Varteks je u 2014. slavio impresivnih 96 godina postojanja, dok Đuro Đaković slavi 93. Podravka i Borovo postoje već 80 godina. Sredovječna Petrokemija navršava 46 godina, no djeluje kao da joj je 146.

Piše: Milan Račić, glavni izvršni direktor firme "Indium", specijalizovane za strateško poslovno savjetovanje, prethodno je radio na višim izvršnim pozicijama u firmama iz SAD, Kanade i Njemačke.

Sva ova poduzeća dragulji su nekadašnje jugoslavenske ekonomije. I danas sva dobrim dijelom kontrolira Vlada Hrvatske – izravno ili posredno. Također su od presudnog značaja za hrvatsku ekonomsku budućnost – ako ni iz kojeg drugog razloga, onda zato što hrvatski mirovinski fondovi u njima drže svoja sredstva. Dakle, budućnost vaše mirovine ovisi o financijskim ostvarenjima ovih poduzeća!

Svako od ovih poduzeća imalo je očajničke pokušaje revitalizacije. Krasili su ih različiti stupnjevi nastojanja, transparentnosti, temeljitosti i uspjeha. Znam da ovo neće odgovarati njihovim menadžerima, no svako od ovih pet poduzeća i dalje je dobrim dijelom ranjivo i potrebno je uložiti više truda u pokušaje revitalizacije u globalno značajne tržišne igrače.

Uspjeh je uvijek relativan, ali možemo reći da je Podravka ostvarila najviše. Zatim slijedi Varteks, no daleko iza Podravke. Đuro Đaković i Borovo polako opipavaju put k oporavku, a Petrokemija kao da se nalazi u slobodnom padu.

Nažalost, nekadašnje nacionalne uzdanice su prečesto postale predmet viceva zbog upitnog vodstva, političkog uplitanja i tvrdoglavosti sindikata koji u najboljem slučaju usmjeravaju ta poduzeća prema tržišnoj beznačajnosti, a u najgorem prema likvidaciji.

Kad se suočavamo s tragedijama koje je bilo moguće izbjeći, često je lakše smijati se nego plakati. Trebalo bi, međutim, uzeti u obzir da stoljeće industrijskog naslijeđa nije mala stvar. Naslijeđe je moguće okaljati, ali stotinu godina kontinuirane proizvodnje ne treba olako otpisivati. Takvo naslijeđe može se – i treba – iskoristiti kako bismo ova poduzeća ponovno postavili na noge. Međutim, ukoliko želimo uspješno iskoristiti ovu povijest kao oruđe za rekonstrukciju, nužno je suočiti se s mnogim mitovima koji se povezuju s ovim poduzećima.

1. 'Komunističko smeće'

Komunistička Jugoslavija tretirala je svoje industrijske gigante kao čuda uspješnog vodstva, tehnologije i razvoja. Nakon stvaranja neovisne Hrvatske i nakon Domovinskog rata, klatno se zanjihalo u drugom smjeru i mnogi Hrvati počeli su ova poduzeća tretirati kao ogledne primjere neučinkovitosti, lošeg vodstva i korupcije. Za njih je to bilo „komunističko smeće“ koje nije bilo vrijedno truda.

Nijedna strana nije bila u pravu. Vaše naslijeđe je vaše naslijeđe. Možda je vodstvo moglo biti bolje, možda su se poduzeća mogla brže i kvalitetnije razvijati, ali raspolažete s onim što imate i ne vrijedi gubiti vrijeme na jadikovke o tome kako su ta poduzeća funkcionirala u prošlosti. Ključno pitanje je što možete učiniti sa svojim naslijeđem u budućnosti, a mi smo dobrim dijelom protratili 20 godina te budućnosti.

2. Vrhunska tehnologija

Mit o „komunističkom smeću“ funkcionira kao potpuna suprotnost mitu o vrhunskoj tehnologiji. Jugoslavenski su moćnici tvrdili da su se naša poduzeća služila najsuvremenijom tehnologijom kako bi proizvela najbolje svjetske proizvode, baš kao što to danas tvrdi Sjeverna Koreja. Ta deklarativna izvrsnost daleko je od istine. Čast iznimkama, ali većina tadašnje tehnologije je bila drugorazredna ili trećerazredna po dobi, kvaliteti i trajnosti proizvoda. Za ovo postoje tri razloga:

Tehnologija je bila uvozna, a u proizvodnju se uvodila kroz „offset“ programe koje je diktirao kupac – Jugoslavija. Poduzeća koja prodaju robu nisu nimalo sklona „offset“ programima tako da nikada ne dobijete najbolju opremu, a ako radite po licenci, nikada ne dobijete najbolje kupce.

Kad se tehnologija bližila kraju životnog ciklusa ili se zamjenjivala modernijom, stariju su opremu kupovale zemlje poput Jugoslavije koje su je koristile za proizvodnju robe namijenjene sekundarnim i tercijarnim tržištima poput Sovjetskog Saveza, Indije, Iraka, Alžira itd. (uzmite u obzir da ovdje govorimo o prošlosti).

Iako to nerado priznajemo, dobar dio tehnologije je ukraden reverznim inženjeringom. Bilo je i drugih zemalja koje su to radile – također ilegalno.

Kad nemate vrhunsku tehnologiju, vaši proizvodi nisu vrhunski, ali mogu biti dovoljno dobri za manje razvijena tržišta, osobito ako ta tržišta iz političkih razloga nemaju pristup vrhunskim proizvodima.

3. 'Ljubav' države prema poduzećima

Još uvijek možete čuti predstavnike sindikata ili opozicije kako izjavljuju da „Vlada ima maćehinski odnos prema tom i tom poduzeću“ ili nešto poput „kad bismo barem imali hrvatske banke koje bi podržale ova poduzeća“, kao da je zadaća Vlade dadiljanje određenih poduzeća i kao da dioničari ulažu u banke kako bi one financijski pomagale određenim poduzećima.

Većina sindikalnih vođa uporno inzistira na tome da neka poduzeća ostanu zarobljena u iskrivljenoj slici prošlosti tako što se očekuje da poduzeća i dalje obavljaju iste aktivnosti i proizvode iste proizvode na istim lokacijama, s istom radnom snagom. Populizam motivira našu političku elitu da u velikoj mjeri pristane na ove zahtjeve. Ti zahtjevi se ugrađuju u uvjete kojih su se potencijalni investitori dužni pridržavati.

Sve se promijenilo – jugoslavensko i druga nesvrstana tržišta su u velikoj mjeri iščeznula, a konkurentski proizvodi su preplavili tržište. Suludo je prisiljavati ova poduzeća da ostanu u prošlosti.

Ovi neozbiljni pokušaji zamrzavanja poduzeća u stanju koje pripada u ropotarnicu povijesti podsjećaju na oholu majku koja već odraslu djecu tvrdoglavo odijeva u dječju odjeću jer su joj djeca tada bila slađa i veselija. To nije normalno ponašanje.

Jednako je suludo inzistirati na tome da poduzeće u 2014. godini funkcionira na isti način kao i 1984. godine, isto kao što bi bilo suludo da se tada inzistiralo na jednakom funkcioniranju kao 1954. godine. Ljudi bi u 1984. godini bili užasnuti na sam spomen takve ideje, ali se očekuje da je prihvatimo danas.

To nema veze s ljubavlju prema poduzeću. Radi se tek o kratkovidnom i nemuštom pokušaju balzamiranja.

4. Kriva je hrvatska ekonomska kriza

Beskonačna ekonomska kriza koja funkcionira poput endemske vrste u Hrvatskoj i još nekim zemljama kojima nedostaje discipline nužne za provođenje reformi nesumnjivo otežava ovim poduzećima uvjete tržišnog natjecanja, ali ipak nije jedini krivac za njihove probleme. Kriza je otegotna okolnost, ali nije uzrokovala sljedeće:

   – Iščezavanje tradicionalnih tržišta

    – Zastarjelu ponudu proizvoda

    – Slabljenje veze između proizvoda i tržišnih zahtjeva („product/market fit“)

       –  Iracionalno, a povremeno i kriminalno upitno vođenje

    –  Ostarjelu i nemotiviranu radnu snagu kojoj nedostaju suvremene vještine

Kriza je vjerojatno pogoršala i dodatno razotkrila ove probleme, ali oni su postojali i prije krize, a ovisno o poduzeću, još uvijek su aktualni – gotovo 8 godina kasnije.

5. Menadžeri su jedini krivci

Ovo je jedan od najpopularnijih mitova, osobito u medijima – i donekle odgovara istini. Ova poduzeća su u velikoj mjeri žrtve politički odabranih, nesposobnih menadžera koji su vodili ova poduzeća kroz različite periode u posljednjih 20 godina, ovisno o poduzeću. Međutim, loše vodstvo ovih poduzeća išlo je ruku pod ruku s iracionalnim, kratkovidnim i sebičnim vodstvom sindikata koji su mogli osigurati istinsko vodstvo koje je bilo potrebno, ali je izostalo.

6. Poduzeća mogu krenuti naprijed s istim čelnim ljudima

„Politika je spriječila promjene“, „nisam bio predsjednik, samo član upravnog odbora“, „sindikati su se usprotivili promjenama“: sve su to uobičajeni izgovori predsjednika Uprava i članova Upravnih odbora koji nisu ništa promijenili. Istina je jednostavna – ako ste bili u Upravnom odboru, bez obzira jeste li bili predsjednik  ili ne, snosite odgovornost za sve što je vodstvo učinilo ili propustilo učiniti. Ako niste bili dorasli zadatku, ili ako zbog politike ili stavova predsjednika uprave niste mogli učiniti pravu stvar, trebali ste podnijeti ostavku.

Bez vodstva nema upravljanja, a bez odgovornosti nema vodstva – bez obzira na to kako ste došli na svoju poziciju. Ove spoznaje polako postaju dio kolektivne hrvatske ulagačke i menadžerske svijesti. Nemojte se iznenaditi ako postanemo svjedocima tužbi dioničara zbog ponašanja vodstva, a to će biti pozitivna stvar.

Ako ste se našli na čelu nekog od ovih poduzeća u trenutku kad je nastupila kriza, to ne znači nužno da ih ne možete izvesti iz krize. Samo ne možete reći da vi s tim niste imali nikakve veze. Kao upravitelj morate javno priznati svoje pogreške. Iznenadit će vas moć iskrenog priznanja: takvo priznanje dobro je za dušu, duh radne snage a i za zaradu. Svi griješimo, ali pogreške treba priznati. Jednako je važno učiti iz svojih pogrešaka. Morate biti svjesni da ne možete više poduzeće voditi na isti način kao i prije – shvatite to, priznajte i javno to izrecite.

Takva transformacija nije laka za nijednog upravitelja, ali ova poduzeća očajnički trebaju vodstvo koje će ispunjavati sljedeće uvjete:

·         Jasna vizija prošlosti i potencijalne budućnosti – Upravitelj mora nadjačati gotovo čitavo stoljeće mitova, bajki i laži kako bi vrijednosti svojstvene svakom od ovih poduzeća pretvorio u njihove ključne prednosti i kako bi postigao uspjeh na drastično izmijenjenom, kompetitivnom tržištu.

·         Dosljedna strategija – Jednostavnost je nužan preduvjet za eleganciju i jasnoću. Ova poduzeća ne trebaju strateške planove koji se sastoje od stotina besmislenih stranica koje odvraćaju pozornost s nedostatka jasne vizije vodstva. Ako mi ne možete objasniti svoje planove za poduzeće u manje od tri stranice prezentacije, nemamo o čemu razgovarati.

·         Izvrsne komunikacijske vještine – Ne možemo kriviti zaposlenike što ne podržavaju planove restrukturiranja ako se smrtno bojimo komunikacije ili ako naprosto ne znamo komunicirati. Vodstvo treba sljedbenike. Za uspostavljanje takvog odnosa nužno je povjerenje i razumijevanje. Stoga budite iskreni i direktni kad govorite o ogromnim izazovima s kojima se poduzeće suočava, o načinima na koje će se i zaposlenici morati žrtvovati te o nagradama koje slijede ako se pokaže da je poduzeće doraslo izazovu.

·         Još jedan važan sastojak – Meksikanci ga zovu „cojones“

Za još stotinu uspješnih godina!

(Poslovni.hr)