BANJALUKA – Banjalučka "Mljekara" osnovana je 1956. godine. Bila je u sastavu Poljoprivrednog kombinata "Mladen Stojanović" Gradiška, a zatim dio prehrambenog giganta AIPK Bosanska Krajina.
Krajem 2004. godine ovo banjalučko preduzeće je privatizovano – državni kapital od 66 odsto je prodan subotičkoj "Mlekari" za 500.000 KM, uz obavezu ulaganja od 13 miliona KM, povećavanje proizvodnje, zadržavanje radnika i pretežne djelatnosti. Obaveza Vlade RS je bila da otpiše, odnosno konvertuje dug "Mljekare" u akcije, što je tokom 2007. godine i učinjeno.
Većinski vlasnik je nakon privatizacije značajno smanjio otkup mlijeka od domaćih kooperanata, ali je počeo s uvozom mlijeka od beogradskog "Imleka".
Da stvar bude apsurdnija, vlasnik "Imleka" je isti kao i vlasnik subotičke "Mlekare" – "Danube Foods Group". Ovakva poslovna politika banjalučke "Mljekare" izazvala je velike gubitke kod kooperanata, koji su do tada snabdijevali "Mljekaru" sirovim mlijekom. Umjesto obaveze investiranja, većinski vlasnik je krajem 2006. godine kupio "Mlijekoprodukt" iz Kozarske Dubice, mljekaru s najvećim tržišnim udjelom u BiH.
Nakon toga je većinski vlasnik zahtijevao od Vlade RS, odnosno od Savjeta za privatizaciju, da mu se prizna akvizicija dubičkog "Mlijekoprodukta" i da se banjalučka "Mljekara" izmjesti u Lijevče polje. Vlada RS prvi zahtjev nije prihvatila, ali drugi jeste. Rezultati poslovanja banjalučke "Mljekare" u postprivatizacionom periodu bili su katastrofalni. Od 2004. godine do 2010. godine akumulirano je 12 miliona KM gubitaka, što zajedno s ranijih osam miliona KM na kraju 2010. godine iznosi 20 miliona KM ukupnog gubitka. Akumulirani gubitak na kraju 2014. godine iznosio je 24.112.831 KM.
U polugodišnjem finansijskom izvještaju za ovu godinu taj gubitak je povećan za 437.339. Drugim riječima, akumulirani gubitak "Mljekare" na kraju juna ove godine iznosi 24.550.170 KM. Prihod "Mljekare" je u 2004. godini bio 5,5 miliona KM, a u 2010. godini tek 500.000 maraka.
"Većinski vlasnik je pokušavao u dva navrata da smanji kapital preduzeća, na ime pokrića gubitaka. Nakon toga je htio da dokapitalizuje 'Mljekaru', čime bi povećao svoj vlasnički udio na štetu malih akcionara. Komisija za hartije od vrijednosti RS je oba puta ove zahtjeve odbacila, podsjećajući većinskog vlasnika na neispunjenu obavezu investiranja", prisjeća se ekonomski analitičar Siniša Božić ove afere.
"Mljekara" je u septembru 2010. godine otvorila novi pogon i distributivni centar u Aleksandrovcu. Najavljena je proizvodnja od 50 tona mlijeka dnevno i zapošljavanje 40 radnika. Pola godine kasnije svi radnici su otpušteni, a proizvodnja je ugašena. U međuvremenu je grad Banjaluka regulacionim planom predvidio na lokaciji sjedišta "Mljekare" izgradnju "modernog hotelsko-kongresnog centra sa svim savremenim sadržajima i kompatibilnim funkcijama.
U "Mljekari" je prije privatizacije radilo 200 radnika, a nakon nje u ovoj fabrici ostalo je svega njih 30. Da stvar bude gora, "Mljekara" je nedugo nakon privatizacije propala i danas u njoj ne radi nijedan radnik.
Nekadašnji radnik banjalučke "Mljekare" Jovica Jelisavac kaže da je ova fabrika do rata radila odlično, ali da su onda nastupili problemi.
"'Mljekara' je poslije rata radila sve slabije i slabije. Konkurencija u vidu privatnih mljekara je bila sve jača i veća. Kada je na red došla privatizacija, prvo su nam rekli da će nas kupiti neka kompanija iz Varaždina, pa nakon toga Subotica. Nikakve papire nismo mogli da vidimo. I onda je došao 'Imlek' i završio taj privatizacioni posao. Dvije godine smo radili, a poslije toga su opet počele priče o prodaji i 31. januara 2008. godine su nam u pola četiri ujutro rekli da nam je to posljednji dan na poslu. Odradili smo tu smjenu, razdužili sve i predali mladim momcima koji su navodno bili primljeni u Dubici", priča Jelisavac.
On dodaje da je njih 30 preostalih radnika dobilo pristojne otpremnine i da su im novi vlasnici povezali staž. Bila je to za vlasnike mala cijena da se u javnosti ne bi dizala prašina oko definitivnog gašenja jednog od najpoznatijih banjalučkih preduzeća.
"Većina radnika 'Mljekare' se poslije toga prijavila na biro i mnogi od njih ni do danas nisu našli novi posao", tvrdi Jelisavac uz konstataciju da je "sve završeno na nevjerovatan način".
"Govorili su tada da se u Aleksandrovcu pravi savremena mljekara, ali su od tamošnjih kapaciteta koristili samo hladnjače. Radnici su se nedugo nakon otvaranja tog pogona ponovo vratili u Banjaluku, koja je na užasan način ostala bez svoje mljekare", istakao je Jelisavac.
Otpadne vode
Jovica Jelisavac kaže da je bilo mnogo priča o tome zašto pogon u Aleksandrovcu nije funkcionisao, od električne energije do otpadnih voda.
"Čuo sam tada da pogon ne može da radi zato što nije postojao način odlaganja otpadnih voda. Valjda je trebalo da znaju kako i šta da rade prije nego što su pravili taj pogon, ali to se izgleda nije desilo. Morali su znati šta sve treba jednoj fabrici. Duša me boli kada sve to vidim sada, jer je banjalučka 'Mljekara' svojevremeno bila privredni gigant, a sada je to zaparloženi plac na kojem raste samo korov", smatra Jelisavac.
Sudbina zemljišta
Regulacionim planom za dio naselja Rosulje, tačnije Maltu, na lokaciji gdje je bila banjalučka "Mljekara" predviđena je izgradnja modernog hotelsko-kongresnog centra sa svim savremenim sadržajima i kompatibilnim funkcijama.
Objekat "Mljekare" nalazi se u obuhvatu Izmjene Regulacionog plana "Centar – Aleja" koji je usvojen 2005. godine. Predmetnim planskim aktom ovaj lokalitet je tretiran kao postojeći privredni kompleks.
Međutim, Prijedlogom revizije regulacionog plana za ovaj lokalitet planirane su veće izmjene i transformacije prostora. Revizija regulacionog plana donesena je iste godine kada je "Mljekara" u Banjaluci zatvorila vrata za svoje radnike. (Izvor: Nezavisne novine/Capital.ba)
