Već sedam godina u Europskoj uniji nije bilo rasta većeg od jedan posto u jednom kvartalu. Pitanje je i hoće li Europa izgubiti desetljeće ekonomskog rasta, ali je sasvim jasno da je spori rast Europe nedovoljan da povuče Hrvatsku iz krize

Piše: Ante Žigman, autor je viši savjetnik u Kancelariji guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) (stavovi autora izneseni u ovom tekstu nisu i stavovi institucije u kojoj je zaposlen)

U posljednje se vrijeme analitičari, investitori, pa i političari osvrću na problem usporenog ekonomskog rasta i niske inflacije koji bi mogao prerasti u japanski sindrom izgubljenog desetljeća. Financijska kriza započeta propašću financijskog carstva Lehman Brothers protresla je cijeli svijet, a posebno Sjedinjene Američke Države i Europu.

“Provjetravanje” ekonomije u financijskoj krizi dovodi do preslagivanja na ekonomskoj sceni, s koje nestaju oni koji nisu spremni na brzu i efikasnu prilagodbu. Američka je ekonomija poznata po brzoj i nemilosrdnoj prilagodbi, dok je “stara dama” Europa uvijek puna razumijevanja za one koji upadnu u ekonomske poteškoće i daje im drugu priliku.

Kada se usporedi ekonomski oporavak u Europi i SAD-u, dolazi se do zapanjujućih rezultata koji su istodobno i poučni. Kumulativni je realni ekonomski rast od 2008. do 2015. godine u Americi točno pet puta veći nego što je u Europi. Naime, u navedenom je razdoblju kumulativni ekonomski rast u zemljama EU-a iznosio samo 2,1 posto, dok je u Americi iznosio 10,5 posto. Istodobno je Amerika nakon recesije prosječno godišnje rasla po stopi od 1,31 posto, dok je prosječni godišnji ekonomski rast u zemljama EU-a iznosio 0,26 posto, kako se vidi iz grafikona desno.

Rješavanje krize u SAD-u

Američka je recesija tehnički trajala samo godinu i pol, od prosinca 2007. do lipnja 2009. Europa je imala recesiju sličnog trajanja, od siječnja 2008. do travnja 2009., ali je nakon toga u 2011. ponovno pala u dulju recesiju koja je trajala gotovo dvije godine i iz koje se izvlači teškom mukom. Takva situacija stvara sasvim drugačije uvjete za život i rad stanovništva.

U SAD-u je nezaposlenost oko 6,3 posto, a u Europi 10,5 posto, pri čemu treba uzeti u obzir da je nezaposlenost u Španjolskoj 25 posto, Grčkoj 27 posto, Portugalu 14,5 posto i tako redom, dok samo Austrija i Njemačka imaju nezaposlenost manju od američke.

Kako objasniti takvu divergenciju koja je postala izražena nakon 2011. godine? Amerika je bila središte financijske krize, ali su kreatori ekonomske politike na nju reagirali sasvim drugačije nego nositelji ekonomske politike u EU.

Američka je reakcija bila nemilosrdna, što se vidi iz podatka da je u vrlo kratkom roku pokrenuto više od osam milijuna ovrha nad hipotekama (to je 16 posto svih nekretnina u Americi), koje su založene za hipotekarne kredite koji su bili dio tzv. subprime kvote. Tako je američki san o tome da se posjeduje vlastiti krov nad glavom postao američka noćna mora za milijune obitelji.

Pokretanje ovrhe znači gubitak za kreditore koji su dosegnuli iznose iznad 1.000 milijardi američkih dolara, a zbog slabljenja ekonomije došlo je i do gubitka po potrošačkim kreditima, korporativnim obveznicama i drugim vrstama kredita. Procjene su da su gubici po drugim oblicima kredita dosegnuli dodatnih 1.000 milijardi američkih dolara.

Budući da je najveći dio gubitka otpao na banke, očito je da se radi o udaru na cjelokupnu ekonomiju jer se usporava kreditna aktivnost zbog gubitka kapitala banaka. Pretpostavimo da je odnos kredita i kapitala 10 : 1, u tom slučaju na svakih 100 milijardi dolara gubitka na kapitalu kreditna se aktivnost smanjuje za 1.000 milijardi dolara. Takav je scenarij težak udarac na ekonomiju i izaziva duboku recesiju.

Da bi se američka ekonomija izvukla iz problema najvažnija je bila reakcija monetarne politike. Federalne rezerve (Fed) izuzetno su brzo reagirale i već krajem 2008. godine spustile referentnu kamatnu stopu blizu nule te time omogućile jeftin novac, što traje do danas (vidi grafikon Fed učinio sve da obnovi ekonomski rast). Ujedno, u trenutku snižavanja kamatnih stopa Fed je signalizirao da će ih držati nisko koliko god bude trebalo da se obnovi ekonomski rast.

Ta mjera nije bila dovoljna da potakne ekonomski rast: banke nisu bile voljne povećati kreditiranje jer nisu vjerovale u kreditnu sposobnost dužnika niti su imale dovoljno kapitala. Budući da tradicionalni kanali monetarne transmisije nisu postigli željeni rezultat Fed je krenuo s nekonvencionalnim metodama i proveo program “kvantitativnog popuštanja” ili monetarne ekspanzije u tri faze, pri čemu je kreirano oko 2.000 milijardi dolara.

Proces monetarne ekspanzije proveden je tako da je Fed proširio listu “prihvatljivih kolaterala” na rizičnije vrijednosne papire, uključujući i one zasnovane na hipotekama (prije toga je prihvaćao samo državne vrijednosne papire). Usto je Fed, prvi put u povijesti, počeo davati i kredite investicijskim bankama.

Europska priča

Financijska kriza koja je započela u SAD-u brzo se prelila na Europu, koja je uz probleme u financijskom sektoru pojedinih država otvorila i puno dublji problem krize u državnim financijama pojedinih država. Upravo u razdoblju 2010. – 2011., kada su i europska i američka ekonomija zajedno izlazile iz krize, razotkriven je dubok problem neodrživih javnih financija u tzv. zemljama PIGS-a – Portugal, Irska, Grčka i Španjolska, a ubrzo im se pridružila i Italija pa je akronim proširen na PIIGS.

Ozbiljnost i dubina krize doveli su do golemog pada ekonomske aktivnosti u tim zemljama (vidi tablicu dolje), pada investicija te kvalitete fizičkog i ljudskog kapitala. Sve je to utjecalo na pretpostavke budućeg ekonomskog rasta. Istodobno se zbivalo sporo, još i danas prisutno razduživanje sektora kućanstva i dijelom poduzeća zbog nemogućnosti pronalaska novog posla koji bi stvorio osnovu za novi ciklus zaduživanja.

Izgleda kao da se Europa našla u začaranom krugu jer empirijska analiza iz Međunarodnog monetarnog fonda (MFF) pokazuje da proces razduživanja, zajedno s krizom u sektoru kućanstva, može potrajati i do sedam godina. Stoga je očito da oporavak kreditne aktivnosti traje puno dulje nego se prvotno očekivalo. Naime, oporavak ekonomske aktivnost bez značajne kreditne aktivnosti traje za trećinu dulje u odnosu na ekonomije koje imaju snažniju kreditnu aktivnost.

Duboka ekonomska kriza na periferiji Europe usporila je proces konvergencije između zemalja EU-a što je bacilo novo svjetlo na nerazriješene strukturne probleme. U pojedinim zemljama periferije rigidnost plaća i cijena dodatno je pojačala utjecaj recesije na potražnju i pad kreditne aktivnosti. Naime, prema standardnom modelu ekonomskog rasta, manje bogate zemlje trebale bi rasti brže od bogatijih jer je u njima kapital oskudniji resurs u odnosu na rad i stoga je njegova produktivnost veća.

Stoga bi se očekivalo da manje bogate zemlje više štede i više investiraju jer je viši povrat na kapital. Prema pojedinim empirijskim podacima, u razdoblju od 2000. do 2007. stope rasta u zemljama EU-a s manjim BDP-om po stanovniku bile su veće nego u onima s višim BDP-om, odnosno postojala je negativna korelacija između kumulativnog ekonomskog rasta i BDP-a po stanovniku. Nakon krize ta je korelacija nestala jer je nestalo rasta u tim zemljama i pao je BDP po stanovniku.

Nedostatak rasta posljedica je i pada potencijalnog BDP-a zbog kombinacije demografskih promjena, sporog rasta produktivnosti i niske razine investicija. Ako se očekuje da potencijal za rast slabi, tada će i potrošnja i investicije biti na niskim razinama. Ako se prihvati takva situacija, onda će se slabašni potencijalni BDP pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo – zatvorit će se začarani krug u kojem niska produktivnost i nedostatak investicija ne potiču rast jer nema potencijala za rast.

Stoga je ekonomski rast u zemljama EU-a (a u onima Europske monetarne unije još je manji) spor i nedovoljan da zemlje poput Hrvatske povuče iz krize. Prošlo je već sedam godina otkako je posljednji put u EU zabilježen ekonomski rast veći od jedan posto u jednom kvartalu. Još je samo tri i pol godine do 10. “obljetnice” početka financijske krize i pravo je pitanje hoće li Europa do tada uspjeti isplivati iz desetljeća stagnacije.

(Ne)uspjela fiskalna štednja

U objašnjavanju različitog utjecaja krize na europske zemlje ne može se zaobići utjecaj fiskalne štednje. Fiskalna se štednja često povezuje s “oštrim rezovima” u proračunu, međutim tu je riječ o odgovornom i svrhovitom trošenju proračunskog novca. Stoga fiskalna štednja koja se provodi na neadekvatan način, tako da se smanjuju rashodi vezani uz investicije i poticanje gospodarstva, može imati učinak suprotan od željenog. Fiskalna štednja koju su provodile zemlje EU-a bila je različita među članicama i pokazuje heterogenost u vođenju fiskalne politike.

Za razliku od Europe, SAD nema problema s adekvatnim federalnim proračunom. Nedostatak koherentne fiskalne politike u Europi suzuje manevarski prostor za izlazak iz dužničke i proračunske krize u koju su upale zemlje periferije. Naime, situacija odvojenih proračuna isključuje provedbu učinkovitog sustava osiguranja na temelju međudržavnog transfera, odnosno Njemačka neće plaćati za dugove Grčke ili neke druge zemlje koja je upala u probleme.

Italija kao najveći uplatitelj u zajednički proračun EU-a, s obzirom na BDP, uplati 0,4 posto svog BDP-a godišnje. S druge strane Mađarska, kao najveći korisnik, prima transfere u iznosu oko 4,7 posto BDP-a godišnje iz proračuna EU-a. S druge strane Atlantika transferne su sheme neusporedivo izdašnije. Najsiromašnije zemlje kao što su Zapadna Virdžinija, Mississippi i Novi Meksiko primaju transfere do 13 posto BDP-a godišnje, a najbogatije zemlje uplaćuju u zajednički proračun iznos koji doseže 10 posto udjela u njihovom BDP-u.

Problem je dijelom riješen osnivanjem Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) i Europskog financijskog stabilizacijskog fonda (EFSF). Ta dva mehanizma omogućuju da se pomogne zemljama članicama Europske monetarne unije (EMU) u slučaju krizne situacije. Njihova pomoć nije bezuvjetna, kao što je slučaj s transferima u SAD-u, nego je uvjetovana provođenjem određenih strukturnih reformi. EFSF je stvoren kao privremeni mehanizam koji treba zamijeniti permanentni mehanizam ESM.

Gdje je Hrvatska u ovoj priči?

Kriza je usporila europski pokret konvergencije među ekonomijama EU-a, što je posljedica pada potražnje i strukturnih problema koji usporavaju ekonomski rast. Za razliku od SAD-a, uspješnost i cjelovitost EU-a ovisi o volji svake države da se izbori za vlastiti ekonomski prosperitet. Zato je EU puno ranjiviji na špekulativne napade, a da bi smanjio taj rizik potrebno je u svakoj zemlji pokrenuti strukturne reforme koje potiču rast i podržavaju održive javne financije, što je na kraju više politički nego ekonomski problem.

Hrvatska je svoj rast tijekom pretkriznog razdoblja zasnivala na rastu potražnje koja je bila financirana neodrživim zaduživanjem privatnog sektora i procikličke fiskalne politike. Nakon krize privatno je zaduživanje stalo, a država je pokušala provoditi protucikličku politiku, što je završilo rastom javnog duga koji je u šest godina porastao za 45 posto udjela u BDP-u i dosegao 80 posto BDP-a.

I sve to bez pravih efekata na ekonomski rast. Stoga je vrijeme da se poslušaju savjeti koji dolaze s mnogih strana, a govore o provođenju strukturnih reformi, ukidanju administrativnih prepreka, poticanju investicijske klime, smanjenju udjela države u ekonomiji da bi se potaknuo privatni sektor, koji je jedini sposoban generirati ekonomski rast. (Magazin "Banka"/Banka.hr)