Nedavno gostovanje Thomasa Pikettyja u Zagrebu intenziviralo je raspravu o problemima ekonomske nejednakosti u domaćoj javnosti, što je logička konzekvenca daleko vibrantnijih i argumentiranijih rasprava o istoj tematici na globalnoj razini.

Piše: Dr sc. Kristijan Kotarski, viši asistent – predavač na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu

Premda su pod određenim okolnostima dijelu ekonomske zajednice poprilično jasne određene blagotvorne, ali i vrlo negativne posljedice nejednakosti koje proizlaze iz osnovnih ekonomskih entiteta (poput odnosa štednje, potrošnje i investicija), tema ekonomske nejednakosti (nejednakosti raspodjele bogatstva i dohotka) oduvijek je podrazumijevala problematično razlikovanje mita od realnosti u debatama koje su prečesto opterećene kvazi-moralističkim argumentima.

U godinama uoči izbijanja globalne financijske krize proučavanje nejednakosti bilo je marginalizirano od strane ekonomskog mainstreama, što najbolje simboliziraju izjave Martina Feldsteina i Roberta Lucasa. Feldstein, profesor ekonomije Sveučilišta Harvard, okarakterizirao je poziv prema koncipiranju redistributivnih politika kao "pakostan egalitarizam" dok je Lucas, Nobelovac sa Sveučilišta Chicago, smatrao da "ne postoji ništa toliko otrovno za zdravu ekonomsku znanost kao fokus na pitanje distribucije".

Takvi stavovi dvojice svjetski popularnih ekonomista zapravo reflektiraju jednu od 'fundamentalnih premisa' makroekonomije: Okunov eksperiment 'napuknutog vjedra'. Arthur Okun još je 1975. u svom klasičnom djelu Jednakost i efikasnost: veliki kompromis smatrao da javne politike uvijek moraju imati u vidu gotovo dijametralnu suprostavljenost ova dva makroekonomska cilja. 

S druge strane debate na uzmaku su se nalazili zagovornici egalitarnijih ekonomskih ishoda koji su se najčešće naslanjali na široku definiciju pravednosti. Ona je ponekad išla toliko daleko da se je naslanjajući na zapažanja političkog filozofa Johna Rawlsa i Nobelovca J. Tinbergena zalagala za niveliranje 'nezasluženih' karakteristika kao što je talent, jer je on naslijeđen bez ikakvih doprinosa samog pojedinca i povrat na njega predstavlja čistu rentu.

Kako je pravednost došla u fokus

No, ekonomski mainstream ozbiljno je uzdrman  po izbijanju globalne financijske krize pa su i prije Pikettyjeve uspješnice uslijedile kritični promišljene i ozbiljne studije koje su povezivale ekonomski rast i nejednakost. Svakako jedan od najistaknutijih dvojaca na tom polju čine ekonomisti MMF-a, Johanthan D. Ostry i Andrew G. Berg, koji su  2011. proveli studiju koja tvrdi da 10 postotno smanjenja razine nejednakosti povećava očekivani period ekonomskog rasta za 50 posto.

Negativnim političkim efektima koji proizlaze iz redistributivnih pritiska stanovništa koje kaska u utrci za povećanjem dohotka treba pridodati protumjere političke i financijske elite prema stvaranju klijentelističkih mreža ili neselektivne liberalizacije financijskog sustava, koja financiranjem klijenata s lošim bonitetom prema Calomirisu i Haberu (2014) predstavljaju uvertiru u financijsku krizu.

Mnogi intelektualni ljevičari citirali su spomenutu studiju kao krunski dokaz o univerzalno pogubnom djelovanju nejednakosti, ali nisu pročitali upozorenje autora da osim nejednakosti podjednako štetne mogu biti i nespretno koncipirane redistributivne politike koje nanose najviše  štete upravo onima kojima navodno najviše pomažu.

Važnost kontekstualne analize nejedankosti

Polazište ove analize sastoji se u konstataciji Danija Rodrika da u ekonomiji nema 'željeznih zakona' te da postoji samo jedna univerzalna istina zvana "ovisi o kontekstu". Naime, kategorizacija mnogih stvari koje se često uzimaju kao a priori dobre ili loše (poput slobodne trgovine, liberalizacije kapitalnih tokova, nejednakosti ili sindikalnog organiziranja) ovise o političkom i ekonomskom kontekstu objekta promatranja. Stoga će ovaj tekst o analizi ekonomskih i političkih konzekvenci ekonomske nejednakosti i eventualno nužnih rješenja imati u vidu potrebu za razlikovanjem efekata nejednakosti u različitim kontekstima.

Osim toga, ovoj analizi koja se usmjerava na posljedice personalne nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva valja pridodati i srodan fenomen u obliku promjene unutar funkcionalne raspodjele dohotka (omjer nadnica i profita u nacionalnom dohotku). Naime, profiti su kao troškovna komponenta izračuna BDP-a nejednakije distribuirani od nadnica (premda američko iskustvo visokih menadžerskih bonusa uoči i nakon krize pokazuje da ekstremna polarizacija dohotka nije stran pojam niti unutar same kategorije nadnica).

Stoga ću u narednim odlomcima analizirati različite situacije u kojima nejednakija raspodjela dohotka (te niži udio nadnica u nacionalnom dohotku u odnosu na profite) može biti usmjerena prema stvaranju vrijednosti i podizanju rasta, ali i u kojima djeluje dugoročno u smjeru destrukcije vrijednosti i smanjenju rasta.

Odnos nejednakosti, štednje i investicija

Rastuća dohodovna nejednakost i smanjenje udjela dohotka kućanstava (čiji većinski dio izvodi pretežit dio svojeg dohotka iz nadnica) u korist dohotka države (NR Kina) ili korporativnog sektora (SAD) ima vrlo važne makroekonomske posljedice. Naime, rastuća nejednakost implicira povećanje štednje jer skupine s rastućim dohotkom imaju višu graničnu stopu štednje (porast dohotka ne rezultira linearnim povećanjem osobne potrošnje).

Ista se logika može primijeniti na smanjenje dohotka kućanstva u korist korporativnog sektora ili države jer ima isti efekt kada je u pitanju povećanje štednje.

S obzirom na definiciju BDP-a kao zbroja ukupne potrošnje i ukupnih investicija s jedne strane i zbroja ukupne potrošnje i ukupne štednje dolazimo do aritmetičkog izraza C + I = C + S . U takvim uvjetima ekonomije kao zatvorenog sustava vidljivo je da značajno povećanje štednje u jednom dijelu sustava implicira potrebu njezine apsorpcije u obliku investicija u nekom drugom dijelu sustava ili ekvivalentnom smanjenju štednje, također u drugom dijelu sustava.

Pettisovi prijedlozi

Profesor Michael Pettis, koji je napisao fantastično čitljivu knjigu u izdanju Princeton University Pressa pod nazivom The Great Rebalancing (2013.), nastavlja svoju osnovnu argumentaciju o problemima globalne makroekonomske neravnoteže na blogu Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir.

Pettis veliko značenje pridaje faktoru rastuće nejednakosti i smanjenju udjela dohotka kućanstva u donjim kvintilama distribucije dohotka u generiranju već spomenutih neravnoteža. Iz tog razloga on predlaže nekoliko alternativnih scenarija u rješavanju problema asimetrije štednje i investicija kojoj doprinosi porast nejednakosti ili pad udjela nadnica u nacionalnom dohotku, od kojih su neki održivi, a neki neodrživi.

1. Povećanje štednje rezultira povećanjem produktivnih investicija koje će rezultirati kasnijim povećanjem buduće potrošnje, a koju je bilo nemoguće realizirati zbog nedostatka akumulacije kapitala. To je održivo rješenje u slučaju ekonomija u razvoju koje je demonstrirala NR Kina na početku svojih gospodarskih reformi pri čemu je povećanje nejednakosti imalo je presudnu ulogu u akumulaciji štednje.

2. Povećanje štednje rezultira povećanjem zaliha (hiperprodukcija je neodrživo rješenje).

3. Povećanje štednje u nedostatku produktivnih investicija završava u neproduktivnim investicijama poput napuhivanja raznih financijskih mjehura (neodrživo rješenje s obzirom da količina duga i financijska poluga ne mogu rasti neograničeno).

4. Povećanje štednje eliminirano je kao problem jer bogati počinju trošiti proporcionalno povećanju dohotka (empirijski nerealna pretpostavka).

5. Povećanje štednje u jednom dijelu sustava  kompenzirano je smanjenjem štednje u drugom dijelu sustava: štednja bogatih financira kroz kreditiranje veću potrošnju ostalih koji smanjuju vlastitu štednju. Prema Raghuramu Rajanu (2010.) to je neodrživo rješenje koje čini jedan od  važnih faktora izbijanja subprime krize, a što je dodatno garnirano modelom Kumhofa i Ranciera (2011.) koji pokazuju da zemlje s višom razinom nejednakosti u pravilu imaju veći deficit tekućeg računa bilance plaćanja. Istovremeno zemlje s visokom razinom nejednakosti i trgovinskim suficitom, kao što je Kina, održavaju svoj rast kreditiranjem uvoza deficitarne zemlje.

6. Povećanje štednje u jednom dijelu sustava rezultira njezinim smanjenjem kroz drugi dio sustava na temelju povećanja nezaposlenosti: Nezaposleni troše svoju ušteđevinu ili dobivaju ciljane transfere što smanjuje samu stopu štednje i ujednačava je postupno sa investicijama, no nedostatak je da provedivost deflacijskih mjera ovisi o širem političkom i ekonomskom kontekstu.

Ekonomska nejednakost i financijske krize

Esenciju ekonomske dimenzije problema porasta nejednakosti još je davne 1966. opisao Marriner Eccles,  bivši američki guverner FED-a: Masovna proizvodnja mora biti popraćena masovnom potrošnjom, a potonja implicira distribuciju bogatstva (ne prethodno stvorenoga bogatstva, nego bogatstva koje se stvara) s ciljem stvaranja potrošača koji posjeduju kupovnu moć ekvivalentnu količini dobara i usluga koju može ponuditi nacionalna ekonomska mašinerija.

Umjesto postizanja takve vrste distribucije, ogromna usisna pumpa akumulirala je do 1929. – 1930. u sve manjem broju ruku sve veću proporciju aktualno proizvedenoga bogatstva. No, uzimanjem kupovne moći iz ruku potrošača, štediše su sebi uskratile efektivnu potražnju za vlastitim proizvodima koja bi opravdala reinvestiranje kapitalne akumulacije u nove proizvodne pogone. Poput situacije u pokeru u kojoj se sve veći broj čipova nalazi u sve manjem broju ruku, ostali igrači moraju posuđivati da bi ostali u igri. Nakon što je presušilo kreditiranje, igra je najednom stala.

Zanimljivo da Ecclesovo viđenje uloge nejednakosti u genezi Velike Depresije i Velike Recesije potvrđuju i dvojica ekonomista MMF-a, Michael Kumhof i Roman Ranciere (2010). Oni navode da su periodi 1920. – 1929. i 1983. – 2007. karakteristični po porastu koncentracije dohotka i bogatstva u rukama najbogatijih pet posto stanovništva u tandemu s rastućom financijskom polugom ostalih aktera, a što je kulminiralo financijskom krizom u oba slučaja s epilogom dugotrajne ekonomske krize.

Različite vrste nejednakosti

Na  temelju nekih od gore iznesenih činjenica vidljivo je da porast nejednakosti često nije problem u kontekstu ekonomija u razvoju kojima nedostaje akumulacija kapitalnih dobara jer je ona preduvjet iste. Također je vidljivo da  rastuća nejednakost poput one u kasnijoj fazi kineskog rasta (kada postoji akumulacija štednje za investicije velikih razmjera) u kontekstu bržeg porasta BDP-a od mogućnosti njegove potrošnje, privremeno ne predstavlja problem ukoliko za višak proizvodnje postoje inozemni kupci.

Ipak, simultani porast nejednakosti u velikom broju najvećih ekonomija ili njezina stagnacija na visokoj razini uslijed bržeg rasta produktivnih kapaciteta ekonomije otvara mnoge makroekonomske i političke probleme. Dugoročno je takav trend neodrživ iz perspektive rješavanja problema svih aktera kroz neto-izvoz (zabluda sastava) i zahtjeva mukotrpno uravnoteženje postojećih neravnoteža unutar i između zemalja jer suma svih nacionalnih suficita korespondira sumi svih nacionalnih deficita s obzirom da Zemljani još uvijek ne trguju sa Marsovcima.

Iz ovoga je vidljivo da nejednakost u globalnim razmjerima uistinu predstavlja mač sa dvije oštrice za kreatore ekonomske politike jer u slučaju različitih zemalja u različitim periodima može biti podjednako katalizator i inhibitor rasta i razvoja te okidač globalne makroekonomske nestabilnosti.

Osim toga, potrebno je pažljivo razlikovati vrste nejednakosti; tržišno i ne-tržišno stvorenu, nejednakost između i unutar poduzeća, kao i širi politički i ekonomski kontekst u kojemu se ona javlja.  To znači da o samoj dijagnozi izvora i vrste nejednakosti ovisi i odabir specifičnih ekonomskih politika ukoliko je nejednakost percipirana kao prijetnja i izazov.[1]

Političke posljedice

Govoreći o političkom kontekstu rastuće nejednakosti valja istaknuti da je nejednakost prema zaključcima Ostryja i Berga (2011.) povezana s manjom socijalnom kohezijom. Ona pak umanjuje mogućnost kvalitetnog upravljanja krizom usred nekog egzogenog šoka koji implicira nužnost smanjenja pojedinih kategorija javnih izdataka u svrhu izbjegavanja krize javnih financija, a koja posljedično podrivaju rast.

Negativnim političkim efektima koji proizlaze iz redistributivnih pritiska  stanovništa koje kaska u utrci za povećanjem dohotka treba pridodati protumjere političke i financijske elite prema stvaranju klijentelističkih mreža ili neselektivne liberalizacije financijskog sustava, koja financiranjem klijenata s lošim bonitetom prema Calomirisu i Haberu (2014) predstavljaju uvertiru u financijsku krizu.

Usprkos tome što je tijekom  nekoliko godina uoči izbijanja globalne financijske krize ostvaren manji napredak prema smanjenju globalne nejednakosti (B. Milanović, 2011.), prethodno navedeni elementi pokazuju da nikako ne treba podcijeniti politekonomske izazove koje donosi rastuća nejednakost unutar i između pojedinih zemalja. No, za razliku Pikettymanije i zagovaranja amaterskih i utopijskih rješenja globalnog progresivnog poreza na dohodak i imovinu potrebno je imati puno rafiniraniji pristup u suočavanju s izazovom nejednakosti koji definitivno nije tigar od papira.

Kako u zemljama u razvoju…

U slučaju zemalja u razvoju svakako većina njih ima problem kako iskoristiti oskudne resurse kojima raspolažu. Koncentracija resursa na uskom području i njihovo produktivnije korištenje nužno impliciraju kompromis između jednakosti i rasta na samom početku trajektorije rasta. No, važno je napomenuti da inkluzivnost i ekonomski rast nisu isključive kategorije te uključivanje i približavanje pojedinaca različitim mrežama koje generiraju rast (Hausmann, 2015.) ima dugoročno veći potencijal u smanjenju nejednakosti nego čiste redistributivne mjere. 

Dodatno, u kontekstu tih zemalja valja imati u vidu i postojanje institucija rođačkog ili kumovskog kapitalizma što će također zahtijevati veliku dozu napora u redukciji i eliminaciji njihovog negativnog djelovanja na povećanje nejednakosti i smanjenja potencijala rasta.

… a kako u razvijenim zemljama

U kontekstu razvijenih zemalja svakako će trebati dobro promisliti o nizu eklektičkih i kreativnih mjera poput podupiranja osnivanja i financiranja ne-profitnih institucija od strane bogatijih. Ideja je da će bogatiji žuditi za takvim tipom luksuznog dobra po uzoru na promišljanje koje je još 1889. u članku Evanđelje bogatstva izrazio američki filantrop Andrew Carnegie.

Svakako treba imati na umu i uvođenje poreza na dohotke od faktora proizvodnje čija je ponuda neelastična (zemlja, resursi) te od djelatnosti koje imaju visoke negativne eksternalije poput pretjeranog kreditiranja financijskog sektora;  uvođenja viših marginalnih poreznih stopa na dohotke koje bi bile kontigentne ovisno o tome da li se radi o situaciji da je faktor proizvodnje plaćen više od njegovih oportunitetnih troškova kao što je to slučaj s mnogim menadžerskim bonusima (Hausmann, 2015).

Globalni izazovi

Najveći izazov u korigiranju asimetrično raspodjeljene i rastuće ekonomske nejednakosti u globalnim razmjerima leži u potrebi koordinacije makroekonomskih politika na relaciji razvijenih i zemalja u razvoju kao i među zemljama unutar tih dviju kategorija.

Globalne trgovinske neravnoteže (mjerene udjelom globalnih trgovinskih deficita/suficita u odnosu na globalni BDP) uoči izbijanja krize dosegle su gotovo tri posto da bi se brojka u godinama nakon krize počela postupno smanjivati (Wolf, 2014). Izbjegavanje velikih makroekonomskih neravnoteža u budućnosti, generiranih manjim udjelom nadnica donjih kvintila stanovništa u respektivnim nacionalnim dohocima velikih ekonomija kao i većom ukupnom personalnom nejednakošću u raspodjeli dohotka i bogatstva, zahtijevat će postojanje mehanizma prilagodbe po uzoru na Keynesov prijedlog iz 1944. prema kojemu bi se ubuduće smanjila visina dopuštenih trgovinskih suficita i deficita koji predstavljaju zrcalnu sliku.

Nedavno popuštanje  Europske komisije koja je pod pritiskom Njemačke pristala da neodrživ suficit bude definiran poprilično visoko na razini od 6% BDP-a pokazuje svu težinu djelovanja na tom polju. Ipak, kreiranje mehanizma prilagodbe za stabilniju globalnu ekonomiju nema alternative i nije isključivo bitan iz aspekta makroekonomske stabilnosti, već i zbog postizanja međunarodnog mira i sigurnosti. Asimetrija u prilagodbi nacionalnih bilanci plaćanja kroz obilje povijesnih primjera demonstrira niz negativnih međunarodnih političkih reperkusija.

Zaključno, suočavanje s problemom ekonomske nejednakosti implicira diferencirani pristup od zemlje do zemlje. Takav pristup nameće potrebu ukorijenjivanja lokalnih rješenja u širu globalnu sliku koja ne može postići potpunu stabilnost sustava, koja i nije poželjna i moguća zbog inhibicije rasta koja tada proizlazi iz nedostatka rizika i neizvjesnosti, ali koja treba rezultirati globalnim trgovinskim i kapitalnim tokovima koji će generirati minimalnu količinu negativnih eksternalija.

Pitanje ekonomske nejednakosti slično je problemu osiguranja ravnoteže u  zatvorenom eko-sustavu u kojemu podjednak disbalans izaziva nekontrolirano množenje predatora (rastući korporativni profiti koji se koriste za otkup dionica), kao i nekontrolirano množenje lovine (mjere koje destimuliraju poduzetništvo i investicije kroz pretjeranu redistribuciju). Nadajmo se da će buduća generacija policy-makera shvatiti ovu jednostavnu analogiju i da će biti dorasla spomenutim izazovima. (Banka.hr)

[1]  Kotarski, Kristijan (2015). http://liderpress.hr/tvrtke-i-trzista/poslovna-scena/konstruktivan-doprinos-raspravi-o-nejednakosti–ili-festival-intelektualnog-snobizma/