Ako postoji pozitivna strana zbrke koja uznemirava globalno gospodarstvo od 2008., ona se zasigurno odnosi na činjenicu da se ona nije pojavila istovremeno diljem svijeta. Prvi udarac bila je kriza drugorazrednih hipotekarnih kredita u Sjedinjenim Američkim Državama, na koju su Europljani reagirali samozadovoljnim razmišljanjima o superiornoj otpornosti njihovog socijalnog modela.

Piše: Harold Džejms, profesor istorije i međunarodnih odnosa na Prinstonu te profesor istorije pri European University Institute u Firenci

Tada, 2010., uslijed izbijanja europske dužničke krize, bio je red na Americi da uživa u svojoj zluradosti, dok su azijske zemlje ukazivale na suviše proširenu državu blagostanja kao glavni uzrok cijelog problema. Danas je svijet opsjednut padom Kine i jadima njenog tržišta dionica.

Doista, prema mišljenju nekih, ono što se događa u Kini mogla bi biti moderna verzija pada američkog tržišta dionica 1929. – šok koji je obuzeo cijeli svijet. Ali nisu samo kinesko gospodarstvo obuhvatile turbulencije; Rusija i Brazil nalaze se u još nezavidnijem položaju. Dok globalizacija povezuje udaljene ljude i gospodarstva, posljedice nisu uvijek samo one očekivane – ili poželjne.

Također, uslijed globalne krize, koja po svojoj prirodi postaje sve globalnijih razmjera, sljedeći izazov za kreatore politika bit će pokušaj ublažavanja njenog učinka kod kuće – kao i obuzdavanje poriva njihovih sastavnih dijelova za smanjivanjem angažmana u ostatku svijeta. Dosad je postalo očito da svaka priča o uspjehu ima i svoju mračnu stranu i da nije vjerojatno da će bilo koje gospodarstvo nastaviti s usponom tijekom neodređenog vremenskog razdoblja.

Međutim, da parafraziramo Lea Tolstoja, važno je sjetiti se da je rješenje problema u jednoj zemlji ne mora biti učinkovito u slučaju neke druge zemlje. Primjerice, europski problemi ne mogu se pripisati jedinstvenom i jednostavnom uzroku – poput usvajanja zajedničke valute.

U razdoblju koje je prethodilo euro krizi, Italija je bila suočena s dugim razdobljem stagnacije, dok je Španjolska iskusila balon stanogradnje nalik na onom u Americi, a Grčka patila od prevelikog rasta koji je potaknula vlada. Zajednički faktor bio je da su sve te zemlje usvojile neodržive politike kojima su bile neophodne korektivne mjere.

Ni Sjedinjene Američke Države nisu iskusile krizu ravnomjerno; Florida i Arizona bile su suočene s problemima koji su se razlikovali od onih u državi Michigan. Na sličan način, gospodarstva Rusije, Brazila i Kine suočena su s usporavanjem rasta iz različitih razloga. Rusija pati radi svoje odluke da postane velikim proizvođačem energije nauštrb diversifikacije. Korijeni kineskog problema leže u njenim pokušajima premještanja iz izvoza i ulaganja u infrastrukturu prema modelu rasta utemeljenom na većoj domaćoj potrošnji.

Brazil je opterećen skupim potrošačkim kreditom i poboljšanjem realnih plaća koje nadmašuju rast produktivnosti. Postoje načini rješavanja svakog od ovih problema, ali najučinkovitije dugoročne strategije za povećanje produktivnosti ne mogu se svesti na jednostavnu formulu. Nažalost, dio standardnog političkog odgovora na ekonomsku krizu je zahtjev da se nešto mora hitno poduzeti.

Također, tijekom tekućih gospodarskih problema, čini se da postoji politika koja je do sada polučivala dobre rezultate: politika devalvacije valute. To je politika koja je uspješna u Japanu, gdje je slabiji jen jedino pravo postignuće "Abenomije", i u Europi, gdje slabiji euro pomaže u suzbijanju recesije. Europljani također vole tvrditi da je slabi dolar bio zaslužan za brzi odskok gospodarstva Sjedinjenih Američkih Država. Sad je red na Kini da se ponada da će joj devalvacija valute pomoći u ponovnom postizanju konkurentnosti.

Problem je, naravno, u tome što se valute u svim zemljama ne mogu deprecirati istovremeno. Nastojanja da to se to učini nakon Velike depresije primorala su vlade na usvajanje sve više protekcionističkih trgovinskih politika, što je godinama sputavalo rast. Protekcionistički nagon do sada nije bio prisutan u reakciji na tekuću krizu, ali to bi se moglo promijeniti.

Još jedna neugodna posljedica globalizacije je njeno nastojanje stavljanja ljudi i kapitala u opticaj. Uslijed usporavanja s kojim su suočena velika gospodarstva u nastajanju, još veći broj ljudi mogao bi biti primoran potražiti bolju budućnost negdje drugdje. Tip migracije koji privlači najviše pažnje je neugodni položaj izbjeglica iz zona sukoba na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi.

Ali ta kretanja su također popraćena naletom gospodarski još više motivirane migracije, primjerice, s Balkana i iz Zapadne Afrike, koja potiče reakcije mještana u destinacijskim zemljama. U međuvremenu, nestabilnost u gospodarstvima u nastajanju primorava njihove imućnije građane da pokušaju spasiti što je više moguće kapitala, potičući time porast cijena nekretnina u sigurnim globalnim oazama poput New Yorka, Londona i Ženeve.

Posljedično ti gradovi izgledaju vrlo glamurozni i dinamični, ali to također dovodi do velikih poteškoća jer nemoguće visoke cijene stanovanja podrazumijevaju prenapućenost, duža i teža svakodnevna putovanja do radnog mjesta i natrag, kao i pad kvalitete života za lokalnu populaciju. Dosad su se napredna gospodarstva na učinkovit način nosila s nedavnim padovima konjukturnog ciklusa.

Međutim, dok je gospodarska reakcija bila znatno učinkovitija nego što je to bio slučaj u 1930-ima, društvene tenzije i ogorčenost i nadalje krčkaju. Europa i Sjedinjene Američke Države trenutno su suočene s novim izazovom: one moraju reagirati ne samo na vlastite gospodarske poteškoće, već također na duboku ljudsku patnju nastalu uslijed gospodarskih i političkih neuspjeha negdje drugdje. (Izvor: Project Syndicate/Poslovni.hr)