Iako se radi o relativno maloj ostrvskoj državi, Tajvan je jedna od ključnih karika u svjetskoj privredi. Svoju neformalnu nezavisnost od Kine duguje dobrim dijelom svojoj ekonomskoj važnosti u ključnoj industriji za svjetsku privredu, industriji poluprovodnika. O poluprovodnicima proizvedenima u Tajvanu, ali i ostaloj visokotehnološkoj elektronici, zavisi i Kina.

S ukupno 24 miliona stanovnika i BDP-om od oko 690 milijardi dolara, Tajvan je jedna od najbogatijih država na svijetu. Gledano prema BDP-u po stanovniku, ekonomski je razvijeniji od nekih članica EU poput Španije, Slovenije i Češke.

Daleko je razvijeniji od susjedne Narodne Republike Kine, pod vlašću Kineske komunističke partije, s BDP-om po stanovniku od cca 28 hiljada dolara naprema 12.5 hiljada dolara komunističke Kine. Iako dvije države jedna drugoj ne priznaju pravo na postojanje, nego obje tvrde da su jedina i “prva” Kina, trgovina između njih cvjeta. N. R. Kina je glavni vanjskotrgovinski partner Republike Kine, tj. Tajvana.

Jedan od Azijskih tigrova
Ranih 60-ih godina prošlog vijeka počeo je nagli razvoj četiri države Istočne Azije, koje su postale poznate kao Azijski tigrovi. To su Singapur, Hong Kong, Južna Koreja i Tajvan. Sličan koncept razvoja koji su koristili Azijski tigrovi je kasnije i kopirala Kina, koja je krajem 80-ih shvatila da ne može napredovati bez liberalizacije, privatizacije, slobodne međunarodne trgovine i deregulacije.

Početak privrednog procvata Tajvana bila je zemljišna reforma, provođena 50-ih i ranih 60-ih. Samo planiranje reformi je preuzela “Sino-američka zajednička komisija za ruralnu rekonstrukciju”, institucija koja je uspostavljena još 1948. na teritoriju “glavne” Kine, kao dio programa SAD za pomoć Kini. Ali je nakon dolaska komunista na vlast prešla na Tajvan.

Sistem koji su Japanci u 2. svjetskom ratu uspostavili na Tajvanu je bio krajnje izrabljujući. 50 posto stanovništva bili su poljoprivrednici, od čega 70 posto zakupci zemljišta. Veleposjednici su od zakupaca naplaćivali u prosjeku preko 50 posto godišnjeg uroda, u nekim slučajevima do 70 posto.

Istovremeno su dogovori bili usmeni, bez pisanih dokumenata. Zemljoposjednici su, kao viša klasa, gotovo uvijek pobjeđivali u sporovima. Vlasnička prava bila su rudimentarna, arhaična i nesigurna. Jako puno zemlje bilo je i u državnom vlasništvu.

Zakupnina je 1949. limitirana na 37.5 posto uroda, državno poljoprivredno zemljište je rasprodano ili dano u zakup. Država je transferirala zemlju od veleposjednika prema zakupcima, koji su je i obrađivali u zamjenu za kompenzaciju, dio koje su bile dionice u državnim kompanijama.

Privredni uzlet baziran na obrazovanju i ljudskom kapitalu
Tajvan je shvatio da je za razvoj jako važan ljudski kapital i započeo proces opismenjavanja stanovništva te investiranja u znanje. Obavezno osnovno školovanje je podignuto sa šest na devet godina, nastavni plan i program srednjih škola je više usmjeren prema strukovnim područjima, a univerzitetski kurikulum promijenjen je kako bi se naglasak stavio na prirodoslovne i tehničke predmete.

Visoko obrazovanje je brzo raslo, više kroz privatno obrazovanje nego javno, da se ne stvorili preveliki teret za državni budžet. Do 1985. dvije trećine visokoškolskih ustanova u Tajvanu su bile privatne. 1950. je bilo 8 ustanova za visoko obrazovanje, od kojih 1 privatna. Do 1968. je od ukupno 85 ustanova visokog obrazovanja 55 bilo privatno.

Tradicionalno se daleko veći naglasak stavlja na prirodne nauke i tehnologiju nego društvene nauke i umjetnost. Prema podacima ministarstva obrazovanja, 1981. su diplomirala 24 magistra prava, 587 magistara “industrijskih tehnologija”, 18 magistara umjetnosti i 1982. 275 magistara računarstva. 2020. je bilo 2628 magistara umjetnosti, 15.056 magistara “industrijskih tehnologija”, 1249 magistara prava i 9984 magistra računarstva.

U Tajvanu je postojao specifičan odnos između države i privatnog sektora, u kojem je država politikama podržavala investicije u privatnom sektoru, izvoz te ulaganje u tehnologiju. Ipak, udio državnih troškova u BDP-u Tajvana je manji od 20 posto, dok je u većini članica EU između 40 i 50 posto, SAD-u 30 posto i Kini 25 posto.

Najveći svjetski proizvođač mikročipova
Tajvan je postao ekonomija koja se bazira na izvozu visokotehnoloških proizvoda, posebno elektronskih. Posebno visoka razina specijalizacije je u 21. stoljeću postignuta u proizvodnji mikročipova, gdje je Tajvan svjetski predvodnik.

Danas mikročipovi učestvuju u izvozu više od 33 posto, dok je 2010. udio u izvozu bio 20 posto, a 2000. malo više od 10 posto. Većina tog izvoza je namijenjena Kini i Hong Kongu, čak više od 50 posto. Razvio se poseban odnos međusobne ovisnosti, u kojem tehnološka industrija Kine ovisi o mikročipovima iz Tajvana, a industrija mikročipova u Tajvanu o izvozu u Kinu.

Najveća kompanija za proizvodnju mikročipova je Taiwan Semiconductor manufacturing Company (TSMC), čija lista klijenata uključuje Apple, Nvidia, AMD i Intel. Zapošljava 65 tisuća zaposlenika, ostvaruje 57 milijardi dolara prihoda, a o njenoj veličini još više govori podatak da ukupno koristi više energije nego glavni grad države Taipei.

Procjenjuje se da je 2020. Kina potrošila više na uvoz mikročipova nego nafte, većinom iz Tajvana. Impresivno za zemlju od 24 milijuna stanovnika da je stvorila ovisnost zemlje od 1.4 milijarde stanovnika o njenim proizvodima. Mikročipovi su sveobuhvatan dio proizvodnje automobila, računala, mobitela i drugih elektroničkih proizvoda.

Zbog mikročipova je Tajvan relativno dobro prebrodio i dvije godine pandemije jer je nastao manjak na svjetskom tržištu, zbog čega su na primjer neki proizvođači automobila morali smanjiti proizvodnju. BDP je čak i 2020. rastao, za 3.3 posto, više nego N. R. Kine.

Tržište mikročipova je ustvari dosta specijalizirano i disperzirano po cijelom svijetu. Uglavnom se kompanije specijaliziraju za jedan segment cijelog procesa razvoja i proizvodnje. Djelimično je razlog za to, osim činjenice da specijalizacija znači veću efikasnost, to što je tržište mikročipova jako nestabilno. Nije neuobičajeno da prihodi narastu za 50 posto u svega nekoliko godina da bi se u istom roku smanjili za 50 posto. Zbog toga se cijeli proces diversificirao, i zbog toga što se radi o toliko kompleksnim proizvodima da malo koje područje svijeta može pronaći dovoljno stručnih radnika.

Ključna država u svjetskoj industriji
Osnovna sirovina za proizvodnju mikročipova je silicij, a glavni proizvođač je Kina. To je još jedan element međuovisnosti industrije Tajvana i N. R. Kine. Elektronska industrija u N. R. Kini ovisi o mikročipovima iz Tajvana, ali proizvodnja čipova u Tajvanu ovisi o siliciju iz Kine.

Postoje tri vrste kompanija koje proizvode mikročipove. Prvi tip su kompanije koje i dizajniraju i proizvode čipove, poput Intela i Samsunga. Drugi tip su kompanije koje samo dizajniraju čipove, a proizvodnju outsourcaju drugim kompanijama. Taj poslovni model koriste Nvidia i AMD.

Treći tip su kompanije koje samo proizvode čipove, kao TSMC s Tajvana. Upravo je proizvodnja, a ne dizajn čipova, ono u čemu je Tajvan svjetski predvodnik. No i sama proizvodnja je visokotehnološka djelatnost, jako komplicirana, detaljna i s jako malo prostora za pogreške. Proizvodnja se odvija u potpuno sterilnim prostorima jer je samo par zrna prašine dovoljno da onečisti cijele proizvodne serije.

Iako je udio SAD-a samo desetak posto u svjetskoj proizvodnji mikročipova, u dizajnu je predvodnik. Tajvan je svjetski predvodnik u proizvodnji, iako posljednjih godina sve više pokušava proširiti svoj udio u dizajnu mikročipova, slično kao što Kina pokušava proširiti svoj udio u proizvodnji.

U tom procesu i EU ima svoju “nišu”. Najveći udio u proizvodnji strojeva i tehnologije kojima se proizvode mikročipovi ima kompanija iz Nizozemske, ASML (“Advanced Semiconductor Materials Lithography”). Sjedište joj je u Nizozemskoj, ima više od 30 hiljada radnika, a tržišna kapitalizacija joj je 37. najveća u svijetu. 2005. je držala manje od 40 posto tržišta, a danas više od 60 posto.

Osnova privrede – pametni ljudi
Tajvan se višedesetljetnim pametnim politikama ekonomski izdigao iz potpunog siromaštva. Nakon završetka 2. svjetskog rata bogatstvo Tajvana bilo je usporedivo bogatstvu država subsaharske Afrike. Serijom reformi, posebno stavljanjem naglaska na obrazovanje, dostigao je status visokorazvijene države.

Iako s malo većim brojem stanovnika od Šri Lanke, otočne države koja prolazi kroz društveni i ekonomski raspad, danas je neizostavan faktor u svjetskom lancu proizvodnje automobila, računara, mobilnih telefona i ostalih elektronskih uređaja.

Bez ikakvih posebnih prirodnih sirovina, bez ikakvih geografskih komparativnih prednosti. Samo upotrebom znanja i ljudskog kapitala. Toliko je ključan da je učinio neprijateljski raspoloženog susjeda i najveću državu na svijetu ovisnim o sebi. Impresivno. (Index)