“Ako imamo istu tehnologiju, a cijena rada je tri puta jeftinija od prosječne u Evropi, bićemo konkurentni”, kaže on.

NN: Kako trenutno vidite saradnju zemalja u okruženju? Prevladava mišljenje da se svi na nju pozivaju, ali da ona gotovo i ne postoji. Imamo brojne infrastrukturne projekte koji su kamen spoticanja između jednih i drugih. Zašto dolazi do toga?

JURČIĆ: Političari ne znaju organizirati institucije u vlastitim zemljama kako bi iskoristili potencijale regionalne suradnje. U toj nemoći i neznanju ide se na to da se političari predstavljaju kao borci za nacionalne interese, a borci za nacionalne interese se najbolje iskazuju tako da se deru protiv aktivnosti susjedne zemlje, jer susjed vam je uvijek po definiciji i najbliži prijatelj i najbliži neprijatelj. Političari se uglavnom zatvaraju u političke okvire i brane nacionalne interese koristeći povijest kako bi opravdali svoje ponašanje.

NN: Može li s ovim političkim elitama i aktuelnim politikama bilo koja zemlja da ostvari neke svoje ekonomske interese, a da pri tome ne povrijedi tuđe? Kakva je šansa da se politika ostavi po strani, a da se gleda samo zajednički interes? Postoje li ljudi koji bi to mogli ili ćemo morati čekati neka nova vremena?

JURČIĆ: Iskustvo pokazuje da ne postoji. Možda je to zbog načina na koji se razdružila Jugoslavija pa su ti negativni osjećaji i emocije i dalje izraženi. U ovih 25 godina se nije pojavila neka dominantna ličnost ili dominantna politika koja bi u realnosti to uradila. Kada se skupimo pod okriljem EU, Amerike ili Ujedinjenih nacija, onda su puna usta saradnje, ali kad se to završi i kad se vratimo svojoj zemlji, onda svako stiče poene za sebe. Čini mi se, nažalost, da ćemo morati pričekati nove političare koji će biti oslobođeni u velikoj mjeri negativnih emocija jednih prema drugima.

NN: U zadnje vrijeme region između sebe pokušava da raščisti neke račune iz perioda zajedničke države, poput ulaganja u rudnike i termoelektrane, hidrocentrale i slično. Na koliko realnim osnovama se ta potraživanja zasnivaju?

JURČIĆ: Ne stvara se nova industrija, tako da će političari trošiti vrijeme i senzibilizirati svoje biračko tijelo i narode na borbi i zaštiti nacionalnih ulaganja i interesa koji su se dogodili u prijašnja vremena. To nije stvar samo između zemalja. Evo, kad pogledam Hrvatsku, velike industrije su bile gdje god krenete. One su znale da će ići u tranziciju i da će nestati u savremenom svijetu pa sada politika troši vrijeme da zaštiti interese kompanija koje na tržištu skoro i da ne postoje. To samo crpi snagu, energiju i novac. U nesposobnosti da se politika organizuje da za nove generacije napravi nove djelatnosti, tehnologiju, tržište i proizvode, spašava se ono što je objektivno davno propalo, a živi zato što se s vremena na vrijeme zbog socijalnog pritiska dodijeli nekakav kredit za plaće i slično. Kad unutar zemlje postoji model bezidejnosti vođenja države i ekonomije, onda se isti takav model prenosi na suradnju sa susjednim zemljama gdje smo imali zajedničku proizvodnju i ulaganja i onda se tamo borimo za te interese. U nedostatku kreativne politike za današnje i buduće vrijeme se poseže za tim odnosima koji se moraju rješavati, ali tu postoje međunarodni pravni i finansijski ekonomski standardi.

NN: Gdje griješimo?

JURČIĆ: Naše zemlje trebaju imati izgrađenu institucionalnu infrastrukturu, a to znači institucije i politike koje će ih gurati da međusobno surađuju. Ali, ne da surađuju zato što se volimo ili ne volimo, nego zato što je povijest pokazala da su susjedi najviše upućeni jedni na druge i da po prirodi stvari surađuju međusobno. Zato se stvaraju međusobne integracije.

NN: U međuvremenu, kakva su globalna kretanja po ovom pitanju?

JURČIĆ: Danas u svijetu i međunarodnoj trgovini je sve dominantnija teorija globalnog lanca vrijednosti, a to znači da jedna zemlja više ne pravi sama neki proizvod, nego da se uključuje u proizvodnju dijelova proizvoda u kojima je najefikasnija. Sada je prilika, ukoliko bi bilo pameti, da naše zemlje zbog bliskosti i sličnosti kultura i religija počnu kreirati i umrežavati se u globalne lance vrijednosti u regionalnim okvirima. Međutim, ne vidim da neko o tome puno priča i razmišlja.

NN: Iz Srbije već neko vrijeme zagovaraju carinsku uniju zemalja regiona. Kako Vi gledate na tu ideju? Postoji li šansa za jedinstveno tržište?

JURČIĆ: Mislim da ne. Ta priča na prvi pogled politički izgleda za običan narod u redu, ali to neće dopustiti ni Evropa, ni Svjetska trgovinska organizacija. Postoji misao da će se na taj način ograničiti konkurencija iz inostranstva, ali to jednostavno nije moguće.

NN: Šta predlažete?

JURČIĆ: Moramo institucionalno raditi na razvoju proizvoda kojim ćemo moći konkurisati, ali ne na principu da će svako napraviti neki svoj proizvod, nego da se udružimo u proizvodnji dijelova nekog proizvoda, gdje će svako proizvesti dio u kojem je on najefikasniji i biće svejedno da li se on kompletira u BiH, Srbiji ili Hrvatskoj. Na taj način ćemo iskoristiti neke komparativne prednosti i svoju nerazvijenost. Ako imamo istu tehnologiju, a cijena rada je tri puta jeftinija od prosječne u Evropi, bićemo konkurentni.