Ovo je sva razlika između dobrog i lošeg ekonomista: drugi se brine samo o vidljivom efektu, dok prvi uzima u obzir i efekte koje je moguće vidjeti i one koji se moraju predvidjeti. (Frederic Bastiat)
Piše: Josip Lesica, doktorski student ekonomike na McMaster Univerzitetu u Ontariju, Kanada
Dani Rodrik, profesor međunarodne političke ekonomije na Harvardu, napisao je knjigu o metodama ekonomike, preciznijeg prijevoda engleskoga pojma economics, društvene znanosti "s pripadajućom aparaturom formalnih modela i statističkih analiza". "Pravila ekonomike" (Economics Rules) uvod su u metodologiju ekonomike i ako bi postojao istoimeni sveučilišni predmet (što možda na nekom sveučilištu i postoji), ova bi knjiga morala biti obvezna literatura.
Knjiga koju su Financial Times i The Economist nominirali za jednu od najboljih (poslovnih) knjiga 2015. godine vrlo je dobro primljena među profesionalnom ekonomskom publikom. Ipak, mislim da nije pogrešno istaknuti kako je knjiga više namijenjena ekonomskim autsajderima, biznismenima, političarima i onima koji nešto znaju o ekonomici te su u doticaju s njenim temama, možda i svakodnevno, ali im je znanje ekonomike ipak rudimentarno, a razumijevanje manje izbrušeno. Dodatno, ne ističući to posebno, diskurs u knjizi usmjeren je i prema kritičarima ekonomike.[1]
Rodrik je odličan pisac i "Pravila ekonomike", bez žargona, dubokoumnih ideja ili rječitih opisa, uspijevaju postići cilj: objasniti što ekonomika jest, što nije, što čini i kako uspijeva postići određene ciljeve. I profesionalni će ekonomisti uživati u stilu i organizaciji knjige te efikasnosti kojom su teme obrađene, a poante ilustrirane raznim primjerima. Ipak, ekonomistima koji su u toku sa znanstvenim istraživanjima, ekonomskom blogosferom i raspravama o ekonomici u posljednjih desetak godina [2], malo će toga biti iznenađujuće novo u Rodrikovoj knjizi.
Rodrik ipak čuva najozbiljniju kritiku za vlastitu profesiju, kako i priliči, jer su ekonomisti najkritičniji prema sebi i jedini odgovorni za svu silu dezinformacija o ekonomici među autsajderima. Ekonomisti su u jednu ruku uistinu loši u predstavljanju sebe i onoga čime se bave (ne znam bih li i vlastitim roditeljima uspio objasniti što istražujem i čime se bavim), a u drugu ruku dovoljno su uobraženi i cinični kako smatraju da to i ne trebaju. ("Oni ionako ne bi razumjeli.")
I dok je najbolje čitati poglavlja redom jer Rodrik nadovezuje teme, moguće je odmah okrenuti na peto poglavlje i doznati zašto ekonomisti nisu predvidjeli posljednju svjetsku (veliku) recesiju. Doduše, ako vas samo to zanima u vezi s ekonomikom, onda bi najbolje bilo da krenete od prvog poglavlja.
Napomene radi, iako je Rodrikova knjiga nešto posebnija, to nije ni prva ni jedina knjiga koja objašnjava specifičnosti ekonomike i kako ekonomisti razmatraju i interpretiraju svijet ili svakodnevni život.
Preporučujem The Soulful Science autorice Diane Coyle (izdana 2009.) koja, kao što podnaslov kaže, objašnjava što ekonomisti zapravo rade i zašto je to bitno. Coyle je nešto opširnija od Rodrika, ali i dalje vrlo pristupačna i uvjerljiva. Slične knjige koje su prevedene na hrvatski i koje također preporučujem su "Ekonomist na tajnom zadatku" i "Logika života" Tima Harforda, kao i "Prljavo bogatstvo" Josepha Heatha. Imate li potrebu za nešto dubljim, filozofskim štivom o metodologiji ekonomike, Reflection without Rules D. Wadea Handsa knjiga je koja bi trebala zadovoljiti tu potrebu.
Što je ekonomika?
Previše je neartikuliranih i doslovce beznačajnih kritika ekonomike kao društvene znanosti. Rodrik smatra da iza toga stoji nerazumijevanje načina na koji ekonomika objašnjava socijalno-ekonomske fenomene i razlikovanje kada je u tome uspješna, a kada nije. Uistinu, ekonomika može podbaciti u objašnjenjima, ali posjeduje jedinstvene prednosti u odnosu na druge društvene znanosti.
Nije pogrešno reći da je ekonomika znanost pitanja. Na malo se toga u ekonomici može dati nedvosmislen, stopostotno točan i univerzalan odgovor. To možda iznenađuje, no trebalo je više od sto godina kako bi se dokazao danas elementarni rezultat, da negativna veza kupljene količine i cijene prikazuje funkciju potražnje i iskazuje želju za kupnjom, a ne prodajom (zakon potražnje.) No jedno dobro pitanje – primjerice, uzrokuje li minimalna plaća nezaposlenost – može proizvesti stotine znanstvenih radova, teorijskih i empirijskih.[3]
Ekonomisti su posebno zainteresirani za precizno određivanje i kvantificiranje efekta politika i uzroka ekonomskih događaja. Koji je efekt visokih poreznih stopa na rad i investicije? Što uzrokuje nisku zaposlenost? Koji je efekt više minimalne plaće? Što uzrokuje (stalno) visoku nezaposlenost? Koji su efekti diferencijalnih stopa PDV-a? Što uzrokuje recesiju? Opća je pouka "Pravila ekonomike" da, iako nema jedinstvenih odgovora na ta pitanja, ekonomisti mogu dati jedinstveni format odgovora: Ovisi o tome koji model primijenimo. Iz tog odgovora jasno proizlazi najbolja definicija ekonomike i ona koju Rodrik želi da upamtite.
Ovisi: Ekonomika kao društvena znanost pruža kontekstualna objašnjenja društveno-ekonomskog života.
model: Ekonomika je skup mnogih različitih modela, bez ideoloških sklonosti ili jedinstvenih zaključaka.
Primjerice, SDP je kao dio svoje izborne platforme najavljivao podizanje minimalne plaće. Koji je efekt toga na zaposlenost, posebice onih radnika za koje je najizglednije da bi bili "zahvaćeni" tim povećanjem? Odgovor ovisi o modelu na koji se oslonimo i za koji mislimo da najbolje opisuje relevantna obilježja stvarnosti.
Ekonomski modeli
Dakle, motori pokretači ekonomike su modeli. Više od polovice knjige posvećeno je modelima: tome što su, koja im je svrha, kako nastaju. Rodrik koristi razne primjere da bi objasnio i demonstrirao modele kao srž i snagu ekonomike te ono što je čini znanstvenom. Ovdje ću pokušati ilustrirati glavne ideje iz knjige služeći se aktualnim hrvatskim primjerima.[4]
Da parafraziram Rodrika, modeli su apstraktne matematičke konstrukcije, pojednostavljene reprezentacije realnosti čija je svrha osvijetliti određeni uzročno-posljedični mehanizam, izolirajući ga od mnoštva drugih efekata koji su istodobno na djelu.
Ono što ekonomiste razlikuje od drugih društvenih znanstvenika opsjednutost je uzročno-posljedičnim vezama. Reći da nešto uzrokuje ovo ili ono vrlo je važna i snažna izreka. Bez modela, ekonomisti neće biti uvjereni u postojanje ili vjerodostojnost te veze. To frustrira politologe, sociologe i druge, koji lamentiraju o tome da ekonomisti „samo“ žele sve kvantificirati. No, istodobno, takav istraživački pristup sprječava da se svakakvi faktori i događaji olako predstavljaju kao uzroci nekih ekonomskih fenomena.
Apstraktni i jednostavni
Modeli nisu realni jer su modeli! Model je istraživački alat ekonomista, poput instrumenta za mjerenje ili pažljivo dizajniranog eksperimenta. Kao i "pravi" eksperimenti, koji su kreirani u laboratoriju i kontroliraju razne prirodne efekte (npr. gravitaciju) da bi izolirali uzročni efekt, ekonomski je model eksperiment koji se zbiva u našim glavama, na papiru ili u računalu i izolira uzročni efekt putem određenih pretpostavki.
Sve više je i onih "pravih" eksperimenata u ekonomici, u laboratoriju ili na terenu. Često pretpostavke modela znaju biti nerealne, ali to je uredu. Sve dok pretpostavke nisu kritične za predviđanje i testiranje hipoteza, to ne umanjuje korisnost modela.
Vratimo se na tren, na primjer, povećanja minimalne plaće. Recimo da se minimalna plaća (ili nadnica) povisi samo u sektoru turizma, npr. s nekim ciljem "sprječavanja izrabljivanja sezonskih radnika". Uzmemo li model savršeno konkurentnog tržišta rada u turizmu, i sve drugo ostane isto, možemo zaključiti da će dio radnika izgubiti posao, što će biti posljedica višeg minimalca.
Taj zaključak ne ovisi o mnogim pretpostavkama koje ulaze u model savršene konkurencije, a mnogi se detalji mogu i ignorirati. Viša će minimalna plaća povećati trošak proizvodnje i uslijedit će otpuštanje radnika u potrazi za profitom, čak ako i profit nije glavna motivacija tvtke. (Profit u ravnoteži savršene konkurencije ionako je nula.)
No, ako mislimo da sektorom turizma dominira mali broj turističkih tvrtki i čak posluje kao monopol u nekim dijelovima zemlje, model monopsona (jedan poslodavac, tj. kupac rada) dobro opisuje tržište turističkih sezonskih radnika. U tom slučaju podizanje minimalne plaće može povećati zaposlenost. Kritična je pretpostavka stupanj konkurencije u modelu koji prihvatimo kao aproksimaciju realnosti.
Apstraktnost ekonomskih modela uočljiva je i u njihovoj interpretaciji kao "bajke". Pišu li ekonomisti uistinu bajke? Ne, ali kao i bajke, modeli uvijek imaju jednostavnu priču, žrtvuju realnost za transparentnost, imaju jasnu pouku i zaključak. ("Porezi ubijaju investicije.") Uostalom, to je poznato stajalište Ariela Rubinsteina o ekonomskim modelima, posebice u teoriji igara.
Njegova knjiga Economic Fables [5] introspektivno je razmišljanje o vrijednosti ekonomskih modela i teorije općenito. Rubinstein je vrhunski ekonomski teoretičar, kandidat za Nobelovu nagradu zbog rješenja problema beskonačnog pogađanja (ili pregovaranja)[6], ali i skeptik kad je riječ o tome da su modeli teorije igara pridonijeli svijetu išta praktično.
Razmotrimo još jedan aktualni primjer. Da bi obuzdala brzo rastući javni dug, hrvatska Vlada mora brzo i znatno smanjiti proračunski deficit. Hoće li takvo smanjenje deficita imati negativan ili pozitivan efekt na ekonomski rast? Argumentirani i komplicirani verbalni odgovor može se dati u obama smjerovima, ali samo jednostavan model može razotkriti kritična obilježja realnosti (vjerodostojnost smanjenja deficita, stanje monetarne politike, porezno opterećenje, strukturu rashoda) i svezu između dijelova cjeline te, naposljetku, pokazati njihov utjecaj na ishod smanjenja deficita.
Snaga i korisnost pojednostavljenih modela je u tome da zahvate najvažnije aspekte realnosti i zanemare sve druge elemente. Je li usitnjenost lokalne samouprave koja se financira iz proračuna važna za uspjeh fiskalne konsolidacije? Vjerojatnije je da jest, ali nas zanima nešto preciznije efekt smanjenja deficita na ekonomski rast.
Model će otkriti važne mehanizme s pomoću kojih smanjenje deficita može rezultirati padom ili rastom BDP-a i kvantificirati te efekte, ali će – što je još važnije – precizirati o čemu mogući ishod ne ovisi. Primjerice, tečajni je režim u Hrvatskoj važna spona za posljedice smanjenja deficita, dok je broj gradova to daleko manje.
Poanta nije staviti sva moguća obilježja realnosti u model jer je rezultat kompleksna konstrukcija koja ne otkriva uzročne mehanizme, nego komplicira odgovor pa postaje nemoguće razlikovati što uzrokuje što. Ideja da model mora biti sve kompleksniji, opširniji i obuhvatiti sve moguće elemente realnosti kako bi bio koristan naopako je razumijevanje svrhe modela ekonomike.
Matematički modeli
Iako nije pravilo, ekonomski su modeli gotovo uvijek napisani matematičkim jezikom, ali matematika nije ono što ekonomiku čini znanstvenom. Matematika ima instrumentalnu ulogu. Primorava na disciplinirano razmišljanje te istodobno čuva od mogućih pristranih i ideoloških tendencija verbalnih argumenata. To je poželjno jer verbalni modeli često zalutaju. Matematika osigurava da zaključci modela slijede iz njegovih pretpostavki.
Ipak, kao što Rodrik ističe, jedan od najvažnijih razloga zašto se ekonomisti upuštaju u svu silu matematičkog modeliranja je u tome da su verbalni modeli često nepotpuni i ignoriraju važne mogućnosti koje matematika jasno otkriva.
Primjerice, opet se spominje niža preferencijalna stopa PDV-a na turizam. Argument hotelijera je vrlo jasan: tvrde da će olakšicu uložiti u nove kapacitete. Naravno, nema nikakvog jamstva ili svojstvenog mehanizma zbog kojeg bi hotelijeri upravo to i učinili, tj. obvezali se na to. Nije ni sasvim jasno je li dodatni kapacitet poželjan ili potreban za ostvarenje višeg profita. Ako niži PDV rezultira višom zaradom, hotelijeri je jednostavno mogu staviti u džep i otići na put oko svijeta. Mogu kupiti zemljište i sagraditi baraku. (Jesam li spomenuo da su ekonomisti cinični?)
Problem je u tome da argument hotelijera izostavlja potencijalno važnu i neočitu posljedicu za sam turistički sektor, a upravo je ekonomski model može razotkriti. Naime, preferencijalno smanjenje PDV-a može se interpretirati i analizirati kao subvencija sektoru turizma, a model razotkriva da subvencije kao moguću posljedicu imaju niži rast produktivnosti u dotičnom sektoru.
Uistinu, mnoge studije potvrđuju takav nepoželjan efekt subvencija. Slab rast produktivnosti potom vodi do slabog rasta plaća i eto nenamjerne posljedice niže stope PDV-a. Vrlo je lako izostaviti i zanemariti taj mehanizam u verbalnom argumentu, koliko god on intuitivno zvučao.
Najvažniji je izbor ispravnog modela
Modeli čine ekonomiku znanstvenom, zaključuje Rodrik, i ekonomika napreduje kao društvena znanost širenjem i nadograđivanjem modela. Starije se generacije modela nadopunjuju i unaprjeđuju pa tako dolazimo do nove generacije modela, koje bolje objašnjavaju svijet. Kao softver koji, stalnim korekcijama i poboljšanjima, iz verzije 1.0 postaje 2.0 pa 3.0 itd.
No, što čini ekonomiku korisnom? Modeli nisu točni ili pogrešni, nego ispravni i neispravni s obzirom na kritična svojstva (značajke) realnosti koju pokušavaju razjasniti. Da bi ekonomika bila korisna, važno je izabrati ispravni model iz niza mogućih, onaj koji najbolje opisuje ta svojstva i kako ona utječu na ishod. Najbolji odgovor lošem modelu je bolji model, a ne potpuno napuštanje matematičkog modeliranja za verbalne argumente.
Rodrik uzima primjer stvaranja strategije rasta u nekoj zemlji. Koje bi politike i reforme država trebala primijeniti da bi povećala stope rasta? To je, naravno, i u Hrvatskoj već godinama pitanje svih pitanja pa se sigurno neću upuštati u moguće odgovore u ovoj recenziji. Rodrikova je poanta u tome da je sastavni dio strategije rasta dijagnosticiranje ispravnog modela rasta, "što bismo trebali vidjeti ako je ovaj ili onaj model ispravan?".
Razmotrimo to na primjeru monetarne politike Hrvatske narodne banke (HNB) i neprekidne rasprave o navodnoj potrebi njene reforme. (Velimir Šonje, u nedavnim tekstovima na ovom portalu, dublje analizira rasprave o monetarnoj politici.) Mnogo komentatora, analitičara i akademskih ekonomista već godinama kritizira HNB da, fokusirajući se na stabilnost tečaja, vodi pogrešnu politiku te bi se trebao preorijentirati na potrebe realne ekonomije, posebice izvoznika, ali i kreditiranje države. Za njih je monetarna reforma reforma svih reformi.
HNB u međuvremenu smatra da je monetarna politika korektna s obzirom na specifične značajke hrvatske ekonomije. Znamo li da i kritičari i djelatnici HNB-a posjeduju znatno znanje monetarne ekonomike, kako je moguće da imaju tako dijametralno suprotno razumijevanje uloge i svrhe središnje banke i monetarne politike u Hrvatskoj?
Odgovor na to pitanje ujedno je odgovor na pitanje na kojem temeljnom modelu obje strane baziraju i interpretiraju svoje politike. Da bismo mogli zagovarati monetarnu reformu koja bi unaprijedila stanje, ključno je prvo identificirati ispravan model koji uzima u obzir i izolira kritične odnose u ekonomiji te tako točno predviđa posljedice reforme.
Primjerice, kada kritičari zahtijevaju da HNB počne otkupljivati državne obveznice i spuštati kamatne stope, kao što to radi FED, ili prijeđe na politiku ciljane inflacije ili pak devalvira kunu, u glavi imaju model na osnovi kojega središnje banke Novog Zelanda, Kanade ili Amerike kontroliraju inflaciju i utječu na kamatne stope. To su konkretni modeli monetarne politike koji jesu dominantni u teoriji i praksi, ali su i u kontekstu američke, kanadske i novozelandske ekonomije.
Model po kojem na primjer FED vodi monetarnu politiku nije pogrešan per se, ali nije ispravan i primjenjiv u hrvatskom kontekstu, a kontekst je iznimno bitan za korisnost ekonomskih modela. Ispravan model zahvaća kontekst kroz kritične pretpostavke i ističe dominantan uzročni mehanizam koji je na djelu. Zbog toga, kaže Rodrik, "ima najbolju šansu predvidjeti posljedice" reforme.
Dominantan model po kojem kritičari zagovaraju korisnost reforme ne uzima u obzir visok stupanj eurizacije prirođen hrvatskoj ekonomiji – štednja i krediti u stranoj valuti – kao kritičnog svojstva. FED uopće ne razmišlja o tom mehanizmu kad odlučuje o monetarnoj politici. Dolar, kao svjetska valuta, može izdržati tiskanje novca u obliku i na način koji bi u Hrvatskoj srozao očekivanja o stabilnosti kune i domaćih cijena.
Pogreške ekonomista i kritike ekonomike
Dakle, pogreške ekonomista proizlaze iz primjene neispravnih modela u određenom kontekstu. Najozbiljnija pogreška koju ekonomisti mogu počiniti je kad zamijene jedan model za jedini primjenjivi model, ignorirajući kontekst u kojem su zaključci modela doneseni. U tom slučaju dolazi to kratkovidnih pogrešaka, problema "mrtvog kuta", kako ih Rodrik zove, pri čemu se dalekosežne posljedice ekonomske politike zasnovane na neispravnom modelu ne naziru odmah.
To se zna dogoditi uglavnom među najglasnijim ekonomistima, sa snažnim uvjerenjima (ponekad i plaćenim), lakim pristupom medijima i državnim uredima, koji se ne obaziru na kontekst ili specifična svojstva modela koje zagovaraju. Njihove su ideje i preporuke ekonomske politike upitne kvalitete i treba ih gledati skeptično.
Ideja "zamrznimo drugi mirovinski stup da bismo smanjili proračunski deficit" pripada u tu kategoriju. Na sreću, mediji i pametni ekonomisti u Hrvatskoj su je osporavali i pobijali pa nije zaživjela. Većina je profesije ipak pasivna, skromna i s odgovorima tipa "možda", "ovisi" i "ne znam" u biti dosadna.
Ta pasivnost može otvoriti vrata raznim kritikama. Kako se najglasniji ekonomisti najviše ističu, gubi se širok opseg istinske ekonomike. Dobiva se privid da ekonomika ima univerzalni odgovor, da su njeni modeli prejednostavni i nerealni, da ignorira društvene i kulturološke aspekte i da se sve vrti oko materijalnog dobitka i sebičnosti. Ekonomisti možda jesu pristrani prema tržišnim rješenjima, ali također provode mnogo vremena na problemima neuspjeha tržišta da poveća efikasnost i blagostanje.
Ekonomika je kolekcija raznih modela, a ne univerzalni okvir za objašnjenja realnosti ili predviđanja budućnosti. Svrstavanje ekonomista u jedan od alternativnih kampova: kejnzijanaca ili neoklasičara, racionalista ili bihevioralista, metodoloških individualista ili "socijalista" nije rješenje. Odgovori i predviđanja nisu predeterminirani, nego su i dalje uvjetni. Ne postoji jedinstven odgovor ili opća preporuka za svako pitanje ili problem u ekonomici, već razuman izbor modela za specifičan kontekst. Ispravni model upućuje na moguće posljedica i vjerojatne ishode.
Rodrikov je zaključak da ekonomika kao društvena znanost ne funkcionira na načelu "kad imaš čekić, sve izgleda kao čavao". Verifikacija ispravnosti modela na kojem se zasnivaju preporuke politika i reformi ključni je dio ekonomike. (Izvor: Banka.hr)
[1] "Ekonomika bez kritičara je kao Hamlet bez princa", kaže Rodrik.
[2] A koja je i u Hrvatskoj zaživjela.
[3] Usput, još uvijek nema dobrog, nedvosmislenog odgovora na to pitanje. Odgovor otprilike zvuči ovako: "Da, možda, za određene grupe radnika, ako je minimalna plaća, ili njeno povišenje, dovoljno velika."
[4] Naravno, ovi primjeri nisu specifični za hrvatsku ekonomiju, nego se pojavljuju i u drugim zemljama.
[5] Besplatno dostupna na OpenBookPublishers ili njegov website.
[6] Vidi Rubinstein bargaining model.
