Upumpavanje svježih dolara, evra i jena navodno radi opravka privrede, samo je do neslućenih visina naduvalo cijene akcija na svjetskim berzama, pa je Dow Jones  prije neki dan prvi put nadmašio 22.000 poena, dok je vrijednost Applea dostigla nevjerovatnih 840 milijardi dolara.

Preko 420 milijardi vrijede i Google, Amazon, Facebook, Netflix, dok najveća kompanija u realnoj ekonomiji General motors teži tek nešto iznad 52 milijarde.

Živimo u digitalnom dobu, it tehnologije dominiraju, dok na njima zasnovana znanja i naprave iz korijena mijenjaju našu svakodnevicu. Logično je da su i lideri ove branše najvrjednije kompanije; ipak, mnogo toga zbunjuje.

Profitabilnost vodećih svjeskih firmi nije velika, pojedinih godina i nema je u završnim računima. Jeste da lideri, kako bi očuvali čelne tehnološke pozicije, ulažu ogromne svote u stalan razvoj, a polje primjene se sve većom brzinom širi.

Finansirati toliki razmah košta, i to veoma mnogo. Veliki su i vješti da znatan dei profita prikriju izmještanjem u poreske rajeve, čemu služi i vješto osmišljena mreža ćerki-firmi. I tako se umanjuje oporeziva svota, time i oficijelan profit.

Ali, zašto onda ulagači godinama besomučno kupuju udjele u firmama čija je profitabilnost tek 1,7 odsto ukupne vrijednosti, koliko je, primjera radi, bila, prošle godine u Googleu. Tu je za povratak uloženog, bar po papirnatoj kalkulaciji, potrebno čak šezdeset godina. A vlasnici novca, nikako naivni, kupuju hartije od vrijednosti preduzeća iz Silicijumske doline.

Odgovor je u stalnom rastu cijena akcija na berzama, naročito vodećih kompanija IT tehnologije, a unutar ove grupe onih koji su i tehnološki lideri. Kod ove kategorije, pad akcija nije bio posebno izražen ni u jeku posljednje krize iz 2008. godine.

Već sredinom 2009. počeo je kontinuiran rast, a ubrzo je i Dow Jones, pokazatelj vrijednosti uže grupe najboljih preduzeća, premašio predkrizni nivo. Još brže je rastao Nasdaq, berzanski pokazatelj IT tehnoloških firmi, sporije S&P, berzanski pokazatelj vrijednosti 500 najboljih industrijskih preduzeća.

Narednih sezona indeksi i cijene akcija vodećih kompanija neprekidno su i sve ubrzanije rasli. Čak i kada se u svijetu desi neki katastrofičan događaj, što je donedavno automatski značilo bježanje kapitala u sigurnija ulaganja, zlato i platinu, posljednjih godina nije se gotovo ni odrazilo na rast berzanskih indeksa i cijena. Ni nedavni masakr u Mančestaru nije uticao na ulagače, te su premašeni novi rekordi. Postao je manir da preduzeća pozajmljuju ne za razvoj, već za kupovinu sopstvenih akcija, i tako održe trend rasta sopstvene vrijednosti.

Oni sa dužim pamćenjem pomenuće slično brzi i kontinuiran rast, kako se tada govorilo dot.kompanija, krajem prošlog vijeka i krah na samom prelazu iz jednog u drugi milenijum. Sličnosti ima, ali ima i razlika.

Dok su u dot.kom preduzeća ulagali vlasnici kapitala, uključujući i posjednike skromijih svota, sada su glavni investitori centralne banke, hedž i privatni penzijski fondovi.

Centralne banke kreiraju novac iz ničega, gro ulaganja strvinara, kako mediji često nazivaju hedž fondove, čini kapital koji tek valja zaraditi, jedino penzijski fondovi ulažu realan, već zarađen, novac. Da nevolja bude veća, centralne banke mogu bezmalo neograničeno upumpavati novac.

Najjače, emisione banke SAD, EU i Japana, su gotovo večni emiteri i sa njima se ne mogu uspješno nositi ni svi objedinjeni vlasnici kapitala iz cijelog svijeta. Ovi centralni bankari mogu sve nadmašiti.

Teško je reći zašto je došlo do hipertrofirane aktivnosti centralnih banaka. Ameri su počeli tako što je država SAD, za vrijeme Obame, pozajmicom od 170 milijardi eura namjerila spasti svoju, svjetskom krizom opasno pogođenu autoindustriju.

Evropska centralna banka, pod vođstvom goldmansaksonovca Marija Dragija, premašila je sva planirana ulaganja, a napretka nema.

Česta su mišljenja da je kontinuirano upumpavanje lični interes menadžera kompanija i komercijalnih banaka, hedžfondova, privatnih penzionih fondova i političara. Jednostavno, zarađuje se na preprodaji stalno rastućih akcija, a upravo je rast uslov da se isplaćuju menadžerski bonusi, često firminim akcijama.

Privreda u najrazvijenim delovima sveta ima spor rast i iz njega bi profit vlasnika bio minimalan, kao onih 1,7 odsto lani kod Googlea.

Jedna od manje vidljivih a surovijih posljedica ovakvog ponašanja je uticaj na poslovnost kompanija. Dok se emisioni novac usmjeravao na komercijalne banke, ove su pri daljem plasmanu novca itekako vodile računa o performansama zajmoprimaoca.

Kada centralne banke direktno kupuju akcije, često i loše preduzeće snabdijju tolikom količnom svežeg kapitala da mu pomogne ne samo da prevaziđe nevolje, već i da se razvije. Naravno, ona firma koja nije miljenik može bez obrtnog kapitala da, mada dobra i sa lijepim perspektivama, potonuti do dna.

Pitanje je, međutim, dokle ova igra, mnogi kažu jedinstven opit u istoriji, može trajati i kakav će biti kraj. One koji podsjećaju na krah dot.kompanija valja podsjetiti da su ovog puta ulagači daleko moćniji, pa su čak i centralne banke Švajcarske i Izraele u devizne rezerve osim zlata, dolara i eura, uvrstili i akcije kompanije Apple, smatrajući ih po pouzdanosti ravnim najjačem novcu i plemenitim metalima.

Sa druge strane, izgubila se svaka veza između poslovnih parametara i vrijednosti akcija preduzeća. Onima koji su formirani kroz stav da je upravo ova relacija azbuka akcionarstva, upumpavanje novca i kontinuiran rast akcija izgledaju kao pijanka bogatih i moćnih.

Jer, ako neki milijarder, čije bogatstvo je umnogome izniklo usljed stalne kupovine akcija baš njegove firme, u slučaju iznenadnog berzanskog kraha i izgubi nekoliko stotina miliona, gotovo da neće ni osjetiti. Međutim, ako penzioni fondovi izgube četvrtinu sredstava, biće to ogromna nevolja za milione radnika koji su decenijama odvajali od usta kako bi imali relativno sigurnu starost.

Slabljenje kupovne moći valute, u evropskom slučaju eura, dodatna je posljedica ovakve monetarne politike i to sa još gorim efektom po vlasnike skromnijih ušteda. Prevelika ponuda novca je obesmislila štednju, te banke i ne daju kamatu na uloge, dok je velik pritisak na obveznice dobro stojećih država, poput Švedske, Danske, Norveške, Njemačke ili Finske učinio da ih države plasiraju bez kamate.

Veliki ulagači su više nego zadovoljni samo da očuvaju vrijednost. Inflacija se polako uvećava i nagriza ušteđevinu; veliki će lako prebroditi inflacioni gubitak, po male je inflaciono umanjenje teško stečene štednje neuporedivo bolnije. (Bankar)