BERLIN – Cijene u Njemačkoj vrtoglavo rastu, baš kao i prije pola stoljeća. Gdje su paralele između današnjih poskupljenja i inflacije u sedamdesetim godinama? Što je sada drugačije?

„Morate li platiti veći račun za grijanje?“, pita televizijska novinarka jednu građanku, pred ulazom u kuću. Ona iz džepa vadi papir i kaže: „Do sada smo plaćali 40 maraka mjesečno, a ubuduće ćemo morati plaćati 80 maraka. To je dvostruko više.” Već i sama valuta otkriva da je riječ o televizijskom prilogu iz arhiva, i to njemačkog javnog servisa ARD.

„Energetska kriza pogađa sve zemlje zapadnog svijeta” – to bi mogla biti i izjava njemačkog kancelara Olafa Scholza. Ali to su ustvari riječi bivšeg kancelara Willyja Brandta, takođe socijaldemokratskog političara, kojima je on u novembru 1973. godine promovisao dane bez automobila – zbog naftne krize bilo je naime zabranjeno korištenje vozila.

Paralele između sedamdesetih godina i situacije koju imamo danas su, prema riječima profesora ekonomije Petera Tillmanna sa Sveučilišta Gießen, očigledne: „Tada se učetverostručila cijena nafte, sada se, prije svega, drastično povećala cijena plina.” Kao i tada, cijeli svijet je i danas u šoku zbog poskupljenja, i to je još jedna paralela.

Naftnu krizu i tadašnji rast cijena pamti Eberhardt Flammer, koji je u to doba imao dvadeset godina i počeo raditi u banci. U roku od tjedan dana cijena na benzinskim pumpama se udvostručila, na više od jedne marke po litri goriva. Cijena lož-ulja je, prisjeća se, skočila s 10 na 60 pfeniga. Oni koji su u rezervoaru imali samo malo ulja, isključili su grijanje.

Reakcija društva bila je energična: „Naftni tajkuni na Bliskom istoku postali su neprijatelji. Neka pojedu i popiju svoju naftu, mi je više nećemo uzimati“, opisuje Flammer tadašnje raspoloženje. Hoće li njemačko društvo sada reagovati na sličan način, pokazaće iduće sedmice i mjeseci.

U ono vrijeme, rastuće cijene energije povećale su stopu inflacije na rekordni nivo. U decembru 1973. godine poskupljenje je iznosilo 7,9 posto – identično kao prošlog mjeseca u Njemačkoj. I tada, kao i danas, postojao je konsenzus među ekonomistima: kada cijene naglo rastu, glavni zadatak Centralne banke je sniziti stopu inflacije povećanjem referentne kamatne stope. Mišljenja su se razlikovala samo po pitanju pravog vremenskog trenutka i visine kamatne stope.

Stručnjak Tillmann smatra da je iskustvo iz istorije sada vrlo važno. U SAD i Evropi se tada pokazalo da previše neodlučna akcija može dovesti do još većih problema.

„Barem je Centralna banka SAD-a naučila svoju lekciju“, kaže Tillmann. On traži odlučnu akciju Evropske centralne banke (ECB), koja je prošle sedmice usvojila odluku o najvećem povećanju referentne kamatne stope u svojoj istoriji – podigli su je za čak 0,75 postotnih bodova – na 1,25 posto.

Porast kamatne stope je, međutim, otrov za ekonomski razvoj i može rezultirati povećanjem stope nezaposlenosti. Upravo to se dogodilo prije oko 50 godina, kada se broj nezaposlenih za kratko vrijeme povećao sa 273.000 (1973.) na 1,1 milion (1975. godine).

Upravo tu postoji najveća razlika: umjesto smanjenja broja zaposlenih, sada su veliki problemi demografske promjene i nedostatak kvalifikovanih radnika. Najbolji primjer za to je nekoć mladi bankar Eberhardt Flammer koji već decenijama vodi jednu kompaniju koja je dobavljač za automobilsku industriju, s oko 1.300 zaposlenih širom svijeta. Kaže da je posljednjih godina u toj kompaniji uložio mnogo truda za obuku i daljnje školovanje ljudi.

Povratak masovne nezaposlenosti se izgleda isključuje – što je umirujuće u ovim vremenima. Ali, hoće li inflacija ostati s nama i ubuduće? „Krizu koja je tek počela ne smijemo podcijeniti.“ Procjenu kancelara Brandta od prije pola stoljeća danas bi vjerojatno doslovno mogao ponoviti i njegov nasljednik, aktualni kancelar Olaf Scholz. (DW)