U zadnjem tromjesečju 2014. zabilježen je pad omjera loših kredita banaka. To se dogodilo prvi put od početka krize. Omjer je dosegnuo 17,24% u trećem, da bi se smanjio na 16,95% u četvrtom tromjesečju 2014. Promjena se, između ostaloga, objašnjava smanjenjem omjera loših kredita poduzećima.

Piše: Velimir Šonje, hrvatski ekonomski analitičar, predavač na katedri za finansije Zagrebačke škole ekonomije i manadžmenta, te osnivač i direktor firme za poslovno savjetovanje "ArhivAnalitika"

Nakon dostizanja maksimalnih 30,63 posto u odnosu na ukupne kredite poduzećima u trećem tromjesečju, u četvrtom su pali na 30,51 posto. Pri tom je apsolutni iznos loših kredita pao. Omjer je kod kredita stanovništvu praktički stagnirao na 12 posto:

Je li moguće da je pad omjera loših kredita povezan s usporenim padom ekonomske aktivnosti uz rast industrijske proizvodnje u prošloj godini?  Vidimo li i u bankarskim bilancama naznaku izlaska iz krize?

Razlozi za oprez

Pet razloga upućuje na oprez pri izvođenju zaključka:

    I u zadnjem tromjesečju 2012. zabilježeno je smanjenje apsolutnog iznosa kredita koji su klasificirani kao nenadoknadivi ili djelomično nadoknadivi, ali se njihovo povećanje nakon toga svejedno nastavilo. Moguće je, dakle, da gledamo tek kratki intermezzo u refleksijama krize kroz kreditne portfelje.

    Još uvijek ne možemo biti sigurni da hrvatsko gospodarstvo izlazi iz krize po stabilnoj, uvjerljivoj stazi. Zadnji podatak o industrijskoj proizvodnji za siječanj (-5%) podsjeća na to koliko su stvari još uvijek kolebljive i nejasne.

    U četvrtom tromjesečju 2014. snažno su rasli plasmani državnim jedinicama koji ulaze u obračun omjera loših kredita kroz nazivnik (ukupni krediti). Krediti državi tek se marginalno klasificiraju kao loši, pa omjer ukupnih loših kredita može pasti i zbog rasta ukupno odobrenih kredita – u ovom slučaju kredita državi – u nazivniku omjera. Međutim, to ne umanjuje važnost činjenice da su se loši krediti poduzećima smanjili.

    Ne znamo kako će konačno rješenje za kredite u slučaju franak utjecati na klasifikaciju kredita stanovništvu.

    Ne znamo rasplet mnoštva predstečajnih nagodbi koje još uvijek traju.

Unatoč razlozima za skepsu, moguće je da ulazimo u razdoblje u kojem će se rastući trend loših kredita, koji je očit na gornjoj slici, zaustaviti i prije ili kasnije preokrenuti. Stoga se postavlja pitanje o mogućim posljedicama takvih kretanja.

Pokrivenost loših kredita ispravcima vrijednosti: visoka ili niska?

Eventualna stagnacija ili pad omjera loših kredita bacit će novo svjetlo na staru raspravu o tome jesu li loši krediti u hrvatskim bankama ispravno identificirani i adekvatno pokriveni ispravcima vrijednosti odnosno rezervacijama.

Podsjetimo, sredinom 2013. vodile su se rasprave o tada najavljenoj novoj odluci o klasifikaciji plasmana (stupila je na snagu kasnije te godine). Njome je regulator deklarirao stav da klasifikacija i ispravci vrijednosti nisu adekvatni s obzirom na krizno vrijeme. Uvedena su nova pravila čiji je cilj bio podići pokriće nenadoknadivih i djelomično nadoknadivih (loših) kredita ispravcima vrijednosti. Slika pokazuje da se to uistinu počelo događati 2013., i to isključivo zahvaljujući poboljšanju pokrivenosti portfelja loših kredita poduzećima. Loši krediti stanovništvu otprije su bili solidno pokriveni ispravcima vrijednosti odnosno rezerviranjima.

Dakle, eventualna stagnacija i/ili pad loših kredita u nekom povoljnom razvoju događaja mogli bi u sljedećih godinu do dvije dana dovesti do otvaranja pitanja posve suprotnoga onome iz 2013. kada se spekuliralo o tome jesu li loši krediti dovoljno pokriveni; buduće bi pitanje moglo glasiti nisu li loši krediti prerezervirani?

U trenutku kada više neće prijetiti daljnji snažan pad vrijednosti kolaterala (u njihov skori značajniji oporavak ne vjerujem niti u povoljnom scenariju), kada više neće postojati značajna migracija kvalitete plasmana prema sve lošijim kategorijama i kada će se sve to događati u uvjetima i dalje ekstremno visoke kapitalizacije naših banaka (slika dolje), ovo će se pitanje neizbježno otvoriti.

Hrvatske banke imaju jednu od najvećih stopa adekvatnosti kapitala među državama koje izvještavaju MMF u okviru baze podataka Financial Soundness Indicators. Isključe li se države poput Islanda i Irske, u kojima su vlade sudjelovale u dokapitalizacijama banaka u toku zadnje financijske krize, kapitalna adekvatnost hrvatskih banaka najveća je u prikazanoj skupini zemalja.

Međutim, ako se kvaliteta kreditnih portfelja krene popravljati, to pitanje ni za koga neće biti odveć važno. HNB-u nitko ozbiljan neće zamjeriti pretjeranu predostrožnost u vremenima krize, osim ako se nekom jako ozbiljnom analizom ne uspije dokazati da je pretjerana predostrožnost imala pro-recesijske učinke. No, čak i u tom slučaju, tema će ostati zanimljiva samo za analitičare, istraživače i one dalekovidne regulatore koji će željeti izvući pouke za neke buduće krize.

Glavni akteri neće se previše osvrtati na prošlost; jednom kad se tržište pokrene, bankari i regulatori uronit će u probleme rasta i natjecanja kakvo nije viđeno još od 2008., pa nitko neće mariti za tamo neki regulatorni problem iz 2013.

Ipak, sve će sustići druga posljedica mogućeg poboljšanja kvalitete plasmana: rast dobiti. 

Dobit: visoka ili niska?  

Kada loši krediti stagniraju ili padaju, ublažava se pritisak na formiranje ispravaka vrijednosti i rezerviranja. Kako njihovo formiranje smanjuje neto dobit, ona raste kada su troškovi formiranja ispravaka vrijednosti i rezerviranja manji.

Prva sljedeća slika pokazuje postotak neto operativnog rezultata prije rezerviranja koji je utrošen za formiranje ispravaka vrijednosti i rezerviranja od 2001. naovamo, a druga slika prikazuje kretanje neto dobiti svih banaka. Lijepo se vidi da formiranje ispravaka vrijednosti i rezerviranja predstavlja bitnu odrednicu neto dobiti (evidentna negativna veza nema statističku nego računovodstvenu narav!).

Na primjer, banke su 2014. ostvarile 2,04 milijarde kuna neto dobiti, a 2013. samo 757 milijuna kuna. No, to ne znači da razliku od gotovo 1,3 milijarde čine više naplaćene ili manje plaćene kamate, ili neki rezultat iz investicijskog dijela poslovanja banaka. Razlika se u najvećoj mjeri objašnjava time što su banke 2014. imale za oko milijardu kuna manje troškove ispravaka vrijednosti nego 2013.

Dakle, moguće je da se nalazimo na početku razdoblja rasta dobiti banaka, pri čemu najveći dio toga rasta neće dolaziti od neto kamatnog prihoda ili nekog drugog operativnog rezultata. Nastat će ponajprije zbog sve manjeg opterećenja neto operativnog rezultata formiranjem novih ispravaka vrijednosti i rezerviranja. (Banka.hr)