U tjednu koji je slijedio bankrotu Lehman Brothersa (2008. godine) globalna financijska tržišta počela su se gušiti. Njihovi krediti više nisu prihvaćani, pa su ona hitno prikopčana na umjetna pluća garancija centralnih banaka i budžetskih deficita. Ključnu ulogu u toj hitnoj intervenciji imao je suvereni državni kredit. I tada je razotkrivena glavna slabost eura.

Piše: Zvonimir Šikić, redovni profesor na Katedri za matematiku i nacrtnu geometriju Fakulteta mašinstva i brodogradnje u Zagrebu

Predajom suverenog prava na izdavanje vlastitoga novca Europskoj centralnoj banci, članice euro zone svoj su suvereni kredit izložile riziku bankrota. Zemlje koje kontroliraju svoj novac nemaju razloga za bankrot. Novac im je uvijek dostupan jer ga same izdaju. On, naravno, može izgubiti vrijednost ali rizik bankrota praktički ne postoji.

Da bi stvari bile potpuno jasne, Angela Merkel je na samom početku krize izjavila da garancije financijskim institucijama smiju davati samo zemlje čije su to institucije. Eurozona (još manje Europska unija) ne garantiraju ni za koga. To je bio prvi korak u razaranju eurozone (a možda i Europske unije).

Podjela na dužnike i vjerovnike

Financijskim tržištima trebalo je godinu dana da shvate sve implikacije ove izjave (toliko o efikasnosti). Tek krajem 2009. (kada je Grčka vlada objavila da njen deficit prelazi 12% BDP-a i da je prethodna vlada uglavnom lagala o svojim financijama) ta su tržišta počela shvaćati da državne obveznice zemalja euro zone mogu biti rizične i da te zemlje zapravo mogu bankrotirati. Kamate na državni dug Grčke i ostalih "južnjaka" silovito su počele rasti.

To je komercijalne banke opterećene državnim obveznicama vodilo u insolventnost. Tako je došlo do dužničke i bankarske krize koje potiču jedna drugu. To su i danas dvije glavne komponente europske krize.

Rezultat je da su zemlje euro zone danas podijeljene u dvije grupe, dužnike i vjerovnike. Dužnici za financiranje svojih dugova plaćaju visoke kamate i zato se sve više zadužuju. To se reflektira na troškove svega što se financira u njihovim zemljama, što ih dalje gura u depresiju i smanjuje im kompetitivnost, prijeteći čak da ona postane trajno niska.

Trajna podjela Europske unije na dužnike i vjerovnike, u kojoj vjerovnici (na čelu s Njemačkom) određuju uvjete života dužnika, mnogim Europljanima postaje politički neprihvatljiva. Ako euro zbog toga konačno propadne, s tržišnom zajednicom mogla bi propasti i europska. Što se kasnije to desi (ako se desi) posljedice će biti teže. Europa će biti u gorem stanju no što je bila prije ujedinjenja, jer će raspad ostaviti nasljeđe dubokog nepovjerenja, neprijateljstva, čak i mržnje.

Može li se to izbjeći? Može, ali Njemačka mora odlučiti želi li postati razumni vođa (kao SAD poslije 2. svjetskog rata) ili će gledati samo vlastite kratkoročne interese.

Kao razumni vođa Njemačka mora omogućiti da se suvereni državni dug članica eurozone refinancira uz manje više jednake kamate. To znači da, suprotno izjavi Angele Merkel, eurozona preko Europske centralne banke mora biti garant svojim sistemskim financijskim institucijama. (Osim toga Njemačka bi Europu morala povesti u nominalni rast od cca 4-6%, kroz koji bi ona mogla izaći iz svojih dužničkih problema, a to znači Nijemcima mrsku inflaciju od 4-6%.)

Moguća alternativa je raspad eurozone, a možda čak i Europske unije.

Prvi je korak eventualni izlazak Grčke iz eura, što ekonomski ne bi trebao biti veliki šok (kako rezonira Schauble i o čemu vidi dolje) ali bi bio dalekosežan presedan, jer ako na red dođu Španjolska, Italija ili čak Francuska počeo bi pravi raspad.

Ključno pitanje u tom najgorem scenariju postalo bi:

Tko izlazi iz eura; Španjolska, Italija i ostali "južnjaci" ili Njemačka i ostali "sjevernjaci"?

Ako "južnjaci" izađu iz eura, to bi im vratilo kompetitivnost (zahvaljujući oslabljenim drahmama, pezetama, lirama,…) ali bi realno povećalo njihove dugove denominirane u eurima (koji bi sada bili još jači "sjeverni" euri). Europa bi i dalje bila u dužničkim problemima koje Europska unija gotovo sigurno ne bi preživjela.

Ako izađu "sjevernjaci", vrijednost sada "južnog" eura sigurno pada. Dugovi denominirani u eurima, nominalno ostaju isti, ali se realno smanjuju. Dužnici pomalo vraćaju svoju kompetitivnost, jer njihov izvoz pojeftinjuje, dok njihov uvoz iz Njemačke (sa sada jakom markom) poskupljuje. Naravno, i vrijednost "južnih" nekretnina nominalno raste u eurima smanjene vrijednosti.

Vjerovnici, poglavito Njemačka, pretrpjeli bi velike gubitke u svojim euro investicijama i akumuliranim potraživanjima unutar europskog "klirinškog" sustava. Visina gubitka ovisila bi o razmjerima pada "južnog" eura, i taj bi pad postao veliki problem vjerovnika. Europska unija u ovom bi scenariju vjerojatno preživjela zbog nužnosti dogovora o veličini toga pada.

Uloga Francuske

Dakle, moguća su dva scenarija održanja Europske unije. Prvi je Njemačka kao razumni vođa, koji čuva i ujednačava eurozonu i time Europsku uniju čini vitalnom. Drugi je izlaz Njemačke iz eura i suradnja za dug obostrano zainteresiranih i podjednako jakih dužnika i vjerovnika.

Pitanje je kako privoliti Njemačku da prihvati jedan od ta dva scenarija, a ne odluči se za treće "izbacivanje južnjaka" koje vodi raspadu Europske unije. Klasični odgovor je vanjski politički pritisak, koji je u ovom slučaju u rukama Francuske kao vođe alternativne europske politike.

U bloku sa Španjolskom i Italijom Francuska je dovoljno jaka (i ekonomski i politički) da Njemačku stavi pred izbor: preuzmi vodstvo ili izađi iz eura. (Naravno, cilj takvog ultimatuma bio bi prisiliti Njemačku da preuzme ulogu razumnog vođe.)

No, je li Francuska spremna za takvu politiku? Relativno niska kamata na francuski dug posljedica je njenog (makar tek percipiranog) zajedništva s Njemačkom. Kada bi se više vezala s Italijom i Španjolskom kamate bi joj mogle znatno porasti.

Ipak, iluzija Njemačko-Francuskog zajedništva mogla bi se raspršiti pod pritiskom produžene europske recesije. Financijska tržišta s vremenom bi Francusku mogla prebaciti na "jug" i pridružiti je Italiji i Španjolskoj, ostala ona vjerna Njemačkoj ili ne.

Stvarni izbor pred kojim stoji Francuska je prekid s Njemačkom za spas i rast Europe ili daljnje pretvaranje (uz Njemačku političku podršku) da pripada klubu "monetarno jakih". To pretvaranje možda nije duguga vijeka i Francuska bi na kraju mogla završiti na "jugu".

Na strani dužnika, na kojoj bi se na kraju našla, Francuska bi se sigurno suprotstavila politici rezanja (de facto demontaži socijalne države). Tek bi tada (uz podršku Italije i Španjolske) Njemačku mogla biti suočena sa zahtjevom: vodi razumno ili odlazi.

Na kojoj se poziciji u ovim scenarijima Europa danas nalazi, s obzirom na grčku krizu?

Mnogima se čini da je Grexit (prvi korak najgoreg scenarija) spriječen najnovijim trojkinim planom za Grčku. Nisam baš siguran.

Fiskalni waterboarding (pustimo te da se gotovo ugušiš, a onda te vratimo u život i taj postupak ponavljamo) koji je nad Grčkom provođen zadnjih godina, dječja je igra prema najnovijem planu koji de facto ukida grčki nacionalni suverenitet.

Dodatna sol na ranu jest to da je grčki parlament (pod prijetnjom daljnjeg neotvaranja banaka) morao izglasati to ukidanje vlastitog suvereniteta (u potpunoj suprotnosti s mandatom koji je većina dobila na izborima), a da će u petak njemački parlament tek odlučiti odobrava li Grcima i taj paket.

To je trenutak koji će u europsku povijest ući kao mali Versailles (mali samo zato što je Grčka mala) i koji će imati jednako pogubne posljedice na europsko jedinstvo (bezuvjetno se predajte ili će vas zgaziti naši tenkovi, zamijenilo je bezuvjetno se predajte ili će vaše banke ostati zatvorene).

Schaeubleov plan

I nakon što je zatvorenim bankama ucijenjeni grčki parlament rekao "da" (s glasovima opozicije i bez velikog dijela glasova pozicije – još jedan grčki paradoks) još uvijek je nejasno što će učiniti njemački parlament. Naime, nije jasno da li njemački šef financija Schaeuble još uvijek preferira grexit ili ga zadovoljava najnoviji plan. A Schaeuble je u Njemačkoj trenutno najpopularniji političar, popularniji i od Mutti Merkel.

Zašto jedan ministar financija eurozone želi jednu njenu članicu izbaciti iz eura, bez obzira na teške posljedice koje bi taj presedan mogao izazvati?

Schaeuble je u središtu europrojekta od njegovih početaka. Uvjereni je europejac kojega već dugo muči činjenica da monetarna unija nije komplementirana političkom unijom. Razočarani je zagovornik federacije, koji više ne vjeruje da ju je politički moguće ostvariti.

Zato danas zagovara središnju (europsku) fiskalnu upravu kao rezervno (second best) rješenje. Bila bi to europska riznica s negativnim mandatom, koja bi mogla staviti veto na odluke nacionalnih riznica, ali ne bi imala pozitivni mandat kojim bi mogla reciklirati europske viškove (npr. pokrenuti "Marshalov plan" tamo gdje je potreban).

Da bi se ostvario taj Schaeubleov plan potrebno je slomiti otpor Pariza i Rima (možda čak i Berlina), a Grčka je odličan primjer što se dešava bez takvoga plana. Grexit će izazvati potreban strah i skršiti svaki otpor.

Grčka je zapravo pijun u tom srazu Schaeublea s Parizom i Rimom, u kojem je Merkel još neodlučna (vjerojatno nije bez utjecaja ni pismo vodećih svjetskih ekonomista koji Merkel upozoravaju da će povijest pamtiti njene odluke).

Možda sve ovo djeluje tek kao malo vjerojatna politička teorija, ali radi se o stvarnom Schaeubleovom planu. Kako to znamo? Tako što ga je Schaeuble iznio Varufakisu tokom pregovora u eurogrupi, uz pitanje "koliko Grčka traži za izlaz". Varufakis je odbio ne vjerujući da je to second best rješenje za Europu (objavljeno u Die Zeitu, engleski sažetak  ovdje.

To nažalost ukazuje da je Njemačka sve dalje od uloge razumnoga vođe Europe, a sve bliže europskom hegemonu koji brine samo o vlastitim kratkoročnim interesima. Naime, duboko sam uvjeren da su Njemački dugoročni interesi zapravo interesi Europe, a ne samo trenutni interesi Njemačke. Možda to Merkel ipak shvati i preuzme ulogu razumnoga vođe? (Izvor: Banka.hr)