Debata koja prati izbjegličku krizu iznimno je ideološki polarizirana i obilježena imperativima političke korektnosti, čak i u pragmatičnoj njemačkoj javnosti. Umjesto veće analitičnosti rasprave o mogućnostima nošenja s jednim od najvećih izazova suvremene povijesti EU i Savezne Republike Njemačke, dosad su u fokusu bile kratkoročne palijativne mjere poput raspodjele 160.000 izbjeglica i migranata prema unaprijed determiniranoj kvoti.

Piše: Kristijan Kotarski, viši asistent – predavač političke ekonomije na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu

Takva politika redovito pronalazi svoje zagovornike i žestoke protivnike, ali suštinski ne mijenja na stvari kada je u pitanju masovan priljev tražitelja azila. No, zbog intenziviranja krize u nekoliko zadnjih tjedana ipak dolazi do nešto uravnoteženije debate u redovima njemačkih ekonomista, poslodavaca i političara o prednostima i nedostacima postojeće strategije jamčenja azila bez gornje granice. Nove debate ne vode konsenzusu, ali kreiraju pretpostavke za kritičniji odnos prema dosadašnjoj strategiji.

Prvi znaci promjene političkog kursa neselektivnog primanja tražitelja azila manifestiraju se u ubrzanju procedure za deportaciju ekonomskih migranata (koliko god da ih je teško razlučiti u praksi) i jačanju suradnje s Turskom kao zemljom koja bi trebala dobiti važnu ulogu u zadržavanju migranata u prihvatnim centrima na njezinom teritoriju.

Neslaganje među njemačkim ekonomistima

Nekolicina vodećih njemačkih ekonomista poput: Hansa Wernera Sinna, direktora münchenskog Ifo instituta; Clemensa Fuesta, direktora Centra za europska ekonomska istraživanja u Mannheimu i Marcela Fratzschera, direktora Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW); iznose disonantne tonove o prednostima i nedostacima vala useljavanja bez presedana u njemačkoj povijesti.

Clemens Fuest i Hans Werner-Sinn slažu se da Njemačka zbog negativnih demografskih trendova nema izbora kada je u pitanju oslanjanje na useljenike a radi stabilizacije mirovinskog, socijalnog i zdravstvenog sustava. Ipak, obojica dijele skepsu prema intenzitetu priljeva od 800.000 useljenika godišnje.

Fuest smatra da integracija tolikog broja ljudi na tržište rada u optimističnom roku od 2-3 godine podrazumijeva troškove od 20-30 milijardi eura godišnje. Prema njegovom sudu, to će rezultirati povećanjem njemačkog javnog duga. Sinn ocjenjuje da njemačka nema kapacitet za prijam i integraciju tolikog broja useljenika i zalaže se da Merkel ograniči imigraciju i počne njome kvalitetno upravljati.

Bernd Raffelhüschen sa Sveučilišta Freiburg smatra da je Njemačka uvijek bila useljenička zemlja, ali bez jasnih pravila useljavanja. Njegova studija za Marktwirtschaft Stiftung ukazuje na neminovnost povećanja poreza i doprinosa od 6% u svrhu integracije milijun useljenika. Pri tome dosadašnja iskustva integracije ne daju razloga velikom optimizmu jer je iz generacije Sirijaca i Afganistanaca upisanih u program strukovnog obrazovanja 2013. godine samo 30% njih uspjelo završiti.

Zajednički stav Fuesta i Raffelhüschena vidljiv je i po pitanju utjecaja useljavanja na konjukturu njemačkog gospodarstva. Oni smatraju da će kratkoročni efekti ekspanzije kroz zbrinjavanje izbjeglica uskoro biti neutralizirani višim porezima i javnim dugom. Hans Werner-Sinn dodatno ukazuje na problem neselektivne imigracijske politike u studiji Ifo instituta prema kojoj prosječan migrant njemačku državu na neto razini stoji 1450 eura.

On ističe koristi koje useljavanje definitivno donosi tržištu rada, ali smatra da neadekvatna strategija useljavanja gomila radnu snagu koja se integrira u socijalni sustav umjesto na tržište rada. To argumentira podatkom da polovica useljenika u Veliku Britaniju i Kanadu dolazi sa minimalno srednjoškolskim obrazovanjem dok je ta brojka u slučaju Njemačke samo 20%.

Na suprotnoj strani je Marcel Fratzscher (DIW) koji navodi da useljavanje u postojećim razmjerima neće rezultirati povećanjem poreza i javnog duga zbog toga što će savezni proračun u narednim godinama i dalje bilježiti suficit. Dvadeset milijardi eura suficita godišnje trebalo bi prema njegovoj računici biti dovoljno za financiranje integracijskih mjera.

Njegova analiza temelji se na podacima o funkcioniranju njemačke ekonomije u proteklom desetljeću, ali u zadnjih 20 godina stopa njemačkog ekonomskog rasta bila je veća od stope francuskog, talijanskog i britanskog rasta u samo osam godina. Fratzscher smatra da njemačka politika i poslovna zajednica moraju pokazati zrelost i djelovanje umjesto stalnog preispitivanja ima li Njemačka dovoljne apsorptivne kapacitete.

Ekonomist Herbert Brücker također ističe da će njemačko gospodarstvo profitirati od velikog broja useljenika zbog toga što će njihova obrazovna struktura biti bolja od dosadašnjih useljenika.

Podjele unutar poslovne zajednice

Među njemačkom poslovnom zajednicom također se javljaju različita gledišta. Udruženje njemačkih industrijalaca (BDI) i Njemačka industrijska i trgovinska komora (DIHK) zagovornici su dosadašnje politike kancelarke Merkel.

S druge strane, predsjednik Udruženja njemačke građevinarske industrije, Michael Knipper, kritizirao je nediferenciranu euforiju BDI-a i DIHK-a te smatra da su udruge poslodavaca do sada premalo upozoravale na rizike povezane s nekontroliranim useljavanjem. Knipper također smatra da se dio sredstava utrošen u neuspješno suočavanje s imigracijskom krizom mogao investirati u obrazovanje i bolju infrastrukturu.

Ono što generalno nedostaje njemačkim udruženjima poslodavaca osim ispravnog ukazivanja na potrebu ukidanja restriktivnih propisa za tražitelje azila, to je proaktivniji pristup u formiranju liste traženih vještina i mjesta koje nude useljenicima. U nedostatku proaktivnih mjera otvara se rizik za sukob političke elite i poslodavaca koji će prebacivati krivnju jedni na druge.

Trzavice unutar političkog establišmenta

Od izbijanja imigracijske krize, njemačko javno mnijenje većinski naklonjeno Angeli Merkel, promijenilo je percepciju kancelarkinog kriznog menadžmenta. Prema zadnjim anketama na koje se poziva Die Welt, 48% Nijemaca ne podržava politike Angele Merkel u odnosu na imigracijsku krizu, dok se ona još uvijek može osloniti na podršku od 39% ispitanika. Podrška CDU pala je na najnižu razinu u zadnje tri godine i njegov dugogodišnji politički brak s CSU-om je pred kušnjom.

Intenziviranje krize otvara mogućnost konflikta unutar velike koalicije CDU/CSU – SPD. Dio podržavatelja CDU/CSU-a koji još načelno podržava ovakav tempo useljavanja traži ukidanje minimalne nadnice. Minimalna nadnica je jedan od kamena-temeljaca koalicijskog ugovora i ključan prioritet SPD-a od kojega ne želi odustati.

Sve to utjecat će na zaoštrenu političku klimu u narednim mjesecima i ugrožavat će dosadašnju hegemonsku poziciju Savezne Republike Njemačke kada su u pitanju vanjskopolitičke teme poput krize u eurozoni i očuvanje Schengenskog sporazuma

Sigurnosni aspekti migrantske krize

Njemačka sigurnosna zajednica koja obuhvaća Savezni ured za kriminalitet, Saveznu policiju i Obavještajnu službu izrazila je prošli tjedan skepsu spram politike Angele Merkel. Sigurnosni aparat smatra da ne postoje kapaciteti za nošenje s uvezenim sigurnosnim problemima i reakcijom njemačkog stanovništva na toliki broj useljenika u tako kratkom roku. To je jasno zapisano u 'non-paperu' koji ovih dana kruži visokim adresama.

Michael Hanning, bivši šef Obavještajne službe, izložio je plan u 10 točaka od kojih je najvažnija prva koja zahtjeva od Angele Merkel javnu i nedvosmislenu izjavu o iscrpljenosti prihvatnih kapaciteta u Njemačkoj. Takvim stavom i pooštravanjem procedure za dobivanje azila računa se na odvraćanje postojećeg vala useljenika.

Sigurnosna zajednica traži zatvaranje granica za tražitelje azila bez dokumentacije kao i onih koji dolaze u Njemačku iz drugih sigurnih zemalja članica Europske unije. Osim zahtjeva za pojačanjem kapaciteta policije i sigurnosnih službi, Hanning ističe potrebu rigidnijeg stava spram naknadnog useljavanja pripadnika obitelji tražitelja azila.

Sigurnosna zajednica ističe problem u strukturi useljenika u kojoj su sa 80% zastupljeni muškarci u dobi između 17-35 godina, te koji potječu iz velikih obitelji. Sve se više spominju danske mjere koje od osobe kojoj je odobren azil zahtijevaju polog od 7000 eura u svrhu dovođenja ostalih članova obitelji. Time se stimulira integraciju na tržište rada umjesto u socijalne sustave.

Ili-ili gledanje na imigracijsku krizu

Dosadašnji ton rasprave vrlo je emocionalan i polarizirajući pri čemu obje strane nastupaju s pozicije ili-ili. Za desno orijentirane pokrete i stranke useljavanje je ekvivalentno rastakanju homogenog nacionalnog tkiva koje je sakrosanktno, dok ljevica ružičastim naočalama promatra spremnost i mogućnost integracije velikog broja ljudi iz različitih sredina, pogotovo imajući u vidu dosadašnje neuspjehe i postojanje paralelnih društava u Njemačkoj i Francuskoj. 

Bivši kancelar Helmut Schmidt izražava skepsu oko kompatibilnosti liberalne demokracije i patrijarhalnih društvenih struktura useljenika. Iz svega je vidljivo da je pristup ili-ili besmislen i da je ključno pitanje na koji način upravljati migracijskim tokovima. Kriza koja trese same temelje Europske unije pokazuje pogrešku u poistovjećivanju imigracijske politike i rješavanja humanitarne katastrofe u Siriji.

Imigracija kao sredstvo rješavanja demografskih problema?

Vidljiva je potreba razlikovanja humanitarnih aspekata krize od dugoročnih demografskih i ekonomskih problema zemalja na dosegu migracijskog vala. Stefan Kooths, direktor istraživanja za makroekonomske cikluse Kielskog instituta za istraživanje svjetskog gospodarstva, ističe da povijesna iskustva s utjecajem useljavanja na rast njemačkog BDP-a ukazuju na sljedeće rezultate.

Dugoročni ekonomski rast Savezne Republike Njemačke mogao bi biti viši za svega 0,3% ukoliko vlada i ostali dionici uspiju na godišnjoj razini integrirati 200.000 useljenika. Iz ovih podataka vidljiv je pozitivan ekonomski efekt useljavanja, ali koji je daleko manji od očekivanog. Vodeći njemački ekonomski instituti predviđaju da će ove godine na tržište rada ući 89.000, a iduće godine 295.000 izbjeglica.

Hans Werner-Sinn ukazuje na potrebu useljavanja, ali smatra kako Njemačka konačno treba uvesti bodovni sustav koji će uzeti u obzir niz faktora poput dobi, zdravlja, vještina, poznavanja jezika; te na koje se već duže vrijeme oslanjaju tradicionalno useljeničke zemlje poput SAD-a, Kanade i Australije. Da bi Njemačka zadržala postojeći omjer između radno aktivnog i ovisnog stanovništva s postojećom razinom materijalnih prava i doprinosa trebala bi useliti 32 milijuna ljudi do 2050.

Prema profesoru Collieru intenzivan priljev useljenika ozbiljno izaziva toleranciju većinskog stanovništva i podriva povjerenje kao osnovni element socijalnog kapitala. Njemačka kao i ostale razvijene zemlje morat će se neminovno osloniti na povećanje dobne granice za umirovljenje i promicanje pronatalitetne politike. Usprkos tome što neće moći riješiti demografske neravnoteže bez useljavanja, mora razviti strategiju gradualizma umjesto neselektivnog poticanja doseljavanja čija brzina dovodi u pitanje temelje ustavnog poretka.

Veza između useljavanja i socijalne države

Useljavanje donosi niz zanemarenih i teže mjerljivih troškova koji mogu poništiti pozitivne efekte po tržište rada i ekonomski rast. U kratkom roku financijski je isplativo nastanjivati useljenike u siromašnijim dijelovima grada s lošijom infrastrukturom i slabim poslovnim okruženjem, ali dugoročno dolazi do progresije problema zbog toga što im se uskraćuje pristup potencijalnim poslodavcima.

U slučaju kontroliranog priljeva useljenika moguće je postići optimalne ishode. Dobar primjer daju gradske vlasti u danskom Aarhusu koje proporcionalno raspodjeljuju useljenike po gradskim četvrtima kako bi izbjegle probleme getoizacije koji su se stvorili u obližnjem Malmöu.

Neizostavno je napomenuti da širi kontekst i intenzitet krize dovode u pitanje sam koncept socijalne države. U sklopu spomenutog izazova moguće je ograničiti slobodu kretanja ljudi. Drugo, princip inkluzije koji podrazumijeva nesmetan pristup servisima socijalne države moguće je ograničiti u svrhu destimulacije 'socijalnog turizma'.

Treća opcija je rastakanje socijalne mreže i privremene sigurnosti koju ona pruža ugroženim kategorijama stanovništva. Hans Werner-Sinn ne zagovara niti treću niti prvu opciju, već smatra da je jedino izvedivo rješenje otežavanje dobivanja financijske pomoći od 1200 eura po useljeniku.

Takvu praksu aktivnije namjerava koristiti Velika Britanija, dok je Danska već izgradila konzistentan model integracije koji omogućava kompatibilnost s postojećim danskim sustavom socijalnih transfera. Danci za tražitelje azila organiziraju 37-satni tjedan koji uključuje intenzivno učenje jezika i stručno osposobljavanje za rad.

U principu, radi se o metodi 'mrkve i batine' koja migrante nagrađuje ili kažnjava ovisno o tome da li su položili jezični test i stručno osposobljavanje. Useljenicima koji su svojevoljno dali otkaz ili su otpušteni zbog vlastitog propusta smanjuje se iznos novčane pomoći. Iz ovoga je vidljivo da kontrolirani priljev useljenika i njihova kvalitetna integracija uopće nisu inkompatibilni sa zadržavanjem određene razine socijalne sigurnosti sadašnjih i budućih rezidenata.

Zaključak

Pozicija Savezne Republike Njemačke bitno je oslabljena traljavim menadžmentom imigracijske krize i sve većom podijeljenošu europskih lidera oko rješavanja ovog problema. Takav zaključak nameće se zbog poistovjećivanja potrebe rješavanja humanitarne krize na Bliskom istoku s postojećim demografskim problemima.

Premda se Njemačka sa stopom fertiliteta od samo 1,3 po ženi nalazi na samom europskom dnu i potrebno joj je useljavanje, kvalitetniji i dugoročno orijentirani pristup mogao je i još uvijek može spriječiti brojne ljudske tragedije. Ključni izazov njemačkom političkom establišmentu sastoji se u razvoju koherentne strategije koja će omogućiti kontrolirani priljev odgovarajuće strukture useljenika bez antagoniziranja partnera u Europskoj uniji.

Točno je da Savezna Republika Njemačka ne kontrolira niz aktera involviranih u posredni sukob između SAD-a i Rusije, ali njemačka vanjska politika trebala razmisliti o situaciji u kojoj želi stabilizaciju konfliktnih žarišta, a istovremeno povećava izvoz oružja u posve destabiliziranu regiju.

Profesor Collier iznosi ideju o potrebi izgradnje manjih tvornica i obrazovnih centara u prihvatnim centrima u Turskoj, Jordanu i Libanonu koje bi proizvodile za svjetsko tržište, provodile edukaciju i pružale dostojanstvenu egzistenciju izbjeglicama. U konačnici, know-how i tvornice bi se po okončanju sirijskog građanskog rata preselile u Siriju i na taj način doprinijele izgradnji post-konfliktnog društva. Kombinacija pragmatizma i moralnog imperativa ne zahtjeva ništa manje. (Izvor: Banka.hr)