Trend EU politike je da industrijsku i opću gospodarsku konkurentnost potiče uglavnom horizontalnim politikama. Ključ je u stvaranju dobrog policy okvira, umjesto da se pokušavaju dirigirati ionako neizvjesni razvojni ishodi. Nema smisla u nekim direktnim akcijama kratkog daha, od izbora od izbora.

Piše: Daniel Hinšt, predsjednik think-tank Centra za javne politike i ekonomske analize i Instituta za razvoj individualne slobode iz Zagreba

Dok unutarnje tržište u praksi još nije bilo dovoljno razvijeno, sve do 1970-tih prevladavao je izravni intervencionizam kroz diskriminativne državne potpore pojedinim industrijskim sektorima. Takav sektorski pristup industrijskoj politici je nastao razvojem Europske zajednice za ugljen i čelik. Poticanje dvaju navedenih sektora bilo je tadašnji prioritet. Sredinom 1980-tih europska industrija čelika i ugljena prepuštena je tržištu.

Do preokreta dolazi 1980-tih kada se sve više naglašava horizontalni pristup tj. reforme koje će osloboditi potencijale svih tržišta, uz odustajanje od diskriminacije i preferencija. Kvalitetna industrijska strategija treba ponuditi široki pristup strukturnim reformama koje će razviti što bolje uvjete poslovanja i tržišnog natjecanja privatnim poduzetnicima u svim sektorima, što će onda pozitivno utjecati na i prerađivačku industriju.

Prvi koncept europske industrijske politike ustanovljen je 1990. godine. Realizacija industrijske politike se prije svega zasnivala na dogovaranju i sporazumijevanju, obzirom da se oslanjala na inicijative za konzultacije i koordinacije te podršku specifičnim mjerama pojedinih država članica.

Glavni cilj: Visoka zaposlenost

Lisabonska strategija 2010. bila je usmjerena da EU postane najkonkurentnije svjetsko gospodarstvo sa stopom zaposlenosti iznad 70 posto. Sjedinjene Američke Države su i dalje u svim usporedbama bile najkonkurentnije gospodarstvo svijeta. Ova strategija je donijeta u potrazi za zajedničkim gospodarskim okvirom EU koji nudi smjernice za povećanje konkurentnosti i zaposlenosti gospodarstva koje su značajne i za razvoj industrije.

Lisabonska strategija 2000. odredila je sljedeća područja za konkurentnost industrije i ostalih sektora:

1. Stvaranje društva znanja. Planirano je do kraja 2010. godine povećanje investicija u istraživanje i razvoj na najmanje tri posto BDP u svakoj državi članici, značajno poboljšanje ljudskog kapitala i unapređenja kvalitete sustava redovnog i cjeloživotnog obrazovanja u svakoj državi članici.

2. Daljnje jačanje jedinstvenog tržišta EU. Planirano je da se uklone sve prepreke slobodi pružanja usluga i završi izgradnja jedinstvenog tržišta u tzv. mrežnim industrijama, liberalizacijom tržišta električne energije, plina, poštanskih usluga, zračnog prometa te da se uvedu jednoznačna i transparentna pravila o državnim potporama nacionalnim industrijama.

3. Stvaranje poticajne poslovne klime za razvoj poduzetništva, privatne investicije i inovacije. Planirano je da se stvore institucionalni uvjeti za lakši pristup tržištu, jasna, precizna i transparentna pravila za realizaciju stečaja, lakše otvaranje i zatvaranje poduzeća te smanjenje regulatornih troškova poslovanja.

4. Izgradnja tržišta rada sa zaposlenošću radno sposobnog stanovništva od 70 posto. Pogotovo je važno povećanje sposobnosti prilagođavanja zaposlenih i poduzeća novim tehnologijama te povećanje fleksibilnosti rada.

Zaslugom Lisabonske strategije vidljivo je pojačana kontrola državnih intervencija u području industrije koje su se provodile putem državnih potpora.

Ciljevi do 2020. godine

EUROPA 2020. se nadovezuje na Lisabonsku strategiju 2010, slijedom globalne recesije. Europska komisija je zadržala je fokus na konkurentnosti i zaposlenosti. Europa 2020. javlja se kao novi strateški okvir, usmjeravajući se na rješavanje ključnih izazova kao što su znanje i inovacije, rast i zaposlenosti te niskougljično gospodarstvo.

Europa 2020. ističe važnost daljnjih napora na pravilnoj provedbi politike tržišnog natjecanja. Nadalje, istaknuta je potreba za daljnjim smanjivanjem državnih potpora, odnosno pravilnim usmjeravanjem preostalih državnih potpora, vodeći računa o privremenom karakteru rješenja kojima se pokušalo odgovoriti na izazove financijske krize, što se naročito odnosi na potpore financijskom sektoru. Drugim riječima, Europa 2020. ističe ograničeno i nadzirano davanje državnih potpora te njihovo horizontalno usmjeravanje (za poticanje gospodarstva u cjelini).

EU 2020. daje tri ključna elementa za pokretanje gospodarskog rasta na kojima će se raditi kroz konkretna djelovanja na razini EU-a i na nacionalnoj razini: 1. pametan rast, koji potiče znanje, inovacije, obrazovanje i digitalno društvo; 2. održivi rast, koji istodobno potiče konkurentnost te proizvodnju koja se efikasnije odnosi prema resursima; te 3. uključivi rast, koji povećava participaciju na tržištu rada i stjecanje vještina, čime se sprječava siromaštvo. Glavni ciljevi EU 2020. su podizanje stope zaposlenosti u EU na 75 posto i podizanje investicija u istraživanje i razvoj na tri posto BDP-a EU.

U Europi 2020. industrijski razvoj je usko vezan uz daljnje jačanje jedinstvenog tržišta EU koje se postiže deregulaciju administrativnih uvjeta i poboljšanjem poslovnog i investicijskog okruženja. Jednako je važna i politika usklađivanja plaća radnika u industriji sa izazovima konkurencije. Jedinični troškovi rada trebaju se konstantno prilagođavati konkurentskim uvjetima (što je Njemačka najbolje pokazala u namjeri da održi snagu svoje industrije).

Europa 2020. zagovara pametan gospodarski rast koji se temelji na znanju i inovacijama, uključujući poboljšanje kvalitete obrazovnih sustava, poticanje prijenosa znanja, zaštitu intelektualnog vlasništva i bolju iskoristivost informacijsko-komunikacijskih tehnologija (ICT). Istraživanje i inovacije su nužni za rast i zapošljavanje, pogotovo za konkurentnu industriju. Stoga EU želi povećati investicije u istraživanje i razvoj na tri posto BDP-a EU, pogotovo u privatnom sektoru, kako bi smanjila zaostajanje za Sjedinjenim Američkim Državama i Japanom.

Prema Eurostatu, EU je 2013. bila na dva posto udjela investicija u istraživanje i razvoj u BDP-u. Više brine 68 postotna zaposlenosti 2013. (radnog stanovništva starti 20-64 godine), pa se čini možda i neizglednim postići ambiciozni 75 postotni cilj.

Zato je poboljšanje obrazovnih sustava je ključno za ulazak mladih na tržište rada i razvoj konkurentne industrije. Razloge visoke industrijske zaposlenosti (i niske stope nezaposlenosti) u primjerice Njemačkoj i Austriji svakako se može potražiti i u dualnom sustavu obrazovanja, prije svega u području strukovnog obrazovanja koje se prilagođava potrebama industrije.

Komisija predlaže i politike fleksigurnosti na tržištu rada kroz povećanje fleksibilnosti tržišta rada i obrazovanja radnika te jačanje aktivnih mjera jačanja vještina, sa svrhom smanjenja strukturne nezaposlenosti. Danski i nizozemski model fleksigurnosti Komisija predlaže cijeloj Europi, a i Amerikanci imaju određeni interes za model koji kombinira slobodno tržište, poticanje tržišnih vještina i jamstvo prijelazne sigurnosti nezaposlenih.

Obzirom da EU 2020. ističe važnost fiskalne konsolidacije kroz strukturne reforme kao sredstva smanjivanja proračunskih deficita, EU razvoj industrije vidi putem privatnih investicija, umjesto javnih investicijskih planova u odabranim sektorima. Posebno se naglašava uloga porezne politike u poticanju rasta, odnosno sniženja troškova poslovanja, što prije svega uključuje sniženje poreznog opterećenja rada.

Povećanje konkurentnosti i zaposlenosti na razini Europske unije traži prije svega povećanje koordinacije gospodarskih politika država članica u preciziranju i provedbi nacionalnih reformskih mjera u okviru tzv. Europskog semestra.

Četiri stupa industrijske politike

Jača europska industrija i gospodarski oporavak 2012. je dokumenti koji precizira provedbu Europe 2020. u kontekstu same prerađivačke industrije. Postavljena su četiri stupa industrijske politike:

1. Investicije u inovacije;

2. Funkcionalnije unutarnje tržište i bolji pristup međunarodnim tržištima;

3. Bolji pristup financijama i tržištima kapitala;

4. Razvoj ljudskog kapitala.

Jedinstveno tržište Europskog gospodarskog prostora je ključan instrument stvaranja konkurentnosti europske industrije, te malog i srednjeg poduzetništva. Europska unija stoga traži:

    -daljnja integracija jedinstvenog tržišta, smanjivanje regulatornih prepreka i troškova prekograničnoj slobodnoj trgovini te smanjivanje tržišne fragmentacije uslijed različitih administrativnih uvjeta

   -daljnji razvoj digitalnog jedinstvenog tržišta na kojem e-poslovanje ubrzava industrijske procese

    -jačanje zaštite tržišnog natjecanja

    -stvaranje jedinstvenog energetskog tržišta s konkurentnim i tržišno definiranim cijenama energetskih usluga za industriju

    -veće sudjelovanje financijskih tržišta u poticanju industrijske proizvodnje povećanjem ponude privatnog kapitala za investicije, pogotovo fondova rizičnog kapitala za financiranje početnika

    -stvaranje jedinstvenog tržišta rada u EU s visokom razinom fleksibilnosti

    -usklađivanje ključnih vještina unutar obrazovnih programa sveučilišta sa tržišnim potrebama prerađivačke industrije

    -potpuno uzajamno priznavanje stručnih kvalifikacija i treninga

   -digitalizacija sustava javne nabave

    -porezne olakšice za istraživanje i razvoj

    -ubrzanje razvoja europskog sustava (dobrovoljne) normizacije u području roba i usluga, pogotovo informacijsko-komunikacijskih tehnologija

    -privatne investicije u mrežu širokopojasnog interneta

   -bolja koordinacija sustava obrazovanja te istraživanja i inovacija

    -razvoj klastera i mreža te pametne specijalizacije

    -razvoj istraživanja i inovacija u industriji

    -organizaciju zajedničkih foruma poslovnog sektora i sveučilišta

    -model fleksigurnosti na tržištu rada

    -razvoj višejezičnog europskog sustava vještina potrebnih za industriju

    -učinkovitije prometne, energetske i komunikacijske infrastrukture i usluge kao podrška europskoj industriji

    -održivu opskrbu i upravljanje sirovinama koje su potrebne industriji

    -prijelaz prema industrijama s niskim stupnjem zagađenja okoliša, kao što je čista i biološki bazirana industrijska proizvodnja-

U dokumentu se naglašava kako se nekadašnje razlike između industrijske proizvodnje i usluga sve više smanjuju te oba sektora imaju interaktivnu ulogu u stvaranju konkurentnosti. Nova europska industrijska politika polazi od važnosti interaktivnosti između moderne visokotehnološke industrije i rastućeg uslužnog sektora.

Akcijski plan razvoja poduzetništva

Poduzetništvo 2020. predstavlja EU akcijski plan kojime se državama članicama predlažu smjernice za javne politike vezane uz razvoj poduzetništva na jedinstvenom tržištu Europskog gospodarskog prostora. U navedenom akcijskom planu mogu se istaknuti tri ključna područja za razvoj poduzetništva:

1. Razvoj poduzetničkog obrazovanja i kulture

Razvoj poduzetničkog mentaliteta je ključan za pretvaranje ideja u konkretne poslovne djelatnosti, odnosno rast zaposlenosti. Stoga se reforme u europskim obrazovnim sustavima trebaju usmjeriti na razvoj znanja o poslovanju i poduzetništvu. Obrazovni programi trebaju težiti stjecanju praktičnih vještina kao što su kreativnost, inicijativa, razumijevanje rizika, smisao za odgovornost i timski rad. Važno je definirati metodologiju i ishode poduzetničkog obrazovanja te usmjeriti strategije razvoja obrazovnih institucija na poduzetnički pristup i doprinos kulturi poduzetništva. Države članice trebaju definirati ključne vještine za poduzetništvo koje se trebaju uvesti u kurikulume na svim razinama obrazovanja. Predlaže se i praktično obrazovanje za poduzetništvo, kako bi mladi tijekom školovanja imali priliku raditi u poduzećima na pojedinim projektima.

Osim obrazovnih reformi, Europa treba i dublje promjene u kulturi. Sustav vrijednosti u Europi treba poštivati preuzimanje rizika, uspjeh i prosperitet poduzetnika, kao i mogućnost propadanja poslovanja.

2. Razvoj digitalnog jedinstvenog tržišta

Digitalno jedinstveno tržište je važan segment strategije EU 2020. i svih relevantnih EU dokumenata o rastu i konkurentnosti. Europsko jedinstveno tržište može biti u cijelosti funkcionalno i fleksibilno samo uz razvoj elektroničkog poslovanja. Razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija važan je izazov razvoja poduzetništva na jedinstvenom tržištu. Kako bi poticala razvoj digitalnog jedinstvenog tržišta, Komisija će razvijati digitalnu bazu znanja o glavnim tržišnim kretanjima i inovativnim poslovnim modelima. Poduzetnike će se informirati o prednostima elektroničkog poslovanja i digitalne revolucije te će se ih se poticati na poduzetničko umrežavanje u stvaranju poslovnih ideja.

3. Uklanjanje regulatornih opterećenja poduzetništvu

I više od 20 godina nakon uspostavljanja jedinstvenog tržišta Europske unije, proces liberalizacije još nije u cijelosti gotov. Ambiciozniji rezultati europske ekonomske integracije mogu se ostvariti samo kroz daljnju liberalizaciju, odnosno uklanjanje različitih administrativnih prepreka slobodi poslovanja. To je ambiciozan zadatak koji od država članica zahtijeva odustajanje od svake vrste regulatornog protekcionizma.

Odnos industrije i uslužnog sektora

Prerađivačka industrija je za Europu svakako bitna. Trend EU politike je da se industrijska i opća gospodarska konkurentnost potiču uglavnom horizontalnim politikama. U tom kontekstu, gotovo sve što je navedeno u ovom pregledu na prvi pogled ne pruža izravnu poveznicu s potencijalnim koristima za europsku industriju. Ipak, ključ je upravo u stvaranju dobrog policy okvira, umjesto da se pokušavaju dirigirati ionako neizvjesni razvojni ishodi. Nema smisla u nekim direktnim akcijama kratkog daha (od izbora od izbora).

Stara vremena kada su države članice davale obilne subvencije odabranim pobjednicima su prošla. Uzimajući u obzir pravila tržišnog natjecanja, EU ne zabranjuje definiranje strateških nositelja industrijskog razvoja. Dapače, svaka država članica provodi svoju pametnu specijalizaciju shodno komparativnim prednostima i razvojnim potencijalima. Ipak, politike se prije svega usmjeravaju na provedbu reformi koje će dati doprinos jačanju gospodarstva u cjelini, a posljedično i na industrijsku proizvodnju.

To nas vodi zaključku da strateški pristupi industriji nisu sami po sebi pogrešni, već je pitanje načina pristupa – vertikalni ili horizontalni. Često se kao primjer uzima njemački model jake industrije. Nema smisla tvrditi da Njemačka nema sektorske pristupe razvoju industrije. Ipak, ono što pokreće njemačku industriju jest model u kojem je država stvorila dobre okvirne uvjete (framework conditions) upravo kroz kvalitetna horizontalna pravila na tržište.

Također, bitno je istaknuti kako suvremena Europa više ne smatra kako je za razvoj bitna industrija, a da rast uslužnih sektora vodi prema deindustrijalizaciji. Radi se o notorno krivim shvaćanjima, kao i kad se slobodu trgovine i uvoza drži odgovornim za veliki trgovinski deficit.

Činjenica jest da usluge već čine okvirno 70 posto gospodarstva EU. Potencijal rasta udjela usluga u EU BDP-u bio bi još veći da se europsko tržište usluga do kraja deregulira i da se zabrane trenutno dopušteni monopoli, državna vlasništva i ostale protekcije na tzv. javne usluge (vruće pitanje i glede TTIP sa SAD-om). Tržišne trendove se ne može zaustavljati osim ako želimo napraviti štetu, a opet bez željenog učinka.

Ključno europsko pitanje je kako stvoriti dobre poslovne uvjete za visokotehnološke industrije koje će proizvoditi robe visoke dodane vrijednosti. Rast uslužnih sektora nije u koliziji s time.

Dapače, sektor profesionalnih i poslovnih usluga, ICT, kreativne industrije (prije svega dizajn), kao i drugi uslužni sektori, jačanjem svoje konkurentnosti mogu dati vrlo bitan doprinos jačanju industrijske konkurentnosti. Primjerice usluge dizajna su jedan od ključnih razloga zašto IKEA ima kvalitetne proizvode. ICT usluge postale su neminovnost svih sektora, pa i same industrije. Usluge istraživanja i razvoja vitalno su važne za konkurentnost industrije. Zapravo, trend je da industrijska poduzeća rade outsourcing usluga poput primjerice istraživanja i razvoja.

Za uspjeh u globalnim lancima vrijednosti i izvozno pozicioniranje industrije ključne su upravo investicije u znanje, istraživanje i razvoj, inovacije, patente, brendiranje, (internet) marketing, dizajn, distribuciju, upravljanje podacima, ICT i softver te post-prodajne usluge tj. ključne profesionalne i poslovne usluge koje poduzetnicima i industriji omogućavaju diferencijaciju i specijalizaciju kroz kapital utemeljen na znanju.

Vjerovanje u koliziju usluga i industrije može odvesti samo u prošlost i zadržati u još aktualnim nostalgijama za već odavno propalim vremenskim iskustvima. (Banka.hr)