Usprkos narasloj važnosti i raširenosti prezaduženosti, još uvijek ne postoji zadovoljavajuća definicija samog pojma koja bi pomogla u razumijevanju fenomena kao i načina na koji on utječe na blagostanje pojedinca i društva u cjelini. Prema definiciji prezadužena osoba ili kućanstvo je ono koje je u kašnjenju s plaćanjima na strukturnoj osnovici ili ima povećanu opasnost dolaska u takvo stanje.

Piše: dr.sc.Predrag Bejaković, naučni savjetnik Instituta za javne finansije iz Zagreba 

Zbog nepostojanja općeprihvaćene definicije zaduženosti teško je s pouzdanošću procijeniti stvarni broj prezaduženih osoba. Još prije izbijanja gospodarske krize procjenjivalo se da je u EU prezaduženo 25-30 milijuna ljudi, dok je još 70 milijuna osoba bilo na ivici prezaduženosti. Procjenjuje se, pak, da je u posljednjem desetljeću broj prezaduženih osoba građana Unije narastao za 20 do 30 milijuna.

Nepovoljni utjecaj gospodarske krize na prezaduženost vjerojatno se najviše očituje na pritisnuti srednji sloj, odnosno osobe koje su u doba gospodarskog prosperiteta razmjerno lako otplaćivale kredite i pokrivale nastale obveze, a sada to ne mogu činiti i nemaju pravo na materijalne oblike socijalne pomoći.

Njihov je položaj bitno drugačiji od onog kojeg imaju osobe s malim i/ili neredovitim prihodima, pa stoga nisu ni bile u mogućnosti uzimati kredite, a imale su pravo na različite oblike socijalne pomoći. Materijalni položaj tih osoba uslijed krize gotovo da se nije pogoršao.

Socijalna isključenost prezaduženih

Nekoliko istraživanja, posebice Eurostat, 2015., navodi kako je postotak osoba u Europi koje nisu bile u stanju uredno plaćati svoje režije i otplaćivati kredite porastao u razdoblju od 2007. do 2011. Takvi problemi češći su za podstanare, ali se osjetno povećao i broj vlasnika stanova koji ne mogu uredno otplaćivati svoje dugoročne stambene kredite. Pojava kašnjenja s plaćanjem režija kao jedan od oblika osobne prezaduženost je češća kod podstanara nego kod osoba koje otplaćuju dugoročni stambeni kredit.

Zajedničko obilježje članica EU-a je porast zaduženosti građana, ali da pri tome sve više raste udio i značaj dugoročnih stambenih kredita koji čine više od polovice ukupnog duga kućanstava. Zbog činjenice da su prezadužene osobe često isključene iz financijskog,  kulturnog i socijalnog života i partnerstva, ponovna integracija prezaduženih osoba je moralna obveza civilizirane države kao i ekonomska potreba za djelovanje tržišta. Gotovo sve zemlja članice EU su identificirale povećani problem prezaduženosti kućanstava kao velikog izvora ranjivosti na tržištu nekretnina i stambenih kredita te kao ključne odrednice socijalne isključenosti.

U želji prevencije i ublažavanja prezaduženosti mnoge zemlje provode različite mjere u kojima je sve veći naglasak na prijateljskom rješavanje problema i omogućavanju novog početka za dužnika. Prva je bila Danska (1984.) koja je uvela odgovarajuću regulativu, a slijedile su je Engleska i Wales (1986., revizija 2002), Francuska (1989. godine, revizija 1998.), Norveška (1992.), Finska (1993.), Austrija (1994.), Švedska (1994.), Nizozemska (1998.), Belgija (1998.) i  Njemačka (1999.). Sadašnji zakon u Luksemburgu ne dopušta prezaduženim osobama novi početak.

Engleska i Wales provode ideju novog početka tako da se osobi oprašta dug u razdoblju 12 mjeseci nakon što je ona proglasila stečaj.

Zakonodavna regulativa u skandinavskim zemljama uvelike je oblikovana idejom o državi blagostanja (ili socijalnoj državi). Službenik ureda nadležnog za rješavanje prezaduženosti treba preispitati uzroke nastalog stanja prije nego što se započne postupak rješavanja prezaduženosti. Najveća je pozornost usmjerena na pomaganje dužniku. U Švedskoj je pozornost usmjerena na prijateljski način rješavanja problema.

Francuski je pristup karakterističan po sustavu administriranja dugom te u cilju ublažavanja socijalne isključenosti, dužnik ima mogućnost djelomičnog ili potpunog otpisa svog duga nakon razdoblja od najmanje tri godine. U skandinavskom i francuskom pristupu uzima se u obzir i odgovornost vjerovnika koji mora pozajmiti sredstva na odgovarajući način (što znači da mora dobro provjeriti bonitet dužnika, njegovu kreditnu povijest i procijeniti može li to osoba otplaćivati bez većih teškoća).

Tri seta mjera

Odgovornost vjerovnika ne postoji u austrijskoj, nizozemskoj i njemačkoj regulativi prezaduženosti. U tim je zemljama, težište zakona na načelu obrazovanja za sprječavanje prezaduženosti. Dužnik se mora ponašati na odgovarajući način i časno u skladu s načelom dobre namjene.

Za jamstvo njegove suradnje i dobrog ponašanja treba poštivati utvrđena pravila ponašanja koja je stroga nadziru određeno razdoblje (na primjer u Nizozemskoj  tri godine, a u Njemačkoj šest godina). U Njemačkoj to se čak i naziva razdoblje dobrog ponašanja (“Wohlverhaltensperiode”).

Za izbjegavanje stanja u kojem vjerovnici gube svoja sredstva, a dužnici često svoje mjesto u društvu i postaju socijalno isključeni, u EU su razvijene savjetodavne službe za rješavanje problema prezaduženosti i mjere za povrata duga kojima se omogućava prezaduženim osobama novi početak u društvu i u ekonomskom sudjelovanju. Učinkovit sustav sprječavanja i ublažavanja osobne prezaduženosti temelji se na uravnoteženom nizu mjera koje se sastoje od prevencije, rješavanja problema koji nastaju na tržištu, pomaganja i rehabilitacije.

Prevencija obuhvaća financijsko obrazovanje i osposobljavanje usmjereno na razvoj financijske pismenosti, odgovorno pozajmljivanje te ranu uključenost kreditora i/ili vjerovnika.

Mjere rješavanja problema koji nastaju na tržištu podrazumijevaju izradu vodiča za lakše razumijevanje financijskog tržišta i problema prezaduženosti te odgovornu naplatu dospjelog duga.

Pomaganje, rješavanje i rehabilitacija sastoje se od izvansudske nagodbe, kolektivnog rješavanja problema duga, zakonskog postupka za oprost duga i prevencije financijske isključenosti. Na navedeno se nastavlja i osiguranje odgovarajućeg dohotka i savjetovanje u vezi duga.

Savjesno gospodarenje dohotkom

Prezaduženost nije jednoobrazan problem. Među osobama koje rade na slabije plaćenim poslovima i dugotrajno nezaposlenih prezaduženost obično proizlazi iz nagomilanih neplaćenih režija i/ili otplate kredita i dugova po kreditnim karticama. Kriza s mnogim otpuštanjima i smanjivanjem naknada u sustava socijalne skrbi dovela je do povećanja te skupine, koji uglavnom čine većinu osoba pogođenih prezaduženošću.

Ipak, najveći dio porasta broja prezaduženih u Europi uzrokovala je druga skupina građana: osobe koje su radile na pristojno plaćenim poslovima, a zbog gubitka posla imaju velike teškoće s otplatom svojih stambenih i drugih kredita, a istodobno ne vide neko značajnije poboljšanje svog dohodovnog stanja. Između ovih skupina i unutar njih postoje velike razlike u uzrocima i posljedicama prezaduženosti, ali ipak postoje i sličnosti jer se brojni korisnici financijskih usluga ne ponašaju savjesno, te se izlažu prevelikim financijskim opterećenjima i rizicima koje ne mogu podnijeti.

Stoga se u EU provode raznovrsne, prije svega preventivne i edukativne, aktivnosti kako bi građani naučili savjesno gospodariti dohotkom i obranili se od impulzivne kupnje iznad osobnih sposobnosti mjesečnih odricanja od potrošnje. Dugotrajno financijsko zdravlje zahtijeva dugoročno financijsko planiranje i razvijanje vještina financijske analize, a financijski pismeni potrošači osnaženi su potrošači.

Tako se ujedno umanjuju i mnogobrojni društveni troškovi vezani uz sustav socijalne skrbi kao što su socijalne pomoći, smanjuju rashodi za zdravstvenu zaštitu i ublažava socijalna isključenost.

**Ovaj rad je nastao uz potporu Hrvatske zaklade za znanost u okviru projekta 6558 Business and Personal Insolvency – the Ways to Overcome Excessive Indebtednes. (Izvor: Banka.hr)