo delimično zaposlenima. Obuhvatan sistem socijalne zaštite koji nadilazi zadatak suzbijanja siromaštva legitimizuje se prihvaćenim konceptima socijalne pravde. Kako bi drugačije bilo? Norme socijalne pravde uključuju i ideju da svi treba da dobiju jednaku šansu za uspeh na tržištu rada. Tako se, na primer, opravdava ulaganje države u obrazovanje ili oporezivanje nasljedstva. Ili socijalna zaštita koja doprinose za nezaposlene ili penzijsko osiguranje vezuje za socijalne transfere.
Ideja o bezuslovnom osnovnom dohotku se oslanja na pravo građana na ostvarivanje dohotka, ali ne daje odgovor na pitanje zašto bi ga trebalo isplaćivati i onima kojima nije potreban. Koncept osnovnog dohotka je zapravo suprotan ideji o solidarnosti sa ugroženim članovima društva. Srednja klasa, koja će finansirati osnovni dohodak, ali od njega neće imati materijalne koristi, takvu „bezuslovnu“ redistribuciju vjerovatno neće prepoznati kao socijalnu pravdu. Zato su programi redistribucije nepopularni kod glasača, čak i onih koji bi od toga imali koristi. Zato su švajcarski građani na prošlogodišnjem referendumu velikom većinom odbacili predlog za uvođenje univerzalnog dohotka.
Treće, bezuslovni osnovni dohodak se kosi sa potrebama društva u uslovima povećane imigracije. Velikom broju stranih radnika i drugih useljenika potrebno je više, a ne manje mehanizama koji doprinose integraciji u društvo. Iskustvo svakodnevnog života je veoma važno: ljudi na poslu sreću druge ljude, tako se upoznaju i uče da poštuju jedni druge, tako uče i jezik. Imajući to u vidu, bila bi velika greška dati ljudima dobar povod da odustanu od rada, sticanja znanja i da ostanu u svoja četiri zida. U svakom slučaju, potrebna nam je rasprava o dobrom društvu koja se neće ograničavati samo na problem zaposlenosti. Potrebno je mnogo truda da bi se društvo poboljšalo merama koje se neće ostvarivati samo preko tržišta rada. Ta ideja još uvek nije šire prihvaćena. Ali bezuslovni osnovni dohodak sigurno nije pravi put za njeno ostvarenje. (Peščanik.net)
