Prioritet SAD prekinuti je svoju zavisnost prema uvozu energije, a po tom pitanju krenulo se u otvaranja velikih depozita gasa i nafte na teritoriju SAD-a putem hidrauličkog frakturisanja – fracking.

Što je to hidrauličko frakturisanje? To je postupak drobljenja stijene uz pomoć hidrauličke tečnosti pod vrlo visokim pritiskom. Voda je pomiješana s pijeskom i hemikalijama te se ubrizgava pod visokim pritiskom u bušotinu. To pak rezultuje malim pukotinama kroz koje onda teku prirodni gas, nafta i druge tvari. Kada se ukloni hidraulički pritisak, mali fragmenti pijeska ili aluminijev oksid održavaju pukotine otvorenima. Ova tehnika se koristi za vađenje zaostaloga gasa, gasa iz škriljaca, ili u slojevima uglja.

Zagovornici ove metode tvrde, da se fragmentacijom može doći do nedostupnih ogromnih količina fosilnih goriva. Protivnici tvrde da hidrauličko frakturisanje dovodi do zagađenje vode, kvalitete vazduha, ispuštanje opasnih hemikalija, te čak da izazove potrese.

No, kako smo već i spomenuli, SAD želi pod svaku cijenu prekinuti svoju zavisnost o uvozu energenata, a za one koji se bune zbog ekološkog onečišćenja već je pronađeno idealno i apsurdno rješenje – optužiće ih se da su ruski agenti. Naime, već je krenula kampanja u SAD koja tvrdi kako Rusija potiče ove ekološke grupe na proteste kako bi, dakako, spriječila veliku američku energetsku revoluciju. Takve teorije zavjere u novoj Americi odlično prolaze zahvaljujući atmosferi paranoje koja vlada.

Gdje izvoziti sav taj novi gas? U Evropu, dakako.

Međunarodna energetska agencija (IEA) prognozira kako će do 2022. SAD proizvoditi više od jedne petine svjetskog gasa.

No, ako SAD želi izvoziti svoj gas u Evropu, ima jedan problem – Atlantik je poprilično velik, a ispod njega nema gasovoda. Tu na scenu dolazi LNG. Što je LNG? LNG (Liquefied natural gas) je zapravo isti das, ali više nije u gasovitom nego u tekućem stanju.

U slučaju SAD plin se u LNG stanju prebacuje do Evrope brodovima, posebnim brodovima koji das cijelo vrijeme u posebnim spremnicima drže na potrebnoj temperaturi i uslovima. Nego, šta kad ti brodovi stignu do Evrope? Prevoziti LNG dalje cestom bilo bi krajnje nepraktično, stoga je najbolje imati posebne terminale u koje će brodovi pristati i tamo odmah prirodni gas iz tekućeg stanja pretvarati natrag u gasovito stanje te ga dalje isporučivati plinovodima do klijenata.

Jedan od takvih ključnih LNG terminala trebao bi se izgraditi u Hrvatskoj, na ostrvu Krku. Projekat je već u završnoj fazi, Evropska unija osigurala je oko 50 odsto novca za troškove, 102 miliona evra. Pitanje – ko će finansirati ostatak?

Hrvatska predsjednica aktivno vodi kampanju u sklopu tzv. Inicijative tri mora gdje bi se stvorio jedan koridor od Poljske do Hrvatske koji bi pak, u klasičnom geopolitičkom kontekstu, služio kao zid prema Rusiji, ali i energetski zid.

Pritom se vjerojatno želi dobiti i američka podrška za LNG terminal na Krku, a Tramp je nešto o tome i spominjao, samo ko zna sjeća li se Trump što je i kome obećao i kada.

Kakva je zapravo budućnost LNG-a u Evropi? Jedini pravi odgovor je da će zavisiti o ishodu bitke između Rusije i SAD-a za Evropu. Naime, pošto se SAD priprema na veliki izvoz plina, Evropa im treba kao klijent, ali kako doći do tog klijenta kada ruski Gazprom već isporučuje 1/3 evropskih gasnih potreba?

I što ako se izgrade i Sjeverni tok 2 i Turski tok? Gdje će biti prostora za američki gas? SAD jednostavno neće moći Evropi ponuditi plin po cijeni kakvu joj može osigurati Rusija, to je neosporna činjenica i zbog toga, osim ako se nešto veliko ne dogodi, Rusija će dominirati evropskim tržištem plina sve više i više.

Što SAD može učiniti? Teoretski, može zapaliti istočnu Evropu, natjerati da zemlje istočne Europe uđu u rat s Rusijom i da se na taj način prekine dotok ruskog gasa. No, takva ideja može pasti na pamet samo ili vrlo opasnoj ili vrlo psihički nestabilnoj osobi – naime, takav sukob značio bi sukob između Rusije i NATO pakta, potencijalni Treći svjetski rat. Nažalost, opasnih i nestabilnih osoba ne nedostaje u današnjem svijetu.

Što SAD ima u planu kada je riječ o Rusiji, tek ćemo vidjeti. No, imajući u vidu kako se ove dvije zemlje bore za evropsko energetsko tržište, na kojem Rusija trenutno dominira, ne čudi da SAD vodi toliko žestoku anti-rusku globalnu kampanju.

Trenutni američki plan je sankcijama spriječiti jačanje ekonomskih odnosa Rusije i Europe, a ko zna, možda kroz koju godinu donesu zakon da svaka NATO članica koja kupuje previše ruskog gasa je potencijalni saveznik s neprijateljem. Drugim riječima, SAD želi pokrenuti veliki LNG biznis i pokrenuće ga, na ovaj ili onaj način.

Vratimo se na Krk. Kako smo već i spomenuli, EU je dala oko 100 miliona evra za taj projekt, a Zagreb se mora snaći za još 100 miliona. No, imajući u vidu neke nove informacije, izgleda da će se morati ili požuriti oko toga ili odustati od svega. Naime, Hrvatska ima konkurenciju za LNG terminal na sjevernom Jadranu. Slovenija već neko vrijeme razmatra moguću izgradnju LNG terminala u Kopru, a ova geografska tačka teško da je dovoljno velika za dva LNG terminala.

Nego, zašto bi Slovenija obnovila te planove pošto već postoji projekt izgradnje u Hrvatskoj? Teško da se radi samo o međususjedskoj konkurenciji, neke veće sile su ovdje u igri.

Naime, Slovenija i Hrvatska obje su članice NATO-a i EU-a, ali gdje zapravo leži lojalnost Ljubljane, a gdje Zagreba? Kolika je udaljenost ova dva grada od Vašingtona, Brisela, Berlina, a kolika do Moskve?

Nije nikakva tajna da je Hrvatska lojalnija SAD od Slovenije, a ti pro-američki stavovi mogli bi je politički skupo koštati u ovom trenutku kad se stvara jaz između Evrope i SAD. Brisel i Berlin gledaju sumnjičavo na zemlje koje pretjerano ističu svoju povezanost s Vašingtonom (Hrvatska, Poljska…), ili pak Moskvom (Mađarska, Grčka…).

Koliko god se to Zagrebu ne sviđalo, činjenica jest da Ljubljana vodi jednu neutralniju vanjsku politiku, nastojeći održati podjednako dobre odnose sa svima, pritom tek diskretno klizeći malo bliže prema Berlinu i Moskvi.

Krk ili Kopar? Odluke će se donijeti politički, mimo Zagreba i mimo Ljubljane. Koji su indikatori? Odluka arbitraže o Piranskom zalivu stala je na stranu Slovenije, neki su to protumačili kao priklanjanje EU Sloveniji.

Ima li rješenje oko Piranskog zaljeva veze s LNG terminalom? Možda i nema, ali nam svakako pokazuje da Hrvatska nema moćnih prijatelja u Evropi, jer preferira one s druge strane Atlantika.

Zagreb bi morao malo zaviriti u kristalnu kuglu i pogledati što budućnost donosi, premoć SAD-a, Rusije ili uzdizanje neke suverenije Evrope? Da je korektna članica bloka Hrvatska bi se zalagala za treću opciju, kao i sve druge, ali može li se od nje to očekivati? Teško, a tu nije jedina. Lojalnost bloku je u velikoj krizi, a ta kriza samo će pojačati američko i rusko širenje interesa. (Advance)