O pravim razlozima za smanjenje budžetskog deficita, o smanjenju plata i penzija, o stvarnom višku zaposlenih u javnom sektoru, o završetku privatizacije, o pokretanju razvoja i reindustrijalizaciji…

Premijer Srbije Aleksandar Vučić se nedavno pohvalio budžetskim deficitom u prvom tromesečju, koji je umesto planiranih 55 iznosio 21 milijardu dinara. Ovaj razgovor sa Milojkom Arsićem, profesorom beogradskog Ekonomskog fakulteta i glavnim urednikom časopisa Kvartalni monitor, počeli smo upravo od toga. U nastavku se, razumljivo, prešlo i na druga aktuelna ekonomska pitanja.

Kako vi objašnjavate taj, reklo bi se, zbilja dobar fiskalni rezultat na kraju marta?

Najpre, ova razlika se dobrim delom može objasniti nekim privremenim, jednokratnim faktorima. Najvažniji od njih su dividende javnih preduzeća, koje su prethodnih godina uvek plaćane krajem godine, a sada su uplaćene na njenom početku. Dividende su isplaćene pre nego što su usvojeni završni računi. To je neobično. Prihodi države po tom osnovu ukupno iznose petnaestak milijardi.

Drugi razlog za manji deficit je u tome što su javne investicije ove godine bile izuzetno male, čak i u odnosu na prošlogodišnji vrlo nizak nivo. Prošle godine su u prvom kvartalu bile osam i po milijardi, sada su dve i po, znači razlika je šest milijardi dinara. Što je najvažnije, to je loša i štetna ušteda. I, konačno, može se prilično argumentovano dokazivati da je i cilj postavljen na nešto većem nivou – od 55 milijardi – nego što to odgovara godišnjem deficitu od 232 milijarde.

To je verovatno posledica namere MMF-a i Vlade da zbog nekih eventualno nepredviđenih razloga koji su mogli da se dogode u prvom kvartalu, pri prvoj proveri sprovođenja sporazuma ne bude problema. Generalno, deficitu koji je planiran za celu 2015. pre bi odgovarao neki kvartalni deficit od 46-48 milijardi. Sve u svemu, kao bolji rezultat može se okvalifikovati samo 5-6 milijardi koliko je dobijeno boljom, tj. većom od plana, naplatom prihoda.

Koliko bi onda, prema vašoj računici, ukupan ovogodišnji deficit bio bolji od planiranog?

Procene na osnovu dosadašnjih kretanja kažu da bi deficit bio manji za oko 20 milijardi od plana, pod uslovom da se investicije realizuju u predviđenom obimu, odnosno da se ono što je propušteno u prvom kvartalu nadoknadi u narednim.

Da li je u tom kontekstu najava, doduše sa rezervom, povećanja plata i penzija opravdana?

Kao prvo, mislim da principijelno nije kredibilno da se jedna od ključnih mera fiskalne konsolidacije menja, odnosno revidira, mesec dana nakon potpisivanja sporazuma sa MMF-om. Najveći deo ušteda koji je ostvaren u prvom kvartalu ostvaren je zahvaljujući toj meri, tako da mislim da nije dobro da se u toku ove godine smanjuju uštede na platama i penzijama.

Kolike je uštede donelo smanjivanje plata i penzija?

Uštede iznose oko 22 milijarde dinara. To su velike i ključne uštede i ja mislim da u toku ove godine od njih ne bi smelo da se odustaje.

Kada bi po vašem mišljenju plate mogle da budu odmrznute?

Ne pre 2017. godine. Zamrzavanje plata u toku tri godine, uz inicijalno smanjivanje za 10 odsto, a nekima po osnovu minulog rada još i više, značilo bi da će plate realno biti obezvređene za 20 odsto. To bi destimulativno delovalo na velike mase zaposlenih u javnom sektoru, poput nastavnika u osnovnim i srednjim školama, lekara, policajaca, sudija, tako da bi to moglo dodatno da pogorša ionako slab kvalitet usluga u javnom sektoru. Zato možda ima smisla razmišljati o tome da se, ako rezultat ove godine bude bolji od planiranog, iduće godine ugroženim kategorijama da neka jednokratna pomoć. Ali, ne više od 15.000 dinara.

Znači – odmrzavanje tek 2017. godine?

Da, ali i to selektivno. Znači da bude u skladu sa platnim razredima i otklanjanjem dispariteta koji postoje između pojedinih poslova. Važno je da u ovoj godini ostvarimo zaista značajno smanjenje fiskalnog deficita da bismo stekli kredibilitet. Mi smo do sada imali nekoliko najava fiskalne konsolidacije koje su bile neuspešne i važno je da se bar u ovom segmentu postigne potpuni uspeh, jer vrlo verovatno da ćemo u sprovođenju nekih drugih mera uprkos velikom trudu imati više teškoća.

Recimo, kada su u pitanju javna preduzeća, bivša društvena preduzeća. Konačno, sada ne bismo smeli da odmrzavamo i zato što uvek postoji mogućnost da se dogode neki vanredni događaji koji će povećati rashode ili smanjiti prihode. Dobro je da imamo neku rezervu, pa da i u slučaju da dođe do nekih vanrednih događaja deficit i dalje bude u skladu sa planom.

Sumnjate da će sudbina onih 188, odnosno 500 preduzeća u restrukturiranju biti rešena do kraja ove godine, kao što je obećano?

Ključno jeda se status najvećeg dela tih preduzeća, pogotovo onih najvažnijih, reši u toku ove godine. Nekih izuzetaka će biti, ali čini mi se da se olako povećava broj tih izuzetaka, nekih po osnovu restitucije, nekih po nekim drugim osnovama; svi traže specifične razloge kako bi bili izuzeti iz ovih rokova. Rok za uvođenje finansijske discipline za 160 preduzeća u restrukturiranju bio je kraj maja, sada se ponovo traži njegovo produženje.

Koliko je zapravo višak zaposlenih u javnom sektoru? Je li 75.000 prava mera?

Prvo da kažem, kad je javnisektor u pitanju treba razlikovati sektor države od državnih preduzeća. Sektor države uključuje Republiku, Pokrajinu, lokalne zajednice, fondove socijalnog osiguranja, školstvo, zdravstvo, znači sve vidove države koji se finansiraju prvenstveno iz poreza i doprinosa, iz fiskalnih dažbina. To se zove opšta država. Dok se državna preduzeća, uključujući i javna, uglavnom finansiraju od svojih usluga na tržištu.

U opštoj državi u Srbiji radi negde oko 520-530 hiljada ljudi, što je otprilike 7,2 zaposlena na sto stanovnika. To je manje od proseka u zemljama centralne i istočne Evrope. U njima u opštoj državi radi 7,6 zaposlenih na sto stanovnika. Samo je u Češkoj to negde iznad šest, u svim ostalim je preko sedam. Onaj broj od 780 hiljada uključuje ne samo javna preduzeća, nego i 500 neprivatizovanih preduzeća, pa su u sektoru države, recimo, i FAP, i 21. maj, i Prvi maj Pirot, i Simpo, i Sartid i drugi. U njima je oko 100.000 zaposlenih.

Šta to znači kada je reč o smanjenju broja zaposlenih?

Najviše što bismo mogli da smanjimo broj zaposlenih u sektoru opšte države jeste negde do 50.000. Tada bismo praktično bili na donjoj granici zemalja centralne i istočne Evrope, samo bi Češka imala približan broj kao mi. Ako bismo išli ispod toga, verovatno bismo doveli u pitanje kvalitet i dostupnost usluga.

Čini se da je kvalitet usluga koje pruža država znatno ispod cene koju građani plaćaju?

To usklađivanje treba da se ostvari, s jedne strane, smanjivanjem cene usluga, što se ostvaruje kroz smanjivanje troškova rada, broja zaposlenih, troškova robe i usluga, ali je, sa druge strane, neophodno preduzeti neke specifične reforme u svakom sektoru da bi se poboljšao kvalitet njegovih usluga. Možda postoje neke zajedničke reforme za ceo javni sektor koje se odnose pre svega na politiku zapošljavanja, na politiku napredovanja u službi i politiku zarada.

To bi trebalo promeniti u smislu da se ukinu do sada dominantni neregularni oblici zapošljavanja po osnovu partijskih, rođačkih, zavičajnih i drugih veza i da se u javnom sektoru zaista zaposle najkvalitetniji ljudi. Drugo, politika napredovanja treba da bude takva da se na rukovodećim mestima nalaze najsposobniji kadrovi. Mi pri zapošljavanju i pri napredovanju imamo negativnu selekciju i to je jedan od važnih uzroka niskog kvaliteta usluga u javnom sektoru. Mali broj naših najboljih studenata zaposlen je na važnim mestima u državnoj upravi.

A reforma lokalne uprave i samouprave?

Tu je stanje prilično raznoliko. Neke opštine su mnogo bolje uređene od drugih. Tokom prethodnih petnaestak godina mnogo sredstava iz Evropske unije i pojedinačnih zemalja uloženo je u unapređenje rada lokalne samouprave. Međutim poboljšanja su znatno manja nego što bi se očekivalo nakon toliko ulaganja.

Reforme su izgleda više fingirane, i dalje je nastavljeno sa izrazito negativnom kadrovskom selekcijom. Problem negativne kadrovske selekcije je na opštinskom nivou još veći nego na republičkom. Jedna od tih opštih reformi koja bi po meni bila poželjna jeste da se uvede direktan izbor gradonačelnika ili predsednika opštine. Tada bi odgovornost za rezultate bila jasnije definisana. Tada bi bilo i manje tih stranačkih koalicija. To je korak ka političkoj decentralizaciji i to bi, recimo, trebalo uraditi.

Drugo, bilo bi dobro da država objavljuje podatke o efikasnosti u svim opštinama, tako da bi građani mogli da uporede podatke o svojoj opštini sa podacima za druge opštine, pa da na izborima na osnovu toga odlučuju da li će nekog podržati ili ne. Generalno, od ovih pedesetak hiljada viška koji postoje u državi, najmanje desetak hiljada se nalazi na nivou lokalnih samouprava.

Da se vratimo na preduzeća. Kad se reši status preduzeća u restukturiranju, broj zaposlenih u državi će se smanjiti za oko sto hiljada. Ali, šta je sa zaposlenim u javnim preduzećima?

U klasičnim javnim preduzećima, počev od EPS-a, Telekoma, PTT-a, Železnica.., verovatno ima oko 30.000 viška. EPS samo nekoliko hiljada ima sa Kosova. Višak u Železnicama takođe je veliki. Rešavanje tog viška zahteva da se redukuje i mreža pruga. Mi imamo veliku mrežu pruga koja je u izuzetno lošem stanju.

Bilo bi ekonomski opravdano da se smanji mreža pruga, da se zatvore mnoge pruge, a da one koje ostanu budu modernizovane. Bilo je nekih analiza, pre desetak godina, koje su predlagale da se u početku odmah zatvori trećina pruga u Srbiji. Ljudi koji rade na tim prugama postali bi tehnološki višak.

Štednja nema smisla bez razvoja, kako pokrenuti razvoj? Treba li nam neka strategija?

Ekonomisti sve više veruju da primarni uslov za razvoj predstavljaju dobre institucije. Pod tim se podrazumevaju pre svega neka formalna i neformalna pravila za čije su kreiranje i sprovođenje nadležni državni organi. Ali, u neku strategiju koja bi rekla koje su naše komparativne prednosti na osnovu kojih bi bila formulisana ekonomska politika – ne verujem.

Ako država nešto treba da radi za rast privrede onda je to, pored pravnog poretka, što sam spomenuo, investiranje u infrastrukturu i obrazovanje. Društvo mora da ima modernu infrastrukturu – železničku, drumsku, komunalnu država treba da izgradi, dok za energetsku i telekomunikacionu treba da otvori prostor za privatne investicije. Kad je u pitanju industrija, meni je blizak stav da treba da shvatimo da u većini složenijih industrija ne možemo biti samostalni proizvođači, već možemo da budemo neka vrsta priključka vodećim svetskim ekonomijama.

Dakle, ne da proizvodimo kompletne mašine, recimo, nego komponente, sastavne delove i slično. Za dugoročni rast važna je i dobro obrazovana radna snaga, gde država ponovo ima ključnu ulogu kao „proizvođač“ u državnom obrazovanju, ali i kao regulator privatnog obrazovanja.

Koliko je politika kursa značajna za reindustrijalizaciju?

Za malu, otvorenu privredu kao što je srpska glavni pokretač rasta treba da bude izvoz. Različite politike treba da budu takve da podstiču proizvođače da se orijentišu ka prodaji svojih proizvoda u inostranstvu. Između ostalog, i politika kursa ima važnu ulogu u tome. Pametno je da zemlja kao što je Srbija u nešto dužem periodu ima relativno potcenjen kurs, to bi poboljšalo njenu konkurentnost.

To kod nas nikako ne uspeva.

Povremeno je uspevalo. Ne možemo naglo da izvršimo promenu u toj oblasti zbog toga što imamo veliku evroizacijui naglo pomeranje kursa dovelo bi do bankrotstva velikog broja deviznih dužnika, preduzeća i građana i slično. Tu je dovoljno da se u toku nekoliko godina po nekoliko procentnih poena obezvređuje dinar u odnosu na evro. To bi, recimo, podstaklo preduzeća da izvoze.

Politikom kursa se utiče i na strukturu stranih investicija. Depresiran kurs usmerava investicije u sektor razmenljivih dobara, u industriju. Ako je valuta precenjena, tada se privlače investicije u nekretnine i usluge.

Ni monetarna politika, tj. visoke kamatne stope nisu pogodovale ulaganjima u proizvodnju.

Restriktivnost monetarne politike, tj. referentnu kamatnu stopu, treba i dalje smanjivati. Smanjivanje kamatnih stopa smanjilo bi priliv špekulativnog kapitala. Sa nižim kamatnim stopama, sa većom dinarskom likvidnošću do koje bi došlo smanjivanjem obavezne rezerve, pritisci za jačanje dinara bi oslabili.

Za ovu godinu planirana je inflacija od oko četiri odsto, da li je taj cilj dobro postavljen?

Za Srbiju bi bilo dobro da inflacija bude 3-4 odsto. Već više od godinu dana ona je, međutim, ispod donje granice cilja, tj. ispod dva odsto. Narodna banka je mogla da vodi aktivniju monetarnu politiku.

Inflacija od 3-4 odsto uticala bi da se i ove godine plate, iako zamrznute, smanje za četiri odsto; isto bi bilo i sledeće godine, tako bi se izdaci za plate u javnom sektoru, koje su u Srbiji sada 11,8 odsto BDP-a, smanje na ispod 9,8 odsto BDP-a, koliko iznosi prosek u zemljama centralne i istočne Evrope.

Ovo su pre svega pokretači rasta na dugi rok. A šta bi moglo u kratkom roku da pokrene rast privrede?

Najdirektnije u kratkom roku rast mogu da pokrenu javne investicije. One bi dobrim delom mogle da neutrališu negativan uticaj smanjivanja plata i penzija na domaću tražnju. Ali, da bi se to dogodilo javne investicije ove godine treba da budu bar na nivou plana, dakle 3,5 odsto BDP-a, a još bi bolje bilo ako bi taj plan bio premašen.

To bi se verovatno i desilo ako bi se ostvarili planovi za izgradnju Koridora 10 i 11 u predviđenim rokovima. Reformama bi se postepeno stvarali uslovi za rast privatnih investicija i izvoza, što treba da budu glavni pokretači rasta u narednim godinama. Tek kada izvoz i privatne investicije počnu znatnije da rastu, privreda Srbije će biti na putu dugoročnog oporavka. (Novi magazin)